ekskluzivno za 100posto

Australski milijunaš i pokrovitelj desnice otkriva cifre koje je dao Sanaderu, Grabar-Kitarović, u koga se najviše razočarao i zbog kojeg političara se umalo odrekao hrvatskog državljanstva


Mia Mitrović
18.04.2019.21:00
Australski milijunaš i pokrovitelj desnice otkriva cifre koje je dao Sanaderu, Grabar-Kitarović, u koga se najviše razočarao i zbog kojeg političara se umalo odrekao hrvatskog državljanstva
Biljana Blivajs/CROPIX

sažeto

Velika ispovijest kontroverznog australskog milijunaša i najvećeg donatora hrvatske desnice


Mia Mitrović
18.04.2019.21:00

Buntovnik, ali s razlogom. Tako oni koji ga vole i poštuju opisuju Marka Franovića, australskog milijunaša i jednog od najvećih pokrovitelja borbe za hrvatsku samostalnost. Franović je skroman i samozatajan čovjek za kojeg kada ga upoznate nikada ne biste rekli da se njegovo bogatstvo procjenjuje u milijunima australskih dolara. Svojim ponašanjem i izgledom on sam to ničim ne odaje. Baš suprotno, kad god stigne izražava svoj prijezir prema luksuzu i rasipničkom načinu života.

Bilo mu je samo 18 kada je zbog neslaganja s komunističkim režimom pobjegao u Australiju. Baš kao i većina hrvatskih emigranata Franović je krenuo od nule, a u dalekom je svijetu radio sve moguće poslove. Mukotrpan rad mu se isplatio i danas u Australiji slovi za jedno od najmoćnijih imena građevinskog biznisa. Njegove dvije najveće kompanije ‘Cro Developments’ i ‘Boka Aluminium Windows' već desetljećima posluju u konstantnom plusu, a ono što zaradi Franović koristi kako bi pomogao domovini. 

Razočaran politikom 

Prvo je financirao kupnju oružja kojim je Hrvatska izborila samostalnost, a potom donirao humanitarne i braniteljske udruge te ulagao u stranke hrvatske desnice. Najviše je dao HDZ-u iz kojega se razočaran ispisao 2016. nakon što je pala vlada Tihomira Oreškovića. U hrvatsku je politiku danas duboko razočaran.

Iako je skriveni protagonist hrvatske politike od ranih devedesetih i jedna od ključnih figura hrvatske emigracije, za medije govori nerado. Ne voli se fotografirati i eksponirati, kaže, no za portal 100 posto pristao je porazgovarati o svom trnovitom putu hrvatskog iseljenika, političarima koje je izdašno financirao te svojim planovima za poboljšanje života u Hrvatskoj.

privatni album

S Franovićem smo se sastali u foajeu hotela Dubrovnik. Dočekao nas je odjeven u majicu s HOS-ovim grbom što je u skladu s njegovim imidžem 'najkontroverznijeg hrvatskog iseljenika'.

„Prozvali su me kontroverznim zato što uvijek kažem ono što mislim. Je li to kontroverzno ili ne, ne znam. Hrvat sam koji ne investira u Hrvatsku već za Hrvatsku. Od Hrvatske ne živim, već od svog rada u dalekoj Australiji“, govori nam Franović, Hrvat koji se rodio u siromašnoj obitelji u Boki Kotorskoj.

Lažni dobrotvori 

Kada smo ga upitali o njegovom dobrotvornom radu, Franović nije bio toliko razgovorljiv i pokušao je promijeniti temu.

„Ne volim pričati o tome. O pomaganju i o novcu. Smatram da je to suvišno. Ono što radim, ne radim zbog samopromocije. Kada ljudi pomažu drugima zbog vlastite reklame, to je još veće poniženje nemoćnima. A nemoćni su u većini slučajeva časniji od onih koji imaju mnogo. Više sam se puta uvjerio u to. Kada je počeo Domovinski rat, u Sydneyju smo organizirali prikupljanje pomoći. Siromašne starice u svojim su rupcima donosile svu svoju ušteđevinu da pomognu Hrvatskoj. Ono što sam dao ja i drugi bogatiji, to je bio naš višak. Zar je to ponosno, davati višak? Ponos je davati od srca. Sve što su imali, ti ljudi su dali. Oni koji su puno imali, malo su dali. Neki i ništa. Neki su čak više pojeli i popili na raznim dobrotvornim večerama nego što su poslali Hrvatskoj. To su uglavnom oni koji se reklamiraju kao dobrotvori“, otvorio se ipak jedan od najvećih australskih donatora.

