KRIZA MLADIH GODINA GALE SVILAN

Progovorila o abortusu: 'Od svih mučnih priča kojih sam se naslušala, najviše me dirnuo jedan detalj'


Barbara Marinović
02.04.2019.08:00
Progovorila o abortusu: 'Od svih mučnih priča kojih sam se naslušala, najviše me dirnuo jedan detalj'
Ivana Nobilo/CROPIX

Barbara Marinović
02.04.2019.08:00

Postoje te neke teme o kojima nikada nećemo prestati pričati. Možda bi bilo bolje kazati: pričati iza zatvorenih vrata, a šutjeti o njima u javnosti. Jedna od takvih glasnih, ali nikada do srži saslušanih tema je i abortus. Hrvatske digitalne tiskovine zadnjih mjeseci punile su neke novosti i prožvakane rasprave. U New Yorku legaliziran je pobačaj do 24 tjedna trudnoće, u naše ljekarne stiže tableta koja zamjenjuje kiretažu, u Dubrovniku obavljen pobačaj bez anestezije jer su se anesteziolozi pozvali na priziv savjesti.

Naslovi i anonimni izvori postaju mnogo osobniji kada o takvim pričama niste samo čitali, već i čuli od bliskih prijatelja ili u ovom slučaju prijateljica. Sa svojih 30 godina već sam se naslušala par SF priča iz naših klinika od bliskih ljudi. To su priče koje u našem društvu ostaju neispričane jer su ogrnute velom srama, nikada nemaju ime i prezime, samo inicijale. Štorije koje će ti bliska osoba ispričati uz puno zastajkivanja i tek kada je vaše prijateljstvo odoljelo svim preprekama i vremenu. Tek kada je prijateljica 100% sigurna da se u tebe može pouzdati, ispričat će ti što se dogodilo tog dana, uz valove srama i straha hoćeš li ju osuđivati.

Otvorile su mi se prijateljice koje su se tom zahvatu podvrgnule zbog neželjene, ali i željene trudnoće, jer priroda nekada ne može razlikovati dvoje. Prirodu ne zanima koliko smo mi spremne za majčinstvo, ona razaznaje samo koliko je naše tijelo spremno za trudnoću. Slično funkcionira i naš pravni sustav. Ne zanima ga možemo li mi sami svjesno donijeti odluku o svom tijelu i životu, ono donosi odluku za nas.

Od svih mučnih priča kojih sam se naslušala, osuđujućih komentara doktora tijekom zahvata, zlonamjernih dobacivanja sestara, emotivnom procesu koji je gori od same operacije, zapravo me najviše dirnuo jedan, minoran detalj. 'Detalj' koji se na prvu možda ne čini bitnim, ali po meni najbolje oslikava situaciju u državi. Mala odluka zdravstvene ustanove, za koju smatram da nije slučajna, već ciljano provedena kako bi dublje osramotila pojedinca.

Ne znam je li ovo praksa u svakoj ustanovi, je li i dalje na snazi, ali znam kakav je efekt ostavila na prijateljicu. Nakon same operacije, dok anestezija ne prestane djelovati, sestra će vas smjestiti u drugu sobu za oporavak. U drugu sobu sa svim ostalim djevojkama koje su prošle isto tog dana, krevet do kreveta. Bitna distinkcija je u tome što su se neke od tih djevojaka odlučile na prekid trudnoće samovoljno, neke su roditelji prisilili, a neke su izgubile silno željeno i voljeno dijete zbog komplikacija. Ustanova vas smješta u istu sobu kako bi bile osuđivane jedna od druge. Kako oni to ne bi morali raditi, kako bi jedna drugoj usadile taj sram. Djevojka lijevo od vas plače jer je njezina djevojčica već imala ime, datum i pripremljenu ružičastu sobu u njihovom domu. Djevojka desno od vas plače jer su je roditelji ili dečko na to prisili. Djevojka kraj prozora plače, jer iako zna da je donijela ispravnu odluku, ona umjesto djeteta u sebi sada nosi osjećaj srama.

Soba duhova u kojoj niste izgubili samo dijete, već i pravo na emocije. To nije soba za njegu nakon operacije, već svojevrsna ispovjedaonica za grijehe. Samo vam se u ovoj ispovjedaonici 'grijesi' ne opraštaju, već urezuju u sjećanje. Oproštenje ne tražite od svećenika, već žena koje su izgubile Anu, Laru, Marka ili Vjeku. U toj sobi nitko ne priča, ali svi komuniciraju očima punih suza i osuđivanja. Svi komuniciraju, ali se ne razumiju.

Isto se događa i u današnjem društvu. Novine su pune priča i naslova, ali malo razumijevanja. Moje osobno stajalište je da žena ima i mora imati pravo na odluku. Na doktorima je pak da kažu, kada je pravo vrijeme za to. Medicinu nisam studirala, realno nemam pojma što i kako se s mojim tijelom događa i krajnji rok bih prepustila ekspertima. I pod eksperte ne podrazumijevam svećenike. U moju intimu se ne moraju miješati, za to imaju ministrante (šalim se, šalim se).

No, kako to obično biva, u brizi za svoje dobro često zaboravljamo na druge. Tema za koju smatram da nije dobila dovoljno mjesta u javnoj raspravi je: a što ćemo s muškarcima?

Neupitno je da odluku o svom tijelu, treba prepustili ženi, ali zašto zatvaramo oči nad činjenicom da ta odluka dramatično utječe i na život muškarca. Pričajući nedavno s prijateljima, zaključili smo da svi znamo barem jedan primjer gdje je muškarac na prijevaru postao ocem. 'Na pilulama sam', 'neplodni su mi dani' najčešći su podvale kojima ženina žarka želja za djetetom muškarca stavlja u pasivnu ulogu, bez razmišljanja o moralnosti samog djela.

Zašto nikada ne pričamo i o emocionalnim potrebama tih muškaraca, kako riješiti taj problem? Zašto moralno i javno ne osuđujemo poteze tih žena? Jedno od najčešćih stajališta jest da je abortus samo i izričito žensko pitanje te da za tim stolom nema mjesta za muškarce. Stajalište je to jednako zatupljeno među zagovornicima abortusa i pro-lifea.

Na prvi pogled, mjesta za raspravu zaista nema jer ne radi se o njihovom tijelu, niti oni prolaze i razumiju mučan proces abortusa. Problem je u tome što ova pretpostavka simplificira problem. Ono ignorira činjenicu da muškarce neželjena trudnoća također teško pogađa, kakav god ishod bio. Postoje muškarci koji nisu spremni (emotivno, financijski) biti očevi, oni koji su to silno željeli biti, čak i oni koji su kasnije požalili zbog svojih odluka.

Drugi ugao na koji često zaboravljamo, da osim boli, muškarci snose i dio odgovornosti. Ne dopuštajući im pravo glasa u raspravi, ne osporavamo samo njihove osjećaje, već i preuzimanje odgovornosti za krive postupke.

Po toj logici, ako im oduzimamo odgovornost za postupke, bi li im trebali i oduzeti zadatak daljnje skrbi oko djeteta? Pravo i pravda nisu ista stvar, ali trebali bi sezati da međuprostor u definicijama umanji. Ako i oni prolaze kroz težak proces, ako odluka utječe i na njih, ako snose odgovornost, trebali bi imati i pravo glasa. Na nam je samo da odlučimo kako pravilno tom glasu dati izričaj.

Oduvijek me je zanimalo kakav ishod bi imao sljedeći scenarij: Žena saznaje da je neplanirano ostala trudna - izjašnjava se tko je otac/potencijalni očevi - suglasnošću muškarca ili genetskim testiranjem ono se pravno potvrđuje - i muškarac i žena se izjašnjavaju žele li dijete - žena želi, muškarac ne. Što dalje?

U tom slučaju muškarcu se oduzimaju sva prava nad djetetom, odlukama (ali i financijska odgovornost), a ženi i dalje ostaje pravo da donosi odluku o svom tijelu i želi li biti majka.

Koliko bi žena odustalo od majčinstva jer dijete ne bi imalo oca ili same financijski ne bi mogle odgajati dijete? Naravno vjerujem da bi mnoge usprkos tome rodile, ali poprilično sam uvjerena da bi bilo i onih koje bi odustale zbog većeg financijskog tereta. (Ovaj scenarij ne bi riješio slučajeve gdje je trudnoća u visokom stadiju, da su uloge izmijenjene itd., ali muškarcima bi se bar donekle dalo pravo glasa.)

Želja za majčinstvo je divan san, ali očekivati da netko prisilno financira tvoj san, nije. Zašto je OK prihvatiti ženinu odluku da nije spremna na dijete, ali ne i muškarčevu? Neriješenih pitanja oko abortusa je na pretek, ali zatvaranje očiju nije odgovor niti na jedno od tih pitanja.

Scena kolumna

Gala Svilan

kriza mladih godina Gale Svilan

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter