Razuzdana avantura na Hvaru

'Platili smo 1400 kuna za upad u tamo neki klub na otoku, a za VIP kauč minimalno sam trebala potrošiti 6000 kuna. Opijale smo se koktelima za 270 kuna po litri'


Mada Peršić
24.06.2019.11:00
'Platili smo 1400 kuna za upad u tamo neki klub na otoku, a za VIP kauč minimalno sam trebala potrošiti 6000 kuna. Opijale smo se koktelima za 270 kuna po litri'
Foto: Privatni album

sažeto

Mada Peršić u ovotjednoj kolumni progovara o razuzdanoj djevojačkoj proslavi na Hvaru


Mada Peršić
24.06.2019.11:00

Evo me ljudi moji, ležim na fotelji u Hula Huli, najpoznatijem beach baru na Hvaru, pijuckam crno vino i gledam more gdje se meni penje. Već sam opalila par onih, već démodé, klišej fotki s hrenovka nogicama, cugom i pučinom. Svira jako glasna muzika, al' meni je to super, što me ohrabruje, jer je to valjda znak da sam kao još uvijek mlada. Plešu seksi Britanci, Danci i Nizozemci. Došle smo ovdje na djevojačku zabavu frendice iz srednje. Znate već kako to biva, sve smo emotivne, jer se znamo već petnaest godina, i sad se jedna od nas udaje, i to nas mora podsjetiti na to da smo, j*b*g*, odrasle.

Druge curke to puno bolje prihvaćaju od mene. Sve imaju partnere s kojima ili imaju djecu, ili su trudne, ili planiraju djecu. Neću opet kukat' o tom kako sam jedina na svijetu koja je single, nego ću se radije utješiti onim Severininim stihovima za pustit' suzu: 'Djevojčice žene postale, neke su se već i udale, ja još čekam azurne zore, ja još želim preplivati more, ja još sanjam zemlje daleke'. Men' je i ovaj Hvar već dovoljno dalek. Putovale smo vlakom 6 sati do Splita, prespavale noć tamo i onda još sat vremena katamaranom do Hvara. Dosta je duhovit ovaj kontrast prenapučenog vlaka smrduckavog i hvarskog instaworthy luksuznog apartmana s jacuzzijem. Tako to mi Hrvati!

Foto: Privatni album

Pivo u 8 i 45 ujutro na katamaranu

Uvijek se ima za skijanje, za svadbe i ostale sakramente i za momačke i djevojačke. Volim to. Mogu Vam reći da je ona noć koju smo provele u Splitu bila kao okupljanje članica književnog kluba 78+. I moja Baka od 88 godina je na svojim kartanjima bele u mjesnoj zajednici puno više divlja i više cuga od nas te večeri. Nema veze, mislim, baš super, malo ću se odmoriti od ovog svog 'vječni parti' života. Doći ću u Zagreb odmorna i spremna za nove poslovne i emotivne izazove. Međutim su cure bacile sumnju na taj moj penzionerski plan u trenutku kada su u katamaranu u 8 i 45 ujutro prihvatile pivo koje sam na trafici kupila i donijela. S tim Heinekenom, od milja zvanim Hajni, otvorile su se sve, dugo zatvorene parti čakre. Ide i pjenušac u 11 ujutro pored jacuzzija, onda bijelo vino, muzika i ukrašavanje apartmana srcima, našim zajedničkim slikama i jednim umjereno velikim kristalnim penisom, kojeg sam sama realno umjetnički složila od samoljepljivih kristalića.

Osjećala sam se kul kao Jelena Karleuša kad je isfurala brushalter na kristalne penise, pa je kolegicama koje su primjerenost kristalnopenisnog outfita ocijenile negativno, najdobronamjernije poručila da im želi da nikad više u životu ne vide penis. A ovoj prijateljici koja se udaje je, čini mi se, superokej da do kraja života gleda samo jedan penis, i, nazovite me konzervativnom, ali meni je to baš lijepo. Što mogu, volim kad se mladi vole, pa pomalo, kroz svoje prijateljice, učim i ja kako je to biti u stabilnoj, vedroj vezi. Ali da Vas ne davim dalje sa sentimentalnostima, dalje parti ide ovako: u Hula Huli se opijamo koktelima od 270 kn/litra. Dolazi na mene red da častim.

Foto: Privatni album

Alkohol na karticu, pijanstvo kao na maturalcu

Gazda vidi da je to van mog platežnog dometa, pa na moje skromno pitanje: 'Je l' može pliz na karticu', odgovara: 'Ajde, ajde, kuća časti' i namigne. Kasnije je konobaru, zamislite, pala tacna na moje stopalo, pa mi je donio džabe Coronu. Ne krivim ga, jer moje stopalo je toliko veliko, da, ako ti padne tacna, ne možeš ga ne pogodit'. A i mala je cijena jedan crni nožni prst za jednu Coronu u Hula Huli na Hvaru. Jedna od nas se obeznanjuje od alkohola, kao na maturalcu pa idemo do apartmana. Jacuzzi i pizza spašavaju i vraćaju u život. Gledamo video u kojem svaka emotivno govori svoje želje za buduću mladu.

Sve plačemo, pa pjevamo Magazin, Petra Grašu i Miroslava Ilića pa pijemo gin tonice. Posvadimo se žestoko oko moje omiljene teme: kvaliteta vs. nekvaliteta muzike. Već i galebovi na Hvaru znaju da zastupam tezu koju nitko normalan ne zastupa, a ta je da se cajkama ne može odreći kvaliteta i da je kvaliteta kao takva, a najviše kvaliteta muzike, nedokaziva, jer uopće ne znamo kako bismo kvalitetu muzike definirali. Ma, nema veze, mirimo se i opet nazdravljamo. Idemo do Carpe Diema, najpoznatijeg kluba na Hvaru. Ljudi moji, tamo nema čašice votke ni gina ispod 80 kuna.

Foto: Privatni album

Palmižana - Šest tisuća kuna za kauč

Onda idemo u Carpe Diem Beach, koji je preko puta na Palmižani. Upad 200 kuna. Kreće tipično balkansko cjenkanje: Je l' može popust ? Ne može. Je l' može nas 7 za 700 kn ? Ne može. Za hiljadu? Ne može. I tako mi platimo, zamislite, 1400 kuna za upad u tamo neki klub na otoku. Mogli smo kupit' vešmašinu za te novce. Nije to baš ni klub, ti zapravo plešeš u šumi i imaš šankove, DJ-a koji pušta démodé house hitove otprije 7 godina i VIP sekciju u koju su me ubacili neki dragi frajeri s kojima sam pričala o životu. Kaže žena na ulazu u VIP: minimalno morate potrošiti 6000 kuna ako ćete sjesti na kauč.

Ja u šoku i spremna da sjedim na kamenu, a dragi frajeri stranci bez razmišljanja kažu: 'Može kauč'. To je neki drugi svijet, mislim. Frendica koja je cijele večeri bila u potrazi za idealnim alkoholom i probala sve kombinacije žestica i sokova, povraća u tom šumskom VIPu. Dragim frajerima strancima je to okej. Ide do apartmana, ali nismo joj dale ključ pa takva pijana ninja parkour pokretima preko krova garaže ulazi u dvorište apartmana i zaspe pored jacuzzija na umjetnoj travi uz ugodan žubor vode. Oni filmovi Mamurluk i Mamurluk 2 nas se ne bi posramili. Mi ostajemo u ovoj Čudesnoj šumi na Palmižani, zvanoj Carpe Diem Beach. Srećemo frenda iz srednje koji tu slavi momačku. Azurna zora sviće, ukrcavamo se na brodić. Netko na zvučnike pušta One more time, we're gonna celebrate.

Foto: Isabella Bubola

Da je bećar biti lako - bećar bi bio svatko

A ja si mislim, da, stvarno one more time, jer jednom smo mi već bile na Hvaru, u najluđim godinama, i koliko mogu primijetiti, nismo otad zahrđale. Slavim nehrđu parčetom pizze od 50 kn, nema veze. Budimo se idući, tj isti dan, malo mi se sve okreće, ali nema veze. Pitam uzbuđeno: 'A di ćemo večeras?' Začude se te ljepotice, moje prijateljice, i kažu: 'Večeras mirno'. Ne shvaćam ih ozbiljno, ali one misle ozbiljno, a moj prebrz oporavak od partija ih zbunjuje, a mene onda na neki čudan način posramljuje i obeshrabruje. Prije je to bilo kul, jer da je lako - bećar bi bio svatko - govorili smo. A sada to valjda više nije kul, nego nezrelo. Svi znaju da mamurluci u tridesetima trebaju trajati 3-4 dana. Dobro, dobro, mogu ja i mirno, mislim, nema problema.

Ali onda dođe DJ i pusti neku meni dragu pjesmu, a konobar pita 'Što ćete popiti?' I ja taj pritisak ne mogu podnijeti i, na čuđenje okupljenih naručim vino i dignem se i zaplešem na stolici. I want to be forever young and here's to never growing up and I don't know about you but I'm feeling 22 i ja još čekam azurne zore ma ja još želim preplivati more, ja još sanjam zemlje daleke!

Foto: Isabella Bubola

Mada Peršić

kolumna made peršić

Kolumna MaDa

newsletter

Prijavite se na Newsletter