zagrepčanka iskreno o depresiji

'Bila sam kostur s podočnjacima i često sam razmišljala o suicidu, no nikad nisam mogla zamisliti da ću završiti na lijekovima u Vrapču'


100posto
11.05.2019.19:00
'Bila sam kostur s podočnjacima i često sam razmišljala o suicidu, no nikad nisam mogla zamisliti da ću završiti na lijekovima u Vrapču'
istock / ilustracija

sažeto

Svoju borbu s ovom bolesti detaljno nam je opisala 35-godišnja Zagrepčanka Tihana


100posto
11.05.2019.19:00

Suočavanje s bilo kakvom dijagnozom nije jednostavno, nebitno o kojoj se fazi života radilo. No, ima i nešto olakšavajuće u činjenici da sve vaše muke, s kojima se borite čitav život, napokon dobiju neki konkretan oblik, pa makar se radilo o psihičkoj bolesti.

O depresiji se danas priča više no ikada prije, često se na nju referira kao na bolest 21. stoljeća. Svi smo u nekoj fazi života rekli: "Čovječe, u depri sam", no to ne znači da od nje zaista i bolujemo. Jer, to je ozbiljno stanje koje nikako ne treba zanemariti, te koje u najtežim slučajevima može završiti i suicidom.

Svoju borbu s ovom bolesti detaljno nam je opisala 35-godišnja Zagrepčanka Tihana. Iako danas vodi sasvim normalan život i za nju nikada ne biste rekli da od nečega pati, Tihani je anksiozno - depresivni poremećaj dijagnosticiran kada je imala 25 godina, kada je završila u psihijatrijskoj bolnici Vrapče.

'Sve je u mom životu vodilo do psihičkog sloma'

Iako je sve došlo iznenada, naša nam sugovornica kaže kako je tijekom dugogodišnje psihoterapije osvijestila činjenicu da je sve u njezinom životu vodilo do, kako se to kolokvijalno kaže, potpunog psihičkog sloma.

"Oduvijek sam bila hipersenzibilna, to pamtim još od djetinjstva, iako nisam imala pojma što to znači. Bila sam svjesna da stvari proživljavam na drugačiji način nego što to rade druge osobe oko mene, no nisam znala da to možda i nije tako normalno, iako ne volim taj termin. Često sam bila sniženog raspoloženja, a razdoblja tuge su kod mene trajala puno dulje i intenzivnije no što je realno bilo razloga. Ponavljam, ja sam oduvijek bila takva, barem koliko pamtim", počinje svoju priču Tihana.

Sjeća se i da je kao dijete bila povučenija od drugih, no ne i asocijalna.

"Bila sam jako sramežljiva, do te mjere da mi je bilo teško ići u dućan i tražiti nešto, razgovarati s prodavačicama. Krajem osnovne škole to je posebno došlo do izražaja. Moje samopouzdanje bilo je vrlo nisko, kad god biH bila u situaciji da trebam obaviti najbanalnije tvari, kao što je taj dućan o kojem sam pričala, imala sam osjećaj da svi vide kako sam glupa. Na nastavi bih gotovo uvijek znala odgovor na sva pitanja koja bi profesori pitali, no nikada se nisam javila. A htjela sam. No, tada bi se u meni javio neki osjećaj, koji biH danas nazvala anksioznost, i moja bi ruka jednostavno ostala spuštena.

Imala sam tisuću misli, uglavnom o tome kako moj odgovor ne može biti točan, kako ću se osramotiti jer ću sigurno pred svima izvaliti nešto glupo. Kada bi, pak, odgovor dao netko drugi i rekao što sam ja htjela reći, bilo bi mi još gore. Onda bih razmišljala zašto se nisam javila, zašto nisam sudjelovala u diskusiji. Rješenje nisam našla, a sebe sam zatvorila u začaran krug okrivljavanja i brutalne samokritike. Ironično je što sa školom nikada nisam imala problema, baš naprotiv", prepričava nam sve detalje koje danas gleda sasvim drugim očima.

Ono što su njezini roditelji gledali kao preosjetljivo dijete, zapravo je bila osoba koja se čitavo vrijeme sama sa sobom borila. No, tko je tada govorio o depresiji. Iako sve to nije bilo tako davno, ta bolest tada nije bila u medijskom mainstreamu. Ljude koji su imali svoj psihoterapeuta gledali smo samo u američkim filmovima i serijama, a dječjem psihologu odlazili su samo krajnje devijantni slučajevi ili djeca s težim dijagnozama.

istock

'Nakon prvih tableta osjećala sam se kao biljka'

Tihana je bez problema upisala fakultet koji je željela, no problem sa samopouzdanjem je i dalje bio prisutan. Kaže nam, "na papiru" je bila savršeno uspješna mlada žena, no ona se gledala sasvim drugim očima.

