POTRESNA ISPOVIJEST ZAGREPČANKE

'Usred kemoterapije ostavio me suprug. Bila sam užasnuta, ali sam i znala da je on bio moj tumor'


Tomislav Kukec
14.12.2017.21:00
'Usred kemoterapije ostavio me suprug. Bila sam užasnuta, ali sam i znala da je on bio moj tumor'
Boris Kovačev/Cropix

sažeto

Kao da teška bolest i simptomi koji su se pojavili nisu bili dovoljni, Zagrepčanki se usred krize raspao i brak, no u poučnoj priči otkriva kako je iz svega izašla sretnija i snažnija


Tomislav Kukec
14.12.2017.21:00

Zagrepčanka Nataša Petek na portalu Nismo same objavila je dirljivu priču o borbi sa tumorom i teškim životnim situacijama koje je bolest donijela, a mi je prenosimo u cijelosti. 

Gledam u njega, u svog tihog sugovornika jer nemam s kime pričati. Jučer smo se muž i ja žestoko posvađali. Nisam mogla spavati cijelu noć, pa sam se ujutro tiho iskrala iz kuće, sjela u auto i odvezla se na svoje omiljeno mjesto za meditaciju. Duboko u šumi, nigdje nikoga, samo ja, ptice i sitni kukci koji lebde nad maslačcima. Htjela bih plakati, ali ne mogu. Jecaj mi je zastao u trbuhu i učahurio se kao nakupina gline. Što ću učiniti sa svojim životom? Ne mogu više tako živjeti. Te stalne svađe me slabe i ponestaje mi snage… Gubim snagu u nogama, pa sjedam na tlo. Hladno i mokro. Gledam u Sunce i molim mu se: – Bože, pomozi mi, ne mogu više…  

Boris Kovačev / Cropix

Bio je zadnji dan zračenja. Gledam u to hladno oko mašine i zamišljam da je to oko Sunce koje me liječi, koje ulazi u svaku poru mog tijela i izbacuje iz njega sve one strane stanice, sve ono što bi se moglo negdje učahuriti. Gotovo. Zujanje je prestalo. Teško ustajem i teško dišem. Tehničar mi pomaže da dođem do kabine u kojoj se presvlačimo. Još jednom se okrećem i gledam u mašinu, a ona već čeka drugog pacijenta. Primijetila sam da nema više one gospođe u kolicima. Rekli su mi da nije izdržala i da joj se stanje pogoršalo. Da, u tih mjesec i pol dana, koliko sam dolazila, nekoliko ih je odustalo. Pa bi dolazili novi. I svi s nadom da će izdržati do kraja. Bitka s tumorom je teška rovovska bitka. Nekad pobjeđuje on, a nekad ti. Ja sam odlučila da ću ga pobijediti. Bila sam sigurna da će mi zračenje u tome pomoći.

'Sve se odigralo u sekundi'

“Jer ako nismo sposobni biti sami sa sobom, sa svojim tišinama, bolima, radostima, htijenjima, kako možemo očekivati da će nas netko drugi ispuniti?”

I jest. Lakše sam hodala nego prije. Nisam više toliko trebala pomoć štapa. No i dalje sam bila nesigurna na nogama. Ali ja sam pičila. Bez obzira na sve. Jedan dan majka i ja otišle smo u šetnju. Šetnja je u mom rječniku bio jedan krug oko zgrade u kojoj živim. Sve me boljelo, ali rekla sam si da moram hodati, unatoč svemu. U jednom trenutku sam nespretno stala, otkazali su mi svi mišići i pala sam na beton kao odrezano drvo. Udarila sam jako glavom. Sve se odigralo u sekundi tako da mama nije stigla ni reagirati. Ležala sam nemoćno na tom betonu, potpuno bez snage… – Bože, bože – jauknula sam. Jedna je žena dotrčala vičući: – Pomozite, pozlilo joj je! Ali mijastenija je takva, ne možeš se pomaknuti dok ti se ne povrati snaga. Mama i ta žena bezuspješno su me pokušavale dignuti, a ja sam im rekla neka me malo puste da dođem k sebi.