„Živim skromno. Ne pijem, ne kockam, ne pušim pa mi ostane viška od mog rada i taj višak dajem za ono što mislim da je za našu Hrvatsku potrebno“; dodao je, a na pitanje o iznosu novca koji je dao domovini unazad tridesetak godina nije htio odgovoriti.

„Kada bih vam to rekao zvučalo bi kao ogromna laž i nitko mi ne bi vjerovao. Moja tajnica zna cifru, a znala ju je i moja pokojna žena. Neću vam reći koliko, ali mislim da sam dao dovoljno. Mogao sam i više“ zagonetan je Franović koji je borbu za hrvatsku samostalnost počeo financirati 1988.

Biljana Blivajs/CROPIX

„Nikola Kirigin te je godine došao u Australiju. Znao je da se sprema rat i da je potrebno skupiti novac za obranu. Pozvao me u jedan klub da okupimo iseljenike, održimo govor i skupimo donacije. Rekao je 'ljudi, moramo početi skupljati novac. Bit će rata'. Nitko od okupljenih tada nije dao ni jedan jedini dolar. Zbog toga sam donirao 50 000“, prisjeća se Franović koji je zbog toga umalo upao u velike neprilike.

Na ispitivanju kod Udbe

„Jedna hrvatska novina napisala je tekst o tome, a u Australiji je financiranje rušenja režima i naoružavanje pobunjenika u stranim zemljama kažnjivo djelo. Za taj tekst mi je rekao jedan moj projugoslavenski prijatelj iz Boke s kojim sam učio zanat. Ostali smo dobri prijatelji čitav život bez obzira na političke razlike. On se vratio kući u Boku gdje su ga uhapsili jer je bio u podvodnom ribolovu odveć blizu vojne luke. Šef Udbe ga je tada ispitivao o meni i donacijama. Pokazao mu je i taj članak“, ispričao nam je susret njegovog prijatelja s Udbom Franović koji je u počecima borbe za samostalnost novac Hrvatskoj slao preko svećenika.

„Prvi novac za obranu Hrvatske iz Australije je stigao od nas, braće Franović. Nismo stavljali svoja imena, osobito u početku jer nismo htjeli da naša obitelj i rodbina u Boki Kotorskoj zbog toga ima problema. Potpisivali smo se kao IBM što je skraćeno od Ivo, Božo i Marko. U početku smo novac davali zajedno. Sada dajem samo svoj novac, ne onaj od kompanije“, priča Franović te naglašava kako nije samo on financirao borbu za samostalnost i kupnju oružja.

privatni album

„Moj prijatelj Drago Parancin '91. je prodao svoju vilu u najskupljem kvartu u Sydneyu, kupio straćaru, ostavio obitelj i otišao boriti se za Hrvatsku. Bilo je i onih koji su htjeli posuditi od mene novac kako bi ga poslali za obranu Hrvatske“, govori mecena hrvatske samostalnosti koji je domovinu nastavio financirati i u miru.

Ipak, u posljednjih nekoliko godina zatvorio je pipu.

„Novčano sam pomagao brojne stvari u Hrvatskoj, no vidim da nema rezultata pa sam prestao. Prije nekoliko dana dao sam lijepu svotu novaca, deset tisuća dolara za nešto što je novo i što bi moglo ispasti dobro. Rekao sam 'zapamtite, ovo može biti prvo, a može biti zadnje'. Sada očekujem samo rezultate, ne obećanja. Dosta mi je bilo obećanja“, oštro će naš sugovornik. 

Sanaderu dao 100.000 dolara 

Najviše je novca, otkriva nam, dao bivšem hrvatskom premijeru dr. Ivi Sanaderu koji je, očito, i njega uspio nasanjkati. 