"Nisam vjerovala da je ijedno moje postignuće vrijedno neke naročite pažnje ili čestitke. Pa što ako sam upisala faks i paralelno radila, nisam ni prva ni zadnja. Pa što ako s 20 godina već govorim tri strana jezika, pa govore i drugi. No, ako bih pala ispit, to je bila posebna drama i samokažnjavanje. Možda sam tada čak i bila malo zadovoljna jer bih si dokazala da sam u pravu, odnosno da očito nisam baš tako dobra i pametna. Perfekcionizam je bio i do danas ostao jedna od mojih većih boljki".

Tijekom njezinih dvadesetih dogodio se prvi slučaj u kojem su joj roditelji shvatili da bi trebalo intervenirati.

"Bilo je prilično glupo. S tim sam dečkom hodala oko dvije godine, bila sam strašno zaljubljena. No, on me ostavio i tada mi se prvi puta srušio cijeli svijet. Nije mi to bio prvi dečko i prvi ljubavni neuspjeh, no to sam doživjela posebno teško. Prestala sam jesti i spavati, uvijek sam bila mršavica no tada sam sa svojih 1,65 centimetara pala na 45 kila. Nisam ja željela da ne jedem. Jednostavno nisam mogla. Samo sam plakala, isprekidano spavala i buljila u strop. Pomisao na hranu u meni je izazivala stravičnu mučninu, toliko da bih povraćala. Jela sam samo Čokolino. Ja sam toliko željela izaći iz tog stanja, no nije išlo.

Mama se jako zabrinula. Kako je zdravstvena radnica, za savjet je pitala kolege. Pošto je sve to trajalo već mjesec dana, a ja sam propadala na očigled, dobila sam prve tablete, mislim da je bio sedativ lorazepam. Za spavanje bih uzela druge tablete. Nikada neću zaboraviti taj zastrašujuć osjećaj apsolutne tuposti i ništavila. Osjećala sam se kao biljka, doslovno me netko mogao uzeti za ruku i odvesti da sjednem za stol. Mama je to tumačila kao tablete za prvu pomoć, nije znala bolje. Kada bih popila zablete za spavanje, sjećam se da sam imala točno 15 minuta da legnem u krevet prije no što nastupi vrtoglavica. Vrlo brzo sam sve tablete bacila u smeće".

Tihana je nakon toga pala i godinu na faksu, nešto što nije nikako očekivala. No, malo po malo, uz pomoć obitelji i prijatelja, uspjela se vratiti u funkcionalno stanje.

"Kako sam pala godinu, najednom sam imala puno slobodnog vremena pa sam počela raditi razne studentske poslove. Bilo mi je važno da si okupiram sve slobodno vrijeme, tako da nemam ni sekunde za razmišljanje o sebi. I upalilo je. Taj put".

'Nisam jela i spavala, razmišljala sam o suicidu. Zamolila sam roditelje da mi pomognu i oni su me odveli u Vrapče'

Tijekom idućih godina imala je još mnogo manjih depresivnih epizoda, no volja za normalnim životom bila je jača pa si je stalno ponavljala da joj nije ništa i da će sve to proći. I onda se dogodilo nešto što nikako nije prolazilo i što ju je, na koncu, dovelo i do liječničke dijagnoze.

"Najsmješnije je što se sve dogodilo onda kada se drama u mom životu već uvelike stišala. Ne bih sad u detalje o tome što se dogodilo, no samo ću reći da je bilo jako stresno. I sve se to nekako riješilo, prošli su mjeseci i ja sam bila dobro. I onda najednom je sve krenulo nizbrdo, jako intenzivno i jako brzo. Opet sam prestala jesti, stalno sam plakala, a javile su se i ideje o suicidu. Iskrenije, nisu to bile samo ideje, već konkretne misli o tome kako da to realiziram.

Nisam spavala, nisam mogla izaći van, smršavila sam čak i više no prije. Čitavo sam se vrijeme osjećala anksiozno, a kada bih otišla na kavu, izdržala bih 10 minuta i morala bih otići kući. Nisam mogla s nikim razgovarati, prijatelji su me zvali, no ja im se nisam javljala. Nakon mjesec dana tog mučenja otišla sam roditeljima i rekla im da mi pomognu jer ja ne znam što mi je, ali znam da ja više ne mogu".

Roditelji su je odmah odveli u psihijatrijsku bolnicu Vrapče. Do tada se s takvom ustanovom nije srela.

"Doktorica je bila divna, odmah je vidjela sve što mi se događa. A bila sam živi kostur s podočnjacima. Dobila sam tablete, antidepresive i anksiolitike i uputnicu za dnevnu bolnicu. Roditelji su me odveli kući na vlastitu odgovornost, no doktorica je rekla da se moram javljati svaki dan do prve psihoterapije, koja je počela već istog tjedna. Na lijekove sam dobro reagirala, anksiolitici su pomogli da izbjegnem anksiozne faze odmah ujutro i navečer, pa sam čak i počela spavati po 5 sati. Nisam više ni toliko plakala, jedino se apetit nije vratio. Tek nakon što su antidepresivi počeli djelovati sam s guštom pojela pizzu. To je bilo nakon otprilike 3 mjeseca Čokolina i jogurta".

Marko Todorov / CROPIX

Tihana je na psihoterapiju u bolnicu odlazila jednom tjedno. Inicijalni šok otvaranja kartona u psihijatrijskoj ustanovi, nošenja povijesti bolesti liječniku opće prakse radi prepisivanja tableta i redovitog susreta s raznim pacijentima bolnice nestao je nakon što je prihvatila da je njezin život sada najbolji što može biti.

"Na psihoterapiji smo puno pričali o mom djetinjstvu, naučenim obrascima ponašanja koji su za mene loši i pokušavali im saznati uzrok. Jer, kod mene je trebalo nanovo usvojiti drugačije oblike ponašanja i reakcija na situacije. Također, trebalo je poraditi na mom samopouzdanju, postavljanju granica prema drugima".

Psihoterapija je trajala tri godine, kao i uzimanje antidepresiva. Tihana kaže da u toj fazi nije bila ništa sretnija, hiperaktivnija. Jednostavno se osjećala normalno. Nije bilo iznimne tuge, no niti iznimne sreće. Osjećala je sve, samo ne tako intenzivno.

Liječnici su joj polagano ukidali terapiju i tu nije bilo problema.

"Na kraju ciklusa mogu reći da sam se osjećala jako dobro. Bilo me strah što slijedi nakon lijekova, hoću li biti drugačija osoba, hoću li moći funkcionirati normalno".

'Simptomi nisu nestali, no sada znam da ima načina kako s njima živjeti'

Pokazalo se da hoće, no da će stvari biti daleko od jednostavnih.

"Moji simptomi nisu nestali, moja anksioznost nije otišla. No, naučila sam sve prepoznati na vrijeme. Ima dana kada se ujutro probudim i odmah znam da neće biti dobro. Postanem anksiozna bez ikakvog razloga. Roje se misli, što ako nešto zeznem, što ako ispadnem idiot, kako ću ja nešto i tome slično. To zna potrajati, no dobra stvar je i što sve to ode. Samo treba izdržati, ponavljati si da će biti ok. U tim situacijama obično moram izaći iz kuće, samo krenuti hodati, šetati. Ili ako treba, isplakati se i ići dalje. Nekad je lakše, a nekad teže.

I dalje imam problema sa spavanjem, s čežnjom se sjećam srednjoškolskih dana kada bih zaspala bez obzira na sve tinejdžerske drame. Za svaki slučaj u kući imam anksiolitike koji mi služe kao nekakva hitna pomoć, ako baš bude gadno. No, rijetko ih uzmem. Nekako sam si zacrtala da ja mogu i bez lijekova. Istina, da je moj slučaj teži, jasno mi je da bih ih vjerojatno morala i dalje uzimati i to je sasvim u redu. Poanta je da čovjek bude funkcionalan i, koliko je moguće, zadovoljan".

Nakon inicijalne epizode prošlo je deset godina, a u tom periodu u bolnici je završila još samo jednom. No, situacija nije bila ni približno loša kao prvi put. Danas je zaposlena i živi sasvim normalnim životom.

"Često me roditelji pitaju kako se nosim sa stresom na poslu. Nemam odgovor na to pitanje. Nekako se trudim što više stavljati u situacije koje mi izazivaju anksioznost, koje me plaše. Tako gradim "imunitet". Ne sviđa mi se to, nije mi ugodno, ali znam da moram. I stvarno, s vremenom postane bolje. Ne kažem lakše, ali bolje. Vidim da mogu izaći na kraj s izazovima koji su preda mnom i to mi bitno olakšava stvari. Nadalje, nisam si nabila neku suludu ideju da trebam biti hiper sretna. To je neki društveni teror koji mi strašno ide na živce. Meni je dovoljno da se osjećam dobro, da imam svoj mir".

profimedia

'Svatko ima neku svoju bitku, no ako ne možete dalje sami, potražite pomoć'

Tihana za kraj kaže kako zna da njezina dijagnoza nije najgora, iako se trudi ne uspoređivati s drugima ni po čemu, pa niti po bolesti.

"Svatko ima neku svoju bitku, ovo je moja. Znam da ima ljudi s neusporedivo težim bolestima ili životnim uvjetima, situacijama. Nikad ne znate što i kako netko proživljava. Trudim se živjeti dan po dan, ne strahovati nad time hoću li opet prolaziti kroz neku tešku epizodu. Nije svatko tko dan ili dva plače depresivan, no ako vaše stanje traje već neko vrijeme i ako zbog njega niste funkcionalni, svakako trebate potražiti pomoć. Za sve uvijek ima rješenje, a od sebe nikada ne trebate odustati".

depresija

Vrapče

dijagnoza

newsletter

Prijavite se na Newsletter