FOTO: JUŽNIJE NE MOŽE

Bili smo na Prevlaci, poluotoku koji je zbog političkih prepirki sa Crnom Gorom pretvoren u pustinju: Zmije, ruševine i parole posvećene Titu


Tomislav Kukec
12.08.2018.21:00
Bili smo na Prevlaci, poluotoku koji je zbog političkih prepirki sa Crnom Gorom pretvoren u pustinju: Zmije, ruševine i parole posvećene Titu
Ranko Šuvar / Cropix

sažeto

Poluotokoko kojeg se spore Hrvatska i Crna Gora netaknut je, napušten komadić mediteranskog raja, možda posljednji takav na Jadranu


Tomislav Kukec
12.08.2018.21:00

Malo je tko od nas, a i naših turista, ikada kroz Hrvatsku krenuo južnije od Dubrovnika.

A još ih je manje prošlo Cavtat, Ćilipe, Popoviće i Radovčiće, Poljice i Mikuliće, pa u Đurinićima, umjeto za Crnu Goru skrenulo desno ka Vitaljini, posljednjem naseljenom mjestu na krajnjem hrvatskom jugu, nakon kojeg, poput gordog prirodnog roga što se zabija u Jadran, slijedi Prevlaka, poluotok tako malen i zapušten, a tako moćan da već desetljećima izaziva međunarodne skandale. 

Ranko Šuvar / Cropix

Posljednji kafić u Hrvatskoj

Do Prevlake stižemo vijugavom cestom kroz gotovo napuštena naselja. Okoliš je svojstven ovoj geografskoj širini i duljini. Mediteranski krš, pokoja zarasla i zapuštena maslina, stijene kojima vladaju otrovnice i tek neka, odavno ruševna kamena kuća, sve su što se vidi na putu do najjužnijeg dijela naše zemlje. Civilizacija prestaje izlaskom iz Vitaljine, a kao 'granični prijelaz' tu je konoba Gusar, posljednji kafić u Hrvatskoj. Uz Gusara vijori se hrvatska zastava, a tu je i stup odavno polomljene vjetrenjače, pored koje se netko dosjetio, na vrelom kolovoškom suncu, ostaviti nekoliko demižona domaćeg višnjevca, da zrije. Signal za mobitel nepoznanica je, osim ako kupite crnogorsku SIM karticu, jer veze sa hrvatskim repetitorima nepostojeće su.

Ranko Šuvar / Cropix

U Gusaru susrećemo dva 'domoroca', no odmah nas razočaravaju. Nema nam, kažu, smisla putovati dalje od ove točke, sve što ćemo susresti pustoš je i krš. 

"Ovdje ti vrijedi ona, što južnije to tužnije. Ovo je posljednja točka na kojoj ima kakvog takvog života. Dalje - vidjet ćeš i sam - samo su ruševine nekadašnjih vojnih objekata. Ali, da ti budem iskren, nema puno više života ni ovdje, u Vitaljini. Do najbliže trgovine imamo desetak i više kilometara, a čak nemamo ni struje. Milanović je, dok je bio na vlasti, doveo ove električne stupove koje vidiš, ali nikada nisu napravili priključke, pa ovo vino koje sad piješ hladimo u hladnjaku na agregat", odmah će naši domaćini. 

Nećemo u politiku, ne pitamo što misle o sporu sa Crnom Gorom koja i dalje tvrdi da joj pripada pola ovog netaknutog mediteranskog raja, ali zanima nas dođe li im netko od turista. Jer, okoliš koji nas okružuje čaroban je i nije ga lako opisati. Kristalno bistro i čisto more čovjeka prosto mami da se u njemu osvježi, a pjesma lokalnih zrikavaca i cvrčaka jedino je što se, uz povremeni šum vjetra kroz nisko raslinje, uopće i čuje.

Ranko Šuvar / Cropix

Na terasi konobe, na samoniklo mediteransko začinsko bilje, upravo se odmoriti sletio Lastin rep, jedan od najuroženijih europskih leptira, koji živi samo u najmirnijim i od čovjeka najmanje devastiranim lokacijama u Europi (čitaj, gotovo nigdje).

"Turisti? A dođe neki, valjda zaluta. Pa se ovdje okupaju, jer ih oduševi ovo prekrasno more. Imamo i par golaća povremeno, dođu jer znaju da ih ovdje nitko nikada neće vidjeti. Ma ovo ti je pustinja. Da ti se što dogodi tamo, ne bi te našli mjesecima", govore nam lokalni, kako za sebe kažu, 'krokodili'. 

Spektakularna vojna utvrda

Nitko točno ne zna kada je i kako nastao taj izraz, ali legenda kaže da se počeo koristiti prije manje od dvadeset godina. Legendu ćemo ispričati kako smo je i čuli, ne ulazeći u to je li istina ili samo simpatična, politikom protkana izmišljotina.

Jedna crnogorska turistička brodica krenula je tako iz Herceg Novog, puna domaćih i stranih turista. Vidjevši veličanstvenu Prevlaku, a na njoj konobu u kojoj sjedi društvo, turisti su pitali što je to i tko su ti ljudi, a vodič im je objasnio da su to 'Cro...Cro... ma krokodili'.

Ranko Šuvar / Cropix

Vrijeme brzo prolazi u ugodnom društvu koje se skupilo u konobi, no novinarska znatiželja vuče nas dalje, južnije, do samog vrha Prevlake i posljednje, najjužnije točke u Hrvatskoj. 

"Ma idite, evo vam i karta. Ali čuvajte se zmija, to vam je najveća opasnost. Vidjet ćete i sami, nema tamo ničega" govori nam vlasnik Gusara, jedan od onih tvrdih južnjaka koji pokušava biti strogi namćor dok nam govori kako se ne želi slikati, a vidi se i ne može sakriti da je dobrodušan i smije se ispod dalmatinskog brka. 

Na samom vrhu, do kojeg vodi malena, obrasla cestica, spektakularna je vojna utvrda, građena još za vrijeme Austro-ugarske. Sa svih je strana izranjavana tanetima što ih ispucavaše topovnjače kada je 1992. Prevlaka demilitarizirana i posljednji vojnici Jugoslavenske narodne armije napustili su poluotok. No, ponosno i dalje stoji, kao već stotinama godina, okružena rajskom mediteranskom florom