Sajam taštine

Amerikanci su oduševljeni izložbom o Jugoslaviji, a mi se i dalje sramimo svog nasljeđa. Ili ipak ne? Nek' digne ruku tko ne spaja praznike, koristi besplatno školstvo i/ili zdravstvo


Robin Mikulić
13.08.2018.21:00
Amerikanci su oduševljeni izložbom o Jugoslaviji, a mi se i dalje sramimo svog nasljeđa. Ili ipak ne? Nek' digne ruku tko ne spaja praznike, koristi besplatno školstvo i/ili zdravstvo
Reuters

sažeto

U širem centru Zagreba skidamo još uvijek biste boraca palih za slobodu dok na glavnom trgu besramno zazivamo NDH. Policija ne intervenira. Neki su ljudi ovdje veći i od njega. Eto ga na, još jedna stvar koju dijelimo s zemljom od koje toliko bježimo


Robin Mikulić
13.08.2018.21:00

Ne znam imate li vi prijatelje Amerikance, ne znam čak niti da li pripadate mojoj generaciji ljudi – što je za ovu priču dosta važno, ali kad ja kažem Jugoslavija oni ne pomisle niti na Tita, niti na antifašizam, niti na komunizam. Dobro, barem ne onako kako mi to radimo ovdje, osobito pripadamo li desnom ideološkom spektru. Moji prijatelji Amerikanci, milenijalci dakako, na spomen Jugoslavije pomisle na dizajn, hipsteri kakvi jesu. Neki od njih oduševljeni su produkt dizajnom, rijetki briju na stambenu arhitekturu, ali svi odreda briju na spomenike. To nije tajna.

Evo, njujorška je Moma prošli mjesec otvorila izložbu posvećenu Jugoslaviji. Znate to, svi su pisali o njoj. Uglavnom, kustosi odgovorni za, kako mnogi pišu, taj spektakl od izložbe predstavili su Jugoslaviju kroz arhitekturu i dizajn kao neku poslijeratnu komunističku utopiju koja besramno koketira s kapitalizmom. Kažu u katalogu da smo živjeli u obilju kakvog se ne bi posramio niti jedan pristojni zapadni konzumerizam. Ne znam, ne sjećam se. Vi ćete bolje znati može li se jedna marka jednog proizvoda nazvati obiljem. Dali su ogroman prostor našim eminentnim arhitektima kao što su Magaš, Richer i Bogdanović.

Pisalo se naveliko o njihovim uspjelim arhitektonskim rješenjima koja su komunističku Jugoslaviju svojom individualiziranom primjenom armiranog betona udaljili od jednoličnog Sovjetskog bloka i približili nas zapadu svojim funkcionalizmom. Brutalizam koji je Japanac Kenzo Tange eksportirao u Skopje navodno se prelio na zapad, a osobito se primilio američkim hipsterima. Njeguju ga, kažu veleugledni  mediji, kao svoj omiljeni retro stil.

Dobro zapakirana limunada

Bla, bla, bla. Ispunite ostatak pretencioznim rečenicama kakve biste mogli pokrasti iz bilo kojeg kataloga bilo koje izložbe posvećene suvremenoj umjetnosti, pomiješajte ih sa žlicom lovorika i dobit ćete više-manje odu kojom su Ameri kroz dizajn opjevali Jugoslaviju. Nemojte mi zamjeriti, ne volim ovakve dugačke rečenice pretrpane velikim riječima koje uglavnom malo znače. Ne samo da mi izlaze kroz uši, nego mi zapinju i u prstima. Bog zna da sam ih se načitao i napisao. No, takav je, da ga je*eš, diskurs povijesti umjetnosti.

Ono što je u ovoj čitavoj priči najvažnije jest činjenica da su Amerikanci ponovno ljudima servirali neku dobro zapakiranu light verziju Titove Jugoslavije u kojoj je teklo med i mlijeko. Možete biti najveći jugonostalgičar, ali u Jugoslaviji nisu tekli niti med niti mlijeko. Beton možda, kao što to Momina izložba zorno prikazuje, ali med i mlijeko nikad. S druge strane, nije se po ljudima drlo niti drvljem i kamenjem. Istina je negdje na sredini, da nam je dovoljno stalo do budućnosti, riješili bismo odavna tu prošlost i potrpali prave stvari u prave ladice. Nismo.

U širem centru Zagreba skidamo još uvijek biste boraca palih za slobodu dok na glavnom trgu besramno zazivamo NDH. Policija ne intervenira jer je sudska praksa pokazala da se ne isplati, makar se i radilo o kršenju zakona. Neki su ljudi ovdje veći i od njega. Eto ga na, još jedna stvar koju dijelimo s zemljom od koje toliko bježimo. Zato Amerikanci i mogu mućkati limunade dovoljno slatke da ih prodaju na bilo kojem štandu dok se mi i dalje sramimo svega što je vezano uz taj „mračni“ period koji čak i povijesni udžbenici nerijetko zaobilaze. Činjenica je ipak da neke stvari u Jugoslaviji nisu bile toliko loše i da se njima u ovoj našoj tranzicijskoj današnjici još uvijek koristimo.

Što je nama njihova borba dala?

Recimo, nasljeđe ovih arhitekata koje sam pri vrhu pobrojao. Za početak, zahvaljujući njima danas naša obala nije zakrčena hotelima upitne kvalitete. Oni su, naime, bili ti koji su razvijali prostorne planove koji su se održivo odnosili prema turizmu. Oni su bili ti koji su stvorili arhitekturu kojoj se još i danas dive ljudi diljem svijeta, kao što je to recimo stadion na Poljudu. Ali ne, mi trebamo novi nacionalni stadion. Ovaj o kojem ljudi već desetljećima pišu doktorske radnje nije nam dovoljno dobar.

Oni su bili ti koji su pokazali koliko kultura življenja može biti funkcionalna čak i u mastodontima kao što je Split 3, jedan od najboljih primjera jugoslavenske masovne stambene arhitekture. Bio, vidio, živio, uvjerio se. Nije estetika za sve, ali kvaliteta života? Nebesima iznad one u, recimo, Novom Zagrebu. Čini se da glorificiram Split, i u pravu ste. Splitska je socarhitektura bila mnogo profinjenija od zagrebačke, barem kad se sagleda u totalu.

Spomenik na spomeniku, turist na turistu

No, realno, taj aspekt malo koga zanima. Više se govori o antifašističkim spomenicima koji su poput paukove mreže nicali diljem bivše države. Ima ih impresivnih, ima ih nikakvih, ima ih svakakvih – što nimalo ne čudi budući da govorimo o stotinama primjeraka spomeničke baštine koje su podizali svakakvi umjetnici. Najuspjeliji među njima svakako su onaj zapostavljeni limeni dragulj Vojina Bakića s Petrove gore, glasoviti jasenovački Kameni cvijet Bogdana Bogdanovića ili Đamonjin Spomenik revolucije naroda Moslavine koji, ako mene pitate, neodoljivo podsjeća ne jednog od pokemona. Onog magneta, štoveć. Tko zna, možda ga je autor vidio na turi po spomenicima i jednostavno ukrao dizajn.

Nije to, naime, nešto što bi upućene osobito začudilo. Turneje po jugoslavenskim spomenicima stvarna su stvar i postoji niz agencija koje zapadnim turistima nude ture osmišljene upravo oko razgledavanja spomenika. Dobro, imam i neke prijatelje, fanatične zaljubljenike u socrealizam, koji svake godine ponosno zajašu svoje bicikle i prave se da vrte jednu od tih turneja dok zapravo samo istražuju u kojoj je balkanskoj zabiti pivo jeftinije. Priznajem, oduvijek sam im zavidio.

Sramili se mi ili ne, na tome zarađujemo i to masno. Svim tim Titovim arhitektima miljenicima možemo zahvaliti što su mislili da su sunce i more dovoljni pa i po cijenu da budu izloženi kao dragocjeni eksponati, sami u prostoru. Da nisu, kome bismo mogli prodavati mitove o nedirnutoj jadranskoj obali? Dovraga, ne bi na plažama bilo mjesta niti za preplaćene koncesionarske ležaljke, a kamoli za ručnike. Prvi red do mora bio bi duž čitave obale zakrčen nekvalitetnim ilegalnim apartmanima u kakve više niti najsiromašniji Česi ne zalaze. Prepustili su mjesto nama.

Školstvo, zdravstvo i neradni dani

Imamo i besplatno zdravstvo. Žalimo se na njega kad stignemo, ali kad vas nešto boli još uvijek možete otići liječniku i izliječiti se uz minimalne troškove. Kad u Americi dobijete rak, dvaput ćete razmisliti vrijedi li se liječiti jer će troškovi liječenja biti astronomski, a vi ćete vjerojatno na kraju ostati beskućnik samo zato jer ste se drznuli razboljeti. Košta boga oca, ali znate što? Hrvat nikad neće morati tu brutalno morbidnu mogućnost uzeti čak niti u obzir. Komunizam, hvala.

Onda je tu i školstvo. Čitali ste kroz vikend vjerojatno negdje ispovijest neke mlade studentice koja se odlučila za prostituciju jer su školarine na razvijenom Zapadu toliko skupe da se čovjek snalazi kako zna i umije. Ne govorim ovdje o Njemačkoj ili Austriji, njihovi su sustavi također prilično socijalni, pričam o Velikoj Britaniji ili Americi gdje diplomantima odmah po završetku studija za vrat sjedaju banke koje će ih cijediti do debelo u 30-te. Jer su se obrazovali. Naša sveučilišta možda nisu pri vrhu, bila su kad je Tito bio živ – ili su nas barem bolje lagali, ali su bogme besplatna. Studentice prostitutke su više prostitutke nego što su studentice, marketinški spin. Klijenti vole, a mi smo Hrvati poduzetan narod koji zna pomust gladnu kravu.

Svi oni blagdani i praznici čijih se imena niti ne sjećate, ali vas to ne spriječava da pospojite sve što se pospojiti da? Prvi smo u tome u Europi. Pogađate, također komunistički atavizam. Blagoslovljeni bili oni dani kad se radilo pro forme, ne zazivate li ih barem svaki drugi dan? Onda se bolje živjelo, manje se radilo, više se trošilo na ono važno. Dobro, ostavio nam je bivši sustav u nasljeđe i glomazni birokratski aparat, ali gdje bismo bez njega danas bili? Pola bi Hrvatske bilo na burzi.

Sramimo se, dakle, naše komunističke prošlosti, a i dalje ju muzemo na svakom koraku. Delikventu koji uništavaš vrijedne spomenike kulture po Zagrebu, Petrovoj gori ili Mrduši Donjoj, znaj da svaki dan uživaš plodove sustava koji toliko mrziš. Da si u ruke uzeo knjigu, a ne dao se zatrovati notornim indoktrinacijama o crvenoj opasnosti, znao bi da od šume ne vidiš drvo. Ne, u Jugoslaviji nisu tekli med i mlijeko, ali nas očito ništa ne sprečava da licemjerno guramo slamku kroz vrijeme i besplatno srčemo tog meda i mlijeka dok se istovremeno sramimo kontejnera u koji su zapakirani. Nama trebaju Amerikanci da nas podsjete koliko vrijedimo i tko se onda još ima čuditi onoj staroj da Hrvati nikad nisu znali vladati samima sobom?

Jugoslavija

izložba

moma

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter