100posto intervju

Pisac Andrija Škare: "Inflacija je površnih emocija. Ne napišeš više 'volim te', lupiš srce. Ma lupiš ih sto ako treba"


Vid Barić
16.11.2017.17:00
Pisac Andrija Škare: "Inflacija je površnih emocija. Ne napišeš više 'volim te', lupiš srce. Ma lupiš ih sto ako treba"

sažeto

Porazgovarali smo sa sve popularnijim zagrebačkim piscem uoči predstavljanja njegove nove knjige


Vid Barić
16.11.2017.17:00

Andrija Škare (36) je zagrebački novinar, scenarist, urednik i pisac. Mnogi bi ga se mogli sjećati još iz vremena Briljanteena, a oni upućeniji u stanje na domaćoj književnoj sceni prate ga još otkako je prve ozbiljnije korake u svijetu književnosti napravio kao jedan od osnivača zagrebačkog književnog pokreta – eventualizma. Otada je prošlo i desetljeće, a Škare je u međuvremenu pisao za brojne časopise i portale, organizirao koncerte, književne večeri i soareje opće prakse te izdavao knjige. Posebno vrijedi istaknuti program "Tko čita?" kojega organizira i priređuje s kolegama piscima Svenom Popovićem i Darkom Šeparovićem.

Andrija je upravo izdao i svoju novu zbirku priča "Društvene igre" u izdanju HENE COM, a predstavljanje knjige biti će održano u petak, 17. studenog 2017., u 20:00 sati u Café u dvorištu, Jurja Žerjavića 7/2, Zagreb.

Tim povodom sjeli smo sa Škarom i izmijenili nekoliko riječi o književnosti, lijepom govorenju i ljubavnim aferama.

Svoje priče u novoj zbirci odlučio si ispisati kroz konkretne vremenske i geografske okvire. Čitatelj će tako naići na Zagreb kakvoga poznaje, na Dalmaciju i otoke; na Sedmicu, Laubu, Hendrixov most i na imena poznatih domaćih umjetnika. Koliko pisanje iz takve perspektive znači piscu i na koji to način utječe na njegovu prozu?

Za mene je takvo pisanje logičan izbor. Nemam ništa protiv izmaštanih svjetova, dapače, ali ovaj naš stvarni svijet je jednako nepredvidljiv, čudesan, istovremeno divan i užasan da i se i u njemu itekako može pronaći motiva i tema za pisanje. Druga je stvar što to čovjek ponekad previdi jer, eto, živi tu svoju omeđenu stvarnost pa mu se u rutinama svakodnevice učini da je i ona ograničena i zatvorena, izmiče mu njezina poezija. S druge strane, uvijek sam vjerovao da je jedini ispravan put pisati o onome što poznaješ, a sve ove makro i mikro-lokacije i toponime koje si spomenuo jako dobro poznajem, neke i previše dobro.

A kako to utječe na čitatelja?

To ne znam, ali mogu pretpostaviti. Vjerojatno čitatelji koji i sami poznaju opisana mjesta traže točke prepoznavanja, žele pomisliti  - "Da, to točno tako izgleda", a autoru to dok piše predstavlja dodatni pritisak jer mora biti iznimno uvjerljiv. Ako jedna jedina svjetiljka u kafiću koji si opisao nije ondje gdje si ti napisao da jest, gubiš vjerodostojnost kod čitatelja koji pohode taj kafić. Ma neka je i samo jedan, gubiš vjerodostojnost. To su važne stvari.

Čitatelji koji lokacije ne poznaju njima se vjerojatno ne opterećuju. Njima je svejedno je li u priči riječ o Sedmici, Limbu ili Krivom putu, važno je da se radnja odvija u kafiću. I trebalo bi im biti svejedno. Priča je ono što je važno, konkretni okvir je, unatoč svojoj konkretnosti, na koncu samo okvir, samo scenografija.

Prvu si priču smjestio dvadesetak godina u prošlost. U jednom njezinom dijelu, likovi problematiziraju koncept granica i s eksplicitnim oduševljenjem iščekuju "svijet bez granica u kojemu bi svi ljudi bili braća". Referenca na imaginarij Europske unije koja će doći je i više no očita, a sada kada je imamo, moram upitati – jesu li svi ljudi braća, i kakvu ulogu u svemu tome uopće igraju granice?

Ma kakvi, ljudi nisu braća, a to, bojim se, uopće nema veze s granicama. Ljudi nisu braća čak ni unutar jedne države, a kamoli na nekom širem prostoru. Možemo se opet vratiti na "čovjek je čovjeku vuk", možemo se vratiti na Hobbesa, ali da ne ulazimo previše u filozofiju, mislim da je jednostavnije da ti odgovorim s paralelom koja se ne temelji na činjenicama, na politici ili filozofiji, nego na čistom dojmu.

Uglavnom, kada sam bio mlađi, još kao student, zaista smo često snatrili o tome kako ćemo jednom, možda, slobodno putovati i kako nam neće trebati putovnice ni ništa. I, gle, dočekali smo to vrijeme, skoro jesmo, ali ono izgleda potpuno drukčije od onoga što smo mi tada zamišljali. Zaključka su dva – mladi su uvijek naivni i (ponekad) pretjerano optimistični i drugo, nemoj se truditi zamišljati budućnost, nikad ne ispadne onako kako misliš da hoće.

Muzika igra bitnu ulogu u zbirci, gotovo sve priče i svi likovi su na neki način uronjeni u glazbu – bilo da se radi o njihovom propitivanju iste kroz dijaloge ili o "čistom navođenju" benda, lirika ili konkretne pjesme ne bi li se (mislim) zaokružila atmosfera scene koju raspisuješ. Glazba te već dugo vremena ozbiljno okupira, a zanima me možeš li pokušati definirati taj prostor u kojemu se dotiče/prožima s književnošću i njegovo značenje? Konkretnije, pomaže li glazba u pisanju/definiranju lika i scene te na koji način?

Meni je nemoguće zamisliti život bez glazbe, ona mi je silno važna. Prethodne tri knjige su mi obilno natopljene glazbom i mislio sam, sa samim sobom, da će ova biti drukčija. Nisam ulagao napor u to da bude drukčija, samo sam mislio da će možda ipak biti. I onda napišem zbirku i shvatim da se od devet priča samo u jednoj glazba uopće ne spominje, a u svim ostalima igra poprilično važnu ulogu. To je vjerojatno zato što su glazba i književnost za mene dio istog svijeta, istog svemira, neodvojive su jedna od druge. Prošlu knjigu sam čitavu posvetio konkretnim pjesmama koje u sebi imaju literarnu referencu, koje spominju neko književno djelo, književni lik ili govore o pisanju i znaš što, takvih je pjesama more, ima ih milijun! Ne treba ti bolji dokaz da su glazba i književnost dva prsta jedne ruke, a ako ih ne odvajam u životu, zašto bih ih odvajao u pisanju. U ruksaku uvijek imam knjigu, a u džepu mp3 player, drugačije ne ide.

Nisam siguran koliko glazba pomaže definirati lika, moji likovi često slušaju ono što i sam slušam, pa čak i onda kada su potpuno različiti od mene. Glazbena podloga sceni može donijeti mrvicu atmosfere, kao novi sloj boje, ali uvijek mi je ideja da sve funkcionira i bez glazbe, a da je ona tu tek svojevrsna dodana vrijednost pa tko je prepozna – sjajno!

A što ćemo s čitateljima koji ne poznaju glazbeni opus kojega provlačiš kroz svoju prozu, jesu li za njih takvi dijelovi višak ili misliš da je referencijalnost pozitivna u svakom obliku, pa i u onome u kojemu "uspješno" ne komunicira s čitateljem?

Ne mislim da su oni čitatelji koji ne poznaju glazbeni opus kojeg provlačim kroz prozu ičim zakinuti. Sve može funkcionirati i bez nje, ali s njom je ljepše i potpunije, ona je nova razina. Također, ideja je zainteresirati one koji ne poznaju glazbenike ili bendove o kojima pišem. To je možda i najvažnije. Dakle, ti vidiš da sam spomenuo da neki lik sluša bend Portastatic, ali ne znaš za taj bend. Odeš lijepo na Youtube, upišeš ime benda i uživaš. Ili pročitaš da dva lika slušaju The Mountain Goats i da vole stih "People say friends don't destroy one another, what do they know about friends". Zaguglaš taj stih, shvatiš da je iz pjesme "Game Shows Touch Our Lives", poslušaš je i upitaš se kako si uopće živio prije nego što si je čuo!

Da samo jedna osoba zbog onoga što sam napisao zavoli neki bend, bio bih najsretniji čovjek na svijetu.

Većina tvojih likova su latentno nezadovoljni mjestom, vremenom i životom u kojemu su se našli.  Često su prešli tridesetu i ne znaju točno što bi sa sobom. Stječe se dojam da opisuješ "izgubljenu generaciju", opterećenu svijetom u kojemu se snažno promovira jedan diskurs osobne sreće i uvjerenosti, a u kojemu su ljudi u tridesetima "svoji na svome". Nije danas poželjno "mijenjati ploču" u tom životnom razdoblju, dapače, takvi se i slični potezi u najtežim slučajevima mogu percipirati i kao psihička bolest. Gube li ljudi s godinama pravo na takve i slične afektivne odluke i što imaju/nemaju od toga? U tvojoj im se prozi to često nekako vrati.

Ljudi u tridesetima u Hrvatskoj danas zbilja jesu izgubljena generacija, to je svima jasno, nisam ja ni prvi ni posljednji koji je o tome pisao. Iako, valja istaknuti, nije mi bila namjera raditi nekakav "portret generacije" ili nešto slično, to me niti zanima niti bih ikada mogao biti toliko ambiciozan da se svjesno upustim u takav pothvat. Ja sam samo pisao o onome što vidim oko sebe, gomila ljudi oko nas je nezadovoljna ili nesretna i osjećaju da nešto žele promijeniti, ali ne znaju što niti znaju kako. Okolnosti su im zavezale ruke. Ako se iz ove knjige može iščitati ponešto o generaciji, tim bolje, ali kažem, nije mi to bila namjera.

Vjerujem da važnu odluku za svoj život može donijeti bilo kad, samo treba dobro promisliti i biti siguran u ono što želiš. No, opet, ljudi su opterećeni nesigurnim egzistencijama, kreditima, pokušajima da plate stanarinu, ratu kredita i hranu za dijete i u takvim okolnostima, recimo, nećeš dati otkaz ma koliko ti posao bio užasan. Takve stvari nisu hrvatski specifikum, jasno da nisu, samo što su tu možda malo vidljivije i češće nego drugdje.

U jednoj od priča tvoji likovi se dive jednoj konkretnoj jezičnoj sintagmi, i to zato što ju nitko na taj način ne koristi. Općenito je u javnosti jezik danas sveden na puko informativno sredstvo, a oni koji ga i pokušavaju na razne načine u govoru obogatiti, često ispadaju predmet poruge. Gdje nalaziš uzroke ovoga terora jezične osiromašenosti, puke informativne praktičnosti? Meni se čini da su ljudi ranije ljepše govorili.

Ljudi su nekad sigurno ljepše govorili, do lijepog izražavanja je svima bilo stalo. Razloga jezične osiromašenosti vjerojatno ima bezbroj, a kao laka i sigurna meta se nameću mediji koji promoviraju sve brzo, kratko i jednostavno, ali nisu ni siroti mediji svemu krivi. Oni su takvi pod utjecajem interneta koji je ubrzao stvari do neslućenih razmjera. Danas je važna samo informacija, broji se samo tko je bio prvi. Nažalost je sve manje važno "kako", a sve je važnije "što" i u toj utrci nema vremena za finese. Internet je ubrzao i osiromašio i privatnu komunikaciju, ono što su nekad bile lijepe rečenice, danas su emotikoni. Ne napišeš više "volim te", lupiš srce. Ma lupiš ih sto ako treba. Inflacija površnih emocija, to ti je. Ja, inače, obožavam Internet kao činjenicu, ali isto tako nije mudro nijekati da on ima itekako negativnih posljedica.

Isplati li se danas uopće lijepo govoriti?

Ne znam isplati li se i kako bi se uopće moglo isplatiti, ali ja volim pokušavati lijepo govoriti. I inače nisam baš sretan s tom filozofijom isplativosti, ne treba sve biti isplativo, ne bi u svemu moralo postojati ekonomsko opravdanje. Ponešto treba raditi i iz čistog zadovoljstva.

U jednoj priči previđaš kako će (ako već i nije) klasični hrvatski momenti klijentelizma i pogodovanja ući i u svijet najmlađih, nevinih školaraca. Unatoč konkretnim i realnim temeljima na kojima baziraš ovu književnu situaciju stvar se doima poprilično distopijskom i zastrašujućom. Čeka li nas takva stvarnost i mogu li i najmlađi razumjeti ove obrasce, baš kao što ga je u potpunosti razumio i mali golman u tvojoj priči?

Djeca moraju ostati djeca i mislim da najmlađi ne samo da ne mogu razumjeti takve obrasce nego nemaju niti kapaciteta da ih razumiju i to je, zapravo, utješno. Golman iz moje priče je već predpubertetlija, a oni mogu biti jako bistri i bilo bi naivno vjerovati da na njih ne utječe društvo u kojem žive i kojega su dio. Društvo iz kojega, u velikom broju slučajeva, požele pobjeći čim završe studij.

U priči "I to se događa, ponekad" tvoji likovi kritiziraju "kul ekipu koja dolazi na izložbu ali uopće nisu kul, samo su uložili puno vremena da postanu kul". Očito se pomalo rugaš onom dijelu kul ekipe koja je zapela u toj nekoj proizvodnji vlastitog coolnessa, bez većeg cilja osim da pred drugima ispadnu kul. Gdje nalaziš uzroke ove, pa nazvat ću je tako, bolesti?

Živimo u vremenu površnosti, brzih, jednostavnih senzacija. Sve se vrti oko dojma, malo tko ima vremena za sadržaj, za suštinu, za bit. Što je najbolje, ljudi iz moje priče ustvari i jesu kul i to ne samo sebi, već i drugima koji ih promatraju, ali opet je pitanje što stoji iza toga i što uopće znači biti kul. Kada bih znao odgovor na to pitanje, vjerojatno bih znao i kako se postaje kul, a onda bi te savjete fino naplaćivao i ovaj intervju bismo radili u nekom dvorcu, zamku ili barem u Londonu.

Neki tvoji likovi priželjkuju ili jesu u ljubavnim aferama, no stvar im se često izjalovi, ponajprije zbog činjenice da obitavaju u sredinama u kojima svi znaju sve, ali i zbog "vremena sveopće povezanosti". Jedan je profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci  jednom rekao kako je "Rijeka toliko mala, da se po ljubavnu aferu mora otići u Trst". Pet godina nakon, čini mi se da bi trebalo otići u Zanzibar, ali ni da onda ne bi mogli biti posve sigurni. Kako su se promijenile ljubavne afere zbog Facebooka, internetskih aplikacija, stalnoga nadzora u tom smislu? Što uopće znači ljubavna afera za čovjekov život?

Facebook i Internet su promijenili sve, a ne samo ljubavne afere, ali meni je zanimljiviji ovaj prvi dio pitanja, s profesorom iz Rijeke. Belle&Sebastian su još 1998. pjevali "In a town so small there’s no escaping you, In a town so small there’s no escape from view". Taj "town" iz pjesme je Glasgow, po veličini treći grad Velike Britanije, grad od 600 tisuća stanovnika. Svaki je grad malen za onoga tko nema čistu savjest. Ili za onoga tko nema dovoljno dobar motiv da se sakrije.

Dolaze li s predanim radom novci i prilike ili se radi o velikoj prijevari, slično onoj koju je iskusio Mladen u priči "Plan za oboje"?

Stvar je vrlo jednostavna. Ako predano radiš, novac i prilike mogu i ne moraju stići. Ako ne radiš ništa, novac i prilike sasvim sigurno neće stići. Tu sad svatko može izabrati ono što mu odgovara.

Gotovo svi likovi u tvojim pričama su prepušteni vrtlozima okolnosti, imaju osjećaj da se sve u njihovim životima dešava mimo njih samih, "kao da su samo promatrači vlastitih života". To svakako odudara od egide pod kojom živimo, a to je ona u kojoj je svatko u potpunosti odgovoran za sebe i ono što će od života napraviti. Ako ne krene, dakle, po planu, stvar je nas i naše (ne)odgovornosti, nikako okolnosti. Kroz zbirku neprestano problematiziraš taj prevladavajući diskurs samoodgovornosti. Jesmo li sami danas u potpunosti odgovorni za vlastite živote i ako nismo, zašto nismo?

Odgovorni smo, naravno, ali ne možemo biti u potpunosti odgovorni tj. uvijek moramo biti svjesni da postoji ono nešto izvan naše moći, možemo to zvati sudbinom, usudom, spletom okolnosti ili srećom. Čak ni najbolji sportaš ne može uspjeti bez sreće, nitko ne može uspjeti bez sreće, ni u čemu. To, jasno, ne znači da treba ležati i čekati da se sreća dogodi, za sreću treba raditi i treba je zaraditi, ali nekad se ona ne pojavljuje ma koliko se čovjek trudio. Taj moment okolnosti mi je jako bitan, ta okretanja sudbine na koja baš nikako ne možeš utjecati; puke, banalne, životne situacije koje su ti sposobne okrenuti život naglavačke. O tome stalno razmišljam, toga se bojim, od toga strepim i zato o tome pišem.

Andrija Škare

Društvene igre

zbirka priča

Podijeli članak