Kriza mladih godina Gale Svilan

'Možda je tata mogao drugačije hendlati razvod, možda je mama trebala biti blaža prema baki, možda su oboje krivi, a možda su ipak samo... ljudi?'


Gala Svilan
16.04.2019.14:00
'Možda je tata mogao drugačije hendlati razvod, možda je mama trebala biti blaža prema baki, možda su oboje krivi, a možda su ipak samo... ljudi?'
Ivana Nobilo/CROPIX

sažeto

Gala Svilan u ovotjednoj kolumni pita se što napraviti kad shvatimo da naši roditelji nisu bogovi?


Gala Svilan
16.04.2019.14:00

Postoje razne šepave faze sazrijevanja koje bismo najradije kolektivno zaboravili. Počnu sa žvakanjem suhih psećih brabonjaka u pješčaniku, popišanih kreveta, prištića, pijanih ljubavi, trijeznih pijanstva sve do spretnih šalabahtera i nespretnih prvih poslova. Počnu s mliječnim zubom, a završe s prvom menstruacijom u pubertetu, barem sam tako dugo vjerovala.

No, postoji jedan prijelomni trenutak odrastanja na koji te nitko nikada ne priprema. Ništa o tome nije pisalo u udžbeniku iz biologije ni psihologije, nije se dogodilo kada sam navršila 18., dobila osobnu, diplomu, položila vozački niti dobila prvi posao. Nigdje nije bilo zabilježeno štambiljem, ovjerom ni biljegom, ali je duboko u mojoj svijesti.

Što se događa kada jednog dana sebi postavimo jednostavno pitanje: Što ako moji roditelji nisu uvijek u pravu?

Odrastamo tek kada shvatimo da su i naši roditelji grešni. Da nekada zase*u, zaje*bu, da nisu uvijek u pravu. U dvadesetima se ne mijenjamo samo mi, već i oni u našim očima.

Mislila sam da je u mladosti najteže priznati svoje pogreške. Dok nisam počela zamjećivati njihove. To nije bio jedan dan, jedan primjer, to je bio zamoran proces. Najčešće počne vrlo rano, ali to nam nekako prođe ispod radara. Ljudi koje smo donedavno gledali kao nepogrešive bogove počinju pokazivati svoje krhotine.

Najčešće ih prvo razotkrije matematika u osnovnoj školi, kada mami doneseš zadaću iz škole i onda obje zbunjeno buljite u nju k'o glup i gluplji. To su prvi nagovještaji da naši roditelji ipak nisu sveznajući.

Nakon školskih zadataka slijede oni životni. Računi, krediti, rastave, svjetonazori, politička stajališta, međuljudski odnosi. Težina zadatka domaće zadaće i mjesečnih računa je možda ista, ali rezultat njihovog krivog odgovora nije. U osmom razredu, osim brojeva, iracionalni postaju i roditelji. Kako smo stariji imamo priliku promatrati roditelje i njihovo ponašanje u novim scenarijima, ali ih i promatramo novim očima. Onima odrasle osobe koje sada može i želi evaluirati svijet po kriterijima koje je sama zacrtala i nisu joj nametnuti od autoriteta.

Možda je tata mogao drugačije hendlati razvod, možda je mama trebala biti blaža prema baki, možda su oboje krivi, a možda su ipak samo... ljudi? Osvještavanje i prihvaćanje činjenice da naši roditelji ne postupaju uvijek pravilno zadnja je stepenica u odrastanju, često i najteža.

Najteža iz dva razloga: jer se bojimo prošlosti koju smo prošli s njima i budućnosti koju ćemo provesti bez njih kao svjetionikom.

Budućnost bez svjetionika. Prvi razlog je strah od samoodređenja. Shvaćamo da od sada za sve svoje postupke moramo osobno preuzeti odgovornost. Više roditeljski savjet nije najsigurniji i najispravniji.