Boris Kovačev / Cropix

Mama se ljutila na mene da što ne pazim, ali više je to bilo od šoka koji je proživjela. Poslije smo se tome čak i smijale. Ali moralo mi je doći do svijesti – mijastenija je dio mene i moram to prihvatiti. Kako sam samo čeznutljivo gledala druge kako hodaju, neki brže, neki sporije, pa zastajkuju, potpuno nesvjesni kako im je hod lagan. Mislila sam da moj hod više nikada neće biti lagan.

Neurologica se čudila kako se tako sporo oporavljam. – Jeste li počeli raditi? – pitala me – Draga doktorice, kako da radim kad ne mogu ni olovku držati u ruci? – Rad će vas spasiti, da niste stalno doma – dodala je. Ma kao da ja ne bih htjela ići raditi! Ali kako ću raditi kada jedva napravim nekoliko koraka bez štapa? Pa smo tako povisivale i smanjivale terapiju s obzirom na to kako sam se osjećala.

'Pogoršao mi se vid, počela me loviti panika'

Zračenja su mi završila krajem lipnja 2014. Ljeto sam provela u krevetu, oporavljajući se od svega – gledala sam slike prijatelja kako se provode na moru… ali nisam nimalo žalila što i ja nisam s njima. Samo sam se htjela dobro odmoriti od svega. Moj život je bio moja soba… Nisam primijetila da mi se vid dosta pogoršao, ali nisam obraćala pažnju na to jer nisam imala snage čitati. Samo sam spavala i slušala Mozarta. On je bio moja terapija. Kad sam prvi put došla svojoj psihoterapeutici bila sam na rubu sloma. To je bilo ono razdoblje nekoliko godina prije nego što sam završila u bolnici. Nisam znala što se događa sa mnom i počela me loviti panika, tjeskoba, nisam mogla spavati.

– Doktorice, što se događa sa mnom – pitala sam je plačući. Na obziran način mi je objasnila da sam u depresiji i da to stanje nije nimalo bezazleno te da trebam uzimati tablete. – Tablete? Ne dolazi u obzir – odgovorila sam joj. Kretala sam se u krugovima alternativaca i oni su kategorički negirali suvremenu medicinu i njezine lijekove. Jedna mi je alternativka, koja me liječila, rekla: – Ma oni će te samo napraviti zombijem. Ali meni je bilo sve gore. Anksioznost me tresla gotovo svaki dan i onda sam došla doktorici i rekla, dajte mi te tablete, ne mogu više.

Tek tada sam shvatila da depresija, klinička depresija, nije bezazleno stanje i nema tu neke alternative koja može pomoći. Baš suprotno, može biti još gore. Počela sam se ježiti na savjete prijatelje u stilu: ma pij samo kamilicu, ona će te opustiti, nemoj piti taj otrov farmaceutske industrije. Kod mene su se, kako mi je kasnije objasnila doktorica, spojile bolest, odnosno tumor, i situacija u kojoj sam se nalazila, što je dovelo do depresije. Dala mi je lagane antidepresive koji su me spasili.  

'Donio mi je Colu i otišao u Beč'

Trebalo je raspetljati tu moju životnu situaciju. Ali kako? Nakon operacije nisam imala snage još se boriti i s time. Sva snaga bila mi je potrebna za oporavak. Ali taj rez je bio nužan. Jedan dan dobila sam žestoku virozu. Povraćala sam cijelo vrijeme i bila potpuno iscrpljena. A muž, koji me trebao paziti taj vikend, rekao mi je da ide na neki sajam alternative u Beč. Već je sve dogovorio i ne može sada on to otkazati samo zato što ja imam virozu. Ali viroze kod nas mijasteničara nisu mala stvar, one te potpuno pokose. – Pa kako ću ja sama – pitala sam ga – ako se tako nastavi, morat ću zvati Hitnu jer mi doista nije dobro. On je otišao kupiti mi Coca-Colu protiv mučnine. – Evo. Bit će ti bolje od toga. A ja sada idem. I ostavio me samu. Mami nisam ni javila jer bi poludjela od brige, a nisam znala što me čeka tu noć. I dok sam tako ležala sama u krevetu, prošlo mi je kroz glavu: – Ja ne zaslužujem ovo. Ja zaslužujem bolje. Kako me netko može tako ostaviti? I to još bolesnu.

Boris Kovačev / Cropix

Te noći duboko u sebi odlučila sam da tom braku mora doći kraj. I kada je on došao s tim papirima za razvod, iako sam bila užasnuta, znala sam da je to najbolje za mene. Za moj oporavak. Moj tumor je bio moja bol koja se nakupljala godinama. To je bila bol koju sam osjećala u braku u kojem nisam bila sretna. Izvadili su tumor. A onda je došlo vrijeme i da se makne sve ono što je dovelo do njega. Smatrala sam da su se tajanstvene kozmičke sile, koje bdiju nad nama, pobrinule za to. Jer na kraju svega, sve mora doći u harmoniju. Ako nema harmonije između duše i tijela, javlja se bolest.

Empatija liječnika

Kada je otišao, duša mi se raspala, plakala sam i plakala… A onda mi se vid pogoršao. Pojavile su se mrene na očima zbog kortikosteroida koje pijem. Morala sam ponovno na operaciju. Doktorica koja me pregledala bila je na rubu suza. – Zar uz sve što ste prošli, još i to? Zar nije dovoljno to što vas je muž ostavio u tako teškoj situaciji? Imala sam sreću da sam nailazila na empatične doktore. Ili je moja situacija bila toliko tragična da bi i kamen proplakao? Ja nisam više plakala. Nisam si to mogla dopustiti. Kad su me uvodili u dvoranu na operaciju oka, srce mi se stisnulo. Sva sam se tresla.

Podsjetilo me na jutro kada su me vozili na operaciju tumora. Tek sam tada postala svjesna koliko mi je ta operacija bila traumatična. Nisam je ni uspjela dovoljno preraditi u svojoj glavi, još je uvijek bila duboko potisnuta u meni. Ali toliko toga mi se dogodilo u tako kratkom vremenu da nisam ni imala snage za to. Stavili su mi pokrov na lice, jedino je područje oko lijevog oka bilo  slobodno. Uhvatila me panika jer sam se osjećala kalustrofobično. Rekla sam sestri da ne mogu disati. Ona me umirila i rekla da će sve biti brzo gotovo. Usmjerila sam pozornost prema tom otvoru i duboko disala. Kirurg me također umirivao i govorio mi kako će izvesti operaciju… Mutno sam vidjela kako se mijenjaju boje. Izvadio je moju bolesnu leću i stavio umjetnu. I to sam izgubila.

 'Tko će me voziti u bolnicu?'

Ali borila sam se. Svaki dan. Svaki dan sam si govorila kako ću ponovno postati jaka. Jača i od mijastenije, tumora, gubitka muža… Nakon što je on otišao, užasno sam se bojala ostati sama. Tko će me voziti u bolnicu ako mi bude loše, tko će biti uz mene kada mi treba nešto donijeti iz dućana… tko će uopće biti tu… hoću li cijeli život biti sama? To su bili strahovi koje sam morala pobijediti. Koliko smo određeni drugima? Koliko nas drugi čine cjelovitim osobama? I da li nas čine… Jer ako nismo sposobni biti sami sa sobom, sa svojim tišinama, bolima, radostima, htijenjima, kako možemo očekivati da će nas netko drugi ispuniti? Može, ali to je onda ovisnost i plaća se visoka cijena – kao i svaka ovisnost – teško se skinuti s nje.

Moje skidanje s te ovisnosti trajalo je gotovo dvije godine. A danas…  zahvalna sam na tom iskustvu jer me ojačalo. Zahvalna sam i bolesti. Zahvalna sam i bivšem mužu.

Sada idem u bolnicu sama…

Ali nisam sama…

Autorica je Nataša Petek, lektorica u Jutarnjem listu. Ovo je samo jedan od nastavaka njezine velike priče koja će vjerojatno biti objavljena i u obliku knjige. Priča je izvorno objavljena na portalu Nismo same, a tamo možete pročitati i ostale nastavke.

bolest

tumor

karcinom

Nismo Same

kemoterapija

Nataša Petek

Podijeli članak