„Sve moje greške su škola pa tako i ova. Dao sam mu oko 100 000 australskih dolara. Sjećate se onih njegovih jamstava u kampanji? Sve što sam od njega tražio, uvrstio je u predizbornu kampanju. Obećao je da će smanjiti PDV i povećati mirovine. Ništa od toga nije ispunio. To je politička katastrofa. Čovjek mora biti pošten kako u poslovanju tako i u politici, a on to nije bio. Kada me netko izigra, ja ga zauvijek izbrišem“, opisao je svoj razlaz s bivšim premijerom Franović koji je HDZ prestao financijski pomagati 2016. nakon pada vlade Tihomira Oreškovića. Tada se i ispisao iz HDZ-a.

Franović je 2009. financirao i predsjedničku kampanju Miroslava Tuđmana, a aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar – Kitarović za kampanju je dao 20 000 australskih dolara. Od financiranja političkih snaga u Hrvatskoj je načelno odustao, no ima svog miljenika u Australiji.

„Trenutno financiram Tonyja Abbotta, bivšeg premijera Australije jer mislim da je sposoban lider. Dao sam mu 50.000 dolara, a nije Hrvat. Doveo sam ga i u naš iseljenički klub. Tom je prigodom rekao da ga nitko nigdje nije tako toplo dočekao kao Hrvati“, priča Franović o zbivanjima u Australiji koju uskoro očekuju parlamentarni izbori. 

Hebrang i Ruža kao idealni lideri

U hrvatsku je politiku duboko razočaran i gotovo ogorčen zbog ponašanja lidera na hrvatskoj političkoj sceni.

„Ovu zemlju već dugo vremena ne vode pametni, već oni koji kimaju glavom i govore yess, ministre. Hrvatsku mora voditi stranka koja je prohrvatska, a takvih je u zemlji sve manje“, smatra naš sugovornik, a za najveću sramotu domovine smatra zagrebačkog gradonačelnika.

„Lako je tako voditi grad i rušiti sve što je domovinsko. Zagreb je prije nekoliko godina bio u deficitu oko sedam i pol milijardi kuna. Danas je brojka mnogo veća. Bandić gradnjom fontana i popravljanjem Titovih spomenika kupuje glasove birača dok grad propada“, ljut je australski poduzetnik na zagrebačkog gradonačelnika.

Ljuti ga i PDV od 25 % (u Australiji je 10%) kao i financiranje udruga državnim novcem. Kao idealnog predsjednika Hrvatske vidi Andriju Hebranga, a kao premijerku Ružu Tomašić.

Tonci Plazibat / CROPIX

„Oni su krasni, pametni i sposobni ljudi koji bi dobro vodili Domovinu. Veliki sam kritičar svih hrvatskih vlada unazad 19 godina. Račan se prijetio da će kada dođe na vlast napuniti zatvore onima koji su pokrali Hrvatsku. A tko je pokrao Hrvatsku? Udbaši koji su još uvijek na slobodi, a on je bio njihov kum. Puno se blatilo našeg dobrog i prvog predsjednika Tuđmana.  Imali smo dva predsjednika čiji su roditelji bili koljači Hrvata i dva premijera koji su pobjegli od rata. Ti ljudi sada vode našu domovinu. Kako ja to mogu podnositi?“, pita se Franović koji se nakon što je za predsjednika izabran Ivo Josipović uputio u hrvatski konzulat kako bi se odrekao hrvatskog državljanstva. U povijesti hrvatske emigracije 20. i 21. stoljeća to još nitko nije zatražio i nisu imali formulare pa je ipak odustao od svog nauma.

Predsjednicu bi bolje savjetovala starica iz Like

Razočarala ga je i hrvatska predsjednica, no ipak ne toliko kao njeni prethodnici.