Prošlost s oštećenim svjetionikom. Drugi razlog je strah da smo postavljeni na krive temelje. Roditelji su osobe kojima smo bezuvjetno dali svoje život u ruke. Netko kome smo povjerili svoje najbitnije odluke možda nije bio u pravu ili nas je krivo savjetovao. Što ako to nije bio najbolji faks za mene? Što ako to nije religija za mene? Što ako je onaj dečko ili posao ipak bio savršen za mene? Što ako su me roditelji zaje*bali jer ne znaju ni sami?

Postoje stvari koje rijetko preispitujemo. Neka uvjerenja čiji se temelji ne smiju uznemiriti jer samim njihovim padom rušimo se i mi kao persone, cijela naša bit. Naš temelj zapravo su naši roditelji. Izgradili su naš karakter, navike i uvjerenja. Kada preispitujemo ispravnost njihovih odluka, zapravo preispitujemo ispravnost cijelog svog života. Nepokolebljiva vjera koju dajemo svojim roditeljima zapravo je prva religija koju prihvaćamo. Dom je sakralni objekt koji teško trpi bilo kakvo kolebanje.

Godine prolaze, ali i ti prolaziš svojevrsnu metamorfozu. Ona se događa neprimjetno. Ovi titani kućanstva više ne znaju odgovore na svako pitanje iz matematike. Ne znaju voziti bicikl, ne prihvaćaju nove tehnologije tako brzo i voljno, rade greške u međuljudskim odnosima i fiskalnim računima. Loše postupaju u brakorazvodnoj parnici, krivo se postavljaju prema vlastitim roditeljima. Njihova stajališta ne slažu se s tvojima. Dapače, neka su čak uvredljiva. Pojavljuju se problemi na koje ti vidiš neko drugo, bolje rješenje.

U pubertetu po prvi puta skupljamo hrabrost (najčešće imaginarnu) preispitati njihova razmišljanja i kontrirati njihovim odlukama. To su prve male vježbe kreiranja sebe kao osobe. Kao da se Kerber, troglavo čudovište iz grčke mitologije, odlučilo razdvojiti i svakoj glavi dati novi, zaseban život. Iz jednog velikog, nastala su tri nova monstruma. U pubertetu tako nekako i izgleda dom. Nekadašnja oaza mira pod utjecajem hormona postaje scena iz grčke mitologije.

No, bogovi ne krvare. Po tome znamo da naši roditelji ipak nisu bogovi, jer krvare doslovno i metaforički. Koliko god uznemirujuće zvučalo, naši roditelji ipak su samo ljudi.

Ova spoznaja ima dva lica poput novčića. Novootkrivenu istinu možemo iskoristiti kao oružje; kritizirati ih, umanjiti njihovu važnost, iskoristiti njihove nedostatke pri vlastitom nedostatku argumentacije. Tko su oni da nam diktiraju život? Nisu ništa manje konfuzni i kaotični od nas, jedina je razlika što duže plaćaju poreze i zahtijevaju više vlakana u prehrani.

Ili... možemo odabrati drugi, junački put. Možemo se s njima simpatizirati. Možda nisu dokučili odgovor na sva životna pitanja, ali nitko ni nije. Prošli su kroz veće probleme, teže emocije, propuste i govna. Drže glavu iznad vode duže od vas. Možda ne znaju najbolje, ali i dalje znaju više. Roditelji nisu savršeni, ali nismo ni mi.

Zavodljivo uvjerenje da su uvijek nepogrešivi zapravo je osobni bijeg od nesigurnosti. Istina je istovremeno zastrašujuća, ali i oslobađajuća.

Život nije poput serije Gilmore Girls. Nije ga producirao Disney, svaka svađa nije ograničena na 45 minuta poput epizode i nema scenarij. Gilmore Girls likovi na ekranu ne stare, ali zato niti ne odrastaju.

Roditelji

Scena kolumna

Gala Svilan

kriza mladih godina Gale Svilan

odrastanje

newsletter

Prijavite se na Newsletter