100posto recenzija: 'Cat Person'

Ljubav u doba milenijalaca: Zašto uporno ignoriramo crvene zastavice i ne bježimo od kretena


Ines Madunić
20.12.2017.20:00
Ljubav u doba milenijalaca: Zašto uporno ignoriramo crvene zastavice i ne bježimo od kretena
iStock

sažeto

Kratka priča objavljena u New Yorkeru s kojom se poistovjećuje gotovo svaka mlada žena potaknula je burne rasprave o muško-ženskim odnosima


Ines Madunić
20.12.2017.20:00

Književnost je postala viralna, ljudi, živimo u uzbudljivom vremenu.

Kratka priča mlade američke autorice Kristen Roupenian, 'Cat Person', bila je protekla dva tjedna među trendovima na Twitteru i o njoj su pričali svi milenijalci od Los Angelesa do Zagreba. Tekstove o utjecaju priče objavili su The Economist, Financial Times, Guardian, The Times, Washington Post... Praktički svi relevantni svjetski mediji, i o njoj se još govori i piše. Objavljena u The New Yorkeru, 'Cat Person' je, zapravo, priča o milenijalcima, toj tragično izgubljenoj generaciji kojoj ništa ne fali, ali se svi osjećaju prazno, i načinu na koji pokušavamo ispuniti tu prazninu.

Roupenian piše o odnosu Margot i Roberta, vezi koja to nije, načinu na koji komuniciramo mi dvadesetineštogodišnjaci i kako se  trudimo zaljubiti se. Priča je to i o muško-ženskim odnosima te autodestruktivnim strategijama kojima produbljujemo osjećaj nezadovoljstva svojim životom i odlukama. I priča je to o lošem seksu.

Margot se nešto stariji Robert svidi prvo preko poruka, u kojima je šarmantan, zanimljiv i seksi. Tijekom nekoliko tjedana dopisivanja već imaju i svoje fore, pričaju o tome kako su proveli dan, i iako ne otkrivaju gotovo ništa o sebi, takav način komunikacije stvara  osjećaj privlačnosti i prisnosti. Osjećaj da se razumiju, da bi tu moglo nešto biti.

A onda se konačno nađu uživo i ništa nije onako kako je trebalo biti. Robert izabere užasan film u kinu, ne priča puno, a i kad priča nije baš zanimljiv, užasno se ljubi, ne otkriva ništa o  sebi – čak ni to čime se u životu bavi – i općenito je okružen tzv. crvenim zastavicama koje vrište: "Bježi! Tip je kreten!" Margot to ne napravi. Dijelom jer se sažali nad jadnim Robertom, a dijelom jer je zanima koliko daleko može ići.

Ta je svjesna autodestrukcija tako dobro pogođena, a nije slučajan ni tajming objavljivanja priče; u jeku goruće rasprave o seksualnom zlostavljanju, kad magazin Time za osobe godine  bira ljude – većinom žene - koje su progovorile o zlostavljanju na svim razinama i kad više gotovo ne postoje glumci i redatelji čije filmove možemo gledati bez neugode. Nije zato čudno što je priča o starijem, neprivlačnom i nesposobnom Robertu naišla na generalno odobravanje žena i pljuvanje muškaraca, čiji su otrovni komentari zaradili i vlastiti Twitter profil. Komentari se kreću od klasičnih "žena ne zna pisati" i "priča je preobična i svakodnevna" pa do relativiziranja pitanja pristanka na seks.

Jer, poznato je, kad muškarci pišu o svakodnevici i lošem seksu, to je kvalitetna literatura – Raymond Carver pada na pamet – a kad žene pišu o tome, to je automatski karakterizirano kao trash, ne daj bože chick-lit, priče za dokone kućanice koje ne bi prepoznale  genijalnu književnost da ih pogodi u glavu. Kad muškarac karakterizira ženske likove kroz njihove fizičke atribute i opisuje njihovu osobnost  kroz "prpošne grudi i prćast nos" to je za Nobela; kad žena piše o velikom, muškom dlakavom trbuhu to je fat-shaming.

Da se razumijemo, 'Cat Person' nije priča o seksualnom zlostavljanju kao takvom. Robert ne prisili Margot ni na što, no Roupenian problematizira puno suptilnije pitanje urođene ženske pristojnosti zbog koje pristajemo na stvari koje zapravo ne želimo samo zato da nas netko ne bi prozvao "razmaženom", "neodlučnom", "nesigurnom" ili jednostavno "kurvom".

Pitanje je to koje povlači i puno drugih za sobom, a jedno od njih svakako je i zlostavljanje, i to ne samo  seksualno i fizičko, nego i psihičko, emocionalno. Zašto je Margot bilo lakše spavati s Robertom nego mu reći da ipak želi ići kući i da od njih dvoje nikad ništa neće biti? Zašto on nije shvatio da ne postoji nikakva "veza" između njih, kako je moguće da muškarac ne shvati da žena nije uživala u seksu i da nemaju nijednu zajedničku temu?

Vrlo jednostavno – a žene već znaju koji je odgovor na ovo pitanje –tako nam je  lakše jer se bojimo. Bojimo se da ne razljutimo muškarca koji je vjerojatno jači od nas. Jer ne znamo kako će reagirati. Jeste li kad razmišljale o tome što iz svoje torbice možete iskoristiti kao oružje ako situacija jedan na jedan izmakne kontroli?

"Kako sam odlučila da je to netko kome mogu vjerovati?", komentirala je autorica u popratnom intervjuu u New Yorkeru, priznajući da je priča temeljena na vlastitom iskustvu s online dejtanjem. Stvarno, kako odlučujemo da vjerujemo potpunom neznancu kad idemo na Netflix and chill u njegov stan? Jer je duhovit u porukama? Jer je zgodan? Ili jer stvarno želimo imati nekoga kome ćemo vjerovati i tko to povjerenje neće iznevjeriti?

kultura

književnost

recenzija

kratka priča

Cat Person

Podijeli članak