„Podržavao sam predsjednicu, ali napravila je nekoliko neviđenih gluposti. Najveća od njih je posjet Vučića Hrvatskoj. Predsjednica ima loše savjetnike pa sam joj jednom prilikom rekao da bi joj bilo bolje da je uzela neku staricu iz Like za savjetnicu. Ona bi ju puno bolje savjetovala nego svi njeni savjetnici zajedno. Kada je bila u Australiji, trebao sam sjediti kraj nje, ali sam poslao svog unuka jer se ne volim slikavati. Došla me pozdraviti pa sam joj rekao da sam ponosan na nju, ali da sam izgubio dio povjerenja nakon Vučića. Ne ostajem nikome dužan ni u novcu ni u riječima“, ispričao nam je detalje svog odnosa s predsjednicom za koju će, priznaje, ponovno glasati ako neće biti boljeg kandidata.

Goran Mehkek/Cropix

„Radije ću svoj glas dati njoj nego Milanoviću. Kada je dolazio u Australiju, organizirao sam prosvjede protiv njega“, kazao je Franović koji zbog svojih stavova ponekad dolazi u sukob s najbližima.

„S bratom se ne slažem jer on voli Plenkovića, a ja ga ne mogu smisliti pa ne razgovaramo o tome. Rekao sam mu da je Plenković, baš kao i Milanović pobjegao kad je Hrvatska gorjela“, kaže i dodaje kako bi sve one koji su činili zlodjela u prošlom režimu trebalo osuditi.

„Njihovi potomci trebaju znati što su radili.  Mi i dalje živimo u Titovom strahu. Još uvijek ga osjećamo“, pomalo je zlokoban naš sugovornik koji smatra da je osim Titovog nasljeđa veliki neprijatelj Hrvatske i Njemačka.

Nikada neću voziti Mercedes

„Hitler je mrzio Židove, komuniste i katolike. Danas imamo ono što je Hitler htio. Nijemci su osvojili Europu bez da su ispalili jedan metak. Sa svojim mercedesima i industrijom oni vladaju Europom. Nikada nisam i neću voziti Mercedes. Ne vjerujem u Europu nego u suverenitet i identitet. Mi nismo bili saveznici kao što mnogi misle. Njemačka ni najmanje nije pomogla u ratu, već naš dobri papa Ivan Pavao II koji im je dao ultimatum. Mi smo uvijek bili skloni Nijemcima i svakom drugom jer smo naučili da budemo potlačeni. Moramo stati na svoje noge i vjerovati u svoj narod i svoju domovinu“, iznosi svoj skepticizam Franović koji sa skepsom gleda i na hrvatsku dijasporu.

„Ne bih se previše oslanjao na dijasporu. Onih koji su najviše voljeli domovinu i za nju najviše učinili, njih više nema. Mladi Hrvati u Australiji za domovinu ne mare. Da budem potpuno iskren, čak ni moj unuk ne govori hrvatski. Naši mladi ne dolaze u hrvatske klubove. Radije se druže s ostalim Australcima što mogu shvatiti“, otvoreno će o problemima u emigraciji, no ipak gorljivo brani pravo dijaspori da glasa na izborima.

Cropix/arhiva

„Smatram da bi svatko tko se osjeća Hrvatom trebao imati pravo glasa bez obzira gdje živi. No, u Australiji na hrvatske izbore izlazi sve manje ljudi. Prvih godina nakon samostalnosti, moglo se glasati na više mjesta diljem Sydneyja. Danas se u Sydneyju glasa samo na jednoj lokaciji. Očekuje se da ljudi na biralište dođu s velikih udaljenosti. Naši ljudi uglavnom ne žive u gradu. Njima je doći u veliki grad poput Sydneyja veliko opterećenje jer nisu naučeni na promet velegrada. Meni se čini da je to tako planirano da bi se važnost dijaspore umanjila", govori Franović i naglašava kako nisu svi u dijaspori prohrvatski orjentirani. 

Izborna prijevara

"Ima i onih koji drugačije misle. Stoga ne mogu reći da je dijaspora sjajna i da je sve što radimo sjajno. Stara dijaspora, stari prognanici iz komunizma su 90% bili prohrvatski. Oni su pomagali nastanak države i izlazili na izbore. Ovi mlađi, koji su došli u Australiju u posljednjih 30 godina, uopće ne odlaze na izbore. Neki više ne izlaze jer su stari i nemoćni, drugi kažu ‘izlazili smo na izbore i pogledajte što smo dobili’. I to stoji. Ljudi su razočarani Hrvatskom čak i u dijaspori“, tvrdi Franović koji kao veliki euroskeptik želi da dijaspora uopće ne izađe na izbore za Europski parlament. Dodaje i da se država već godinama služi raznim smicalicama kako bi smanjila broj glasača u dijaspori.

„Prije nego što je Račan došao na vlast, dijaspora je mogla glasati na puno mjesta. On je to ukinuo i uveo da možemo glasati samo u konzulatu. I ne samo to, svaki put kada se glasa trebamo ispuniti nekakav papir za ponovnu registraciju. Kakva je to sramota? Ako ste jednom glasali, dovoljno je da dođete s putovnicom ili osobnom kartom i da glasate. Jednom sam se zaboravio registrirati pa su mi rekli da nisam na popisu. Ni moj prijatelj svećenik zbog toga nije mogao glasati, a nisu dali ni čovjeku u invalidskim kolicima. Zamislite vi tu 'demokraciju'! To je fašizam i mafijaški posao, a ne demokracija“, govori Franović koji je u Australiju emigrirao kao jedva punoljetni mladić.

„I moj je otac je bio 'kontroverzan' kao i ja. I on se borio za pravdu, protiv talijanskih fašista, iako nikada nije obukao partizansku uniformu. U našem selu u Boki živjeli su većinom pravoslavci i s njima smo se jako dobro slagali. Slavili smo zajedno svetkovine i blagdane. Naša je kuća uvijek bila otvorena svima. Takav je bio moj otac, a i ja sam od njega naslijedio takve gene. Za mene bogatstvo nije novac, već iskrenost, čast i poštenje“, smatra Franović koji se s Titovim režimom sukobio već kao tinejdžer sa 16 i 17 godina.

Sukob s režimom 

„Na molu u Tivtu, u blizini vojne luke, vojnici su me pitali 'kako je, mali Franoviću'. Odgovorio sam im 'katastrofa. Čekam oslobođenje Boke od okupacije koju je provela Crna Gora'. Zahvaljujući Titu, Boka je postala crnogorsko primorje i nisam se mogao pomiriti s tim. Nisam, kao neki, postao Hrvat '90. ili '91. Hrvat sam otkako postojim i zbog toga sam dva puta završio na sudu. Prvi puta sa 16 i tog sam puta oslobođen. Kada sam došao na sud zbog svojih riječi, pitali su me gdje mi je odvjetnik. Rekao sam sucu da mi ne treba. Kako sam u školi bio pristojan, dobar i ugledan učenik, sudac je rekao da me ne može osuditi“, prisjeća se.

Presnimka fotografije iz obiteljske arhive Juraja Hrzenjaka

Ni dvije godine kasnije, ranih šezdesetih odlučio se na bijeg iz zemlje.

„Pobjegao sam s djevojkom četiri godine starijom od mene. Ulovili su nas na granici u Kopru i pronašli adresu svećenika koji mi je u Italiji trebao pomoći da se ukrcam na brod za Australiju. Zatvorili su nas u Kopru i tada mi je ta djevojka predložila da se oženimo, a ja sam pristao“, kaže nam Franović kojemu je suputnica na putu za Australiju na koncu postala i životnom partnericom.

„U kolovozu će se navršiti 11 godina otkako je nema. Radila je kod mene u računovodstvu, bila je genij za brojeve. U njen ured svakog tjedna stavim novi buket karanfila ispod njene slike. Jako je voljela karanfile“, tužno će Franović koji je u Australiju, u društvu supruge stigao kao i mnogi drugi Hrvati – prekooceanskim brodom.

Nepismena dijaspora

„Mjesec dana smo plovili. To mi je bio jedini odmor u životu. Plavo nebo, plavo more, bijeli brod i poneki delfin. Putovao sam sa ženom, Slovencem, Istrijanom i Zagorcem. Svi su bili stariji od mene 10, 15 godina, ali bili smo sjajno društvo. Oni su dugo bili u Italiji pa su znali talijanski i naručivali hranu i piće. Pili smo vina koliko nas volja. Kada smo stigli u Perth, imali smo samo ono što smo nosili na sebi. Državna banka dala nam je jednu funtu koja nam se u tom trenutku činila kao pravo bogatstvo“, smije se Franović koji je po dolasku u Australiju živio u hostelu s ostalim emigrantima iz ruralnih krajeva Europe.

