Hrvatskih mjesec dana ponosa

'Vatreni su mi dali nadu i u meni probudili ponos, a dokazali su i da su čuda moguća'


100posto
02.07.2018.20:00
'Vatreni su mi dali nadu i u meni probudili ponos, a dokazali su i da su čuda moguća'
Privatni album

sažeto

Paola Valić Bekić stastveno je navijala za našu repku - a evo što je naučila i odlučila dok je trajala drama s Danskom


100posto
02.07.2018.20:00

Zašto Hrvatska jedino s nogometom i turizmom ide naprijed, a sve ostalo stagnira ili čak nazaduje?

Još malo pa nam na obali više neće biti ljudi koji će raditi.

Žale mi se moji s otoka i to točno ovako: "Još malo i uvozit ćemo Koreance."

Sve je tako zbog poremećenih vrijednosti.

U zemlji gdje je moguće ovršiti malo dijete od 9 godina kao da je obični paket, a ne živo biće, u zemlji u kojoj možeš ubiti troje ljudi i šetati slobodno, u zemlji u kojoj PDV poždere svu zaradu i uloženi trud, u zemlji prepunoj apsurda, nepravde, korupcije, laži i licemjernih političara, u zemlji gdje je i more bistrije od većine naroda, u zemlji koja te iscrpi administracijom više od rata koji je bio 1991.godine, u zemlji gdje pravda nema ime, a poštenje je tek endemski poremećaj, u zemlji koja ima sve više neostvarenih i tužnih ljudi koji nemaju kome ponuditi svoje ideje i vizije - jer već pri samom pokušaju naiđeš na 36276 prepreka i unaprijed dogovorenih poslova koji idu samo najboljim kriminalcima.

U zemlji gdje i ljudi iz visoke politike lažu narod gledajući ga u oči i pričajući priče koje nemaju veze s mozgom, u toj zemlji gdje poslodavci ne cijene svoje radnike već im se smiju u oči znajući da ih ponižavaju. Ali jadni ljudi nemaju drugi izlaz, raditi moraju. Tamo gdje je iselilo 10 puta VIŠE ljudi nego što ih je umrlo u Domovinskom ratu, u toj zemlji opustošenoj lopovima i ratnim profiterima; u zemlji bogatoj prekrasnim prirodnim ljepotama, a žalosnim ljudima, u zemlji cvrčaka i valova Jadranskog mora - probudila sam ponos.

Premijer bi trebao biti kao izbornik Dalić i učiti od njega i njegovih poteza.

U hrvatskoj repki vidi se ono što se u hrvatskoj Vladi nikad ne vidi.

Duh zajedništva. Duh kolektiva.

Izbornik nije promijenio momčad, niti je zvao nove igrače već je od onih starih napravio momčad koja igra kao jedan.
Ako nisi za ekipu, pošalju te doma. Jednostavno - budeš udaljen. Nisi za ekipu, nema razgovora. Dok kod nas u Vladi možeš sjediti i s optužnicom. I koga briga?

Ponos se brine. Ponos koji nije gorio za domovinu već 20 godina. Jer ste ga oteli, ukrali, kao i sve što ste nam maznuli pred očima.

Neki su taj ponos vratili. Makar i na mjesec dana.

Privatni album

No, nisu ga probudili ni političari niti pravda niti istina - probudili su ga ljudi koje čak niti ne poznajem.

Probudili su ga nogometaši koji su shvatili da je sada taj TRENUTAK.

Svi već znaju gdje živimo.
Znaju koliko nam je VAŽAN ovaj trenutak prezentacije naše male Hrvatske.

Najbolje od svega je i to što to zna i sam izbornik Dalić.

Moram reći da jako dugo nisam u javnom prostoru čula osobu koja me toliko osvojila na prvu kao naš izbornik ZD. Toliko mira u njegovom pogledu, vjere u srcu, iskrenosti u prezentaciji - nešto na što bi se mogli ugledati i 'Anemični' i svi ostali s problemom željeza u krvi i ljubavi prema domovini.

Naši političari NE vole našu zemlju.

Oni vole moć, utjecaj, pare, protokol i preseravanje.

Hrvatske koja pati jer joj nikad nije bilo teže.

Više ni ne gledam Sabor.
Kad 'Anemični' krene govoriti stisnem MUTE jer me bole te laži i manipulacije.
Skrivaju od nas SVU istinu.

Mi ne znamo pola isitne. Ma, što pola - 20 %.

Puštaju van samo ono s čime se možemo nositi. A kako se čini - došli smo do te situacije da nam je sve postalo normalno.

Jer nama je "normalno" da se dijete koje živi s majkom cijeli život, prisilno ugura u auto i odvede u Italiju.
Nama je normalno kršiti osnovna ljudska prava čovjeka.

Ljudi su umorni, iscrpljeni, ne da im se više boriti, ne da im se pružiti šansa lopovima koji su nas u konačnici doveli do ove devastacije tzv. države.

Dobro ću promisliti, ali znam jedno - Hrvatsku volim, ali ovo ne mogu više gledati prekriženih ruku.
Što će biti moj sljedeći korak, odlučit će ponos.

Ponos koji su probudili oni koji su našu uspavanu zemlju bar na tren vratili u vrh. I na tome im neizmjerno HVALA.

Dok ovo pišem, Hrvatska tek treba zaigrati - ali znam da će pobijediti.
Jednostavno, to osjećam. Ne mogu Danci pobijediti 19 puta zaredom.

Ne mogu i AMEN.

Sad, nakon tekme - evo me, par minuta dolazim k sebi. Kakva drama! Kakva teška i jaka utakmica. Ne možemo mi Hrvati bez drame!

No, ova mi utakmica govori da zaista mogu Hrvati učiniti čudo! Mogu!

Kao što su i večeras pokazali – i ono nam je jedino potrebno da nas izvadi iz mulja u koji su nas odveli pohlepnici koji nisu znali stati na vrijeme.

Mogu Hrvati učiniti čudo jer znaju da je ovo zadnji vlak. Mogu Hrvati učiniti čudo na svim sferama života ako se potrude. Ako se bore.

Ovo nam je zadnji vlak za buđenje.
Mislite da i dalje moramo šutjeti i pognute glave upijati sve što nam serviraju?

NE.

Na nama je da se borimo, kao što se oni večeras u drami borili da nam vrate osmijeh.
Budimo složni kao što smo u navijanju. Budimo kompaktan narod koji će se boriti za ispravne stavove.

Rasplakala sam se kao mala beba. Jer mi se probudio ponos…
Osmijeh ponosa koji je zaspao!

Hvala vam Vatreni!

nogomet

Zlatko Dalić

Svjetsko prvenstvo u nogometu

vatreni

Svjetsko nogometno prvenstvo

newsletter

Prijavite se na Newsletter