„Bilo je i naših koji nisu znali pisati. Kada neki kažu 'ta nepismena dijaspora' ja se time ponosim jer nije ispravno kada oni koji nikada nisu držali alat u ruci ili išta radili, tako govore“, pomalo je ogorčen na oni koji ne razumiju što su sve prošli hrvatski emigranti.

Franović je u Boki izučio zanat pa je radio brojne poslove. Prva njegova investicija bila je kupnja farme rajčica.

„Datum 10. siječnja 1967. bio je moj zadnji dan mog rada za nekog drugog. Ženini prijatelji s Pelješca time su se bavili pa sam s braćom koja su u međuvremenu također došla u Australiju kupio farmu i sadili smo pomidore. Prva sezona je bila odlična, a druga katastrofa. Propao nam je čitav urod pa sam shvatio da tu za mene nema profita. Odlučio sam se posvetiti građevini i na njoj sam se obogatio“, objašnjava naš sugovornik svoj mukotrpan put do uspjeha.

Radio danju i noću

„Gradio sam kuće i postavljao prozore. Vozio viljuškar i kamion, a potom s braćom osnovao kompaniju za ugradnju prozora. Radili smo oko sto sati na tjedan. Nije bilo druge. Kada sam kupio prvu kuću, supruga i ja imali smo samo krevet i ormar. Kupili smo ih povoljno u dućanu koji je bio oštećen u požaru. Umjesto stola koristili smo kašetu za banane koju smo prekrili krpom. Nismo imali ni hladnjak, ni stolice, niti televiziju jer se nisam htio nikome zaduživati, a toga se držim i danas“, opisuje svoje skromne početke australski milijunaš kojemu se negdje u to vrijeme rodio prvi od dvojice sinova.

privatni album

Kako bi uštedio, radio je doslovno danju i noću. Nakon nekog vremena imao je dovoljno da kupi namještaj. Krajem sedamdesetih braća Franović u Australiji su slovili kao ugledni poduzetnici u građevinskom biznisu.

„Kupili smo zemlju i podigli skladište koje smo ogradili posebnom ogradom koju smo počeli izrađivati i prodavati. Danas sve velike australske kompanije imaju takve ograde oko svojih zgrada, a ja sam ju imao prvi. Krenuo sam prvi s mnogim stvarima“, kazao je.

Nisam lud da investiram u Hrvatsku 

Godine i godine krvavog rada na koncu su se isplatile skromnom i radišnom Hrvatu iz Boke. Prije deset godina Franović je osvojio i titulu australskog poduzetnika godine.

„Jedan Bračanin koji također živi u Australiji napisao je da nitko radom nije postigao toliko koliko su postigla braća Franović. I u pravu je. Ništa nismo naslijedili, niti kupili pa preprodali. Nismo bili te sreće. Sve smo napravili sami isključivo svojim radom“, priča nam Franović kojeg je iznenadilo kada smo mu rekli da je u posljednjih godinu dana Hrvatska dobila 500 novih milijunaša.

„To nisu milijunaši nego lopovi, mafijaši. Milijunašem se ne postaje preko noći“, smatra Franović te nam za kraj otkriva zašto usprkos tome što svoj novac donira Hrvatskoj u našu zemlju nikada ne bi investirao kao biznismen:

„Iz Jugoslavije nisam otišao za bogatstvom, nego za slobodom. Sloboda je najveće bogatstvo, a u Hrvatskoj ljudi još uvijek nisu slobodni. U Australiji se znam boriti za svoja prava. Ovdje bih se potpuno izgubio. U Hrvatsku ću investirati kada ponovno otvore Goli otok i napune ga lopovima i korumpiranim političarima.“

Australija

Domovinski rat

dijaspora

Marko Franović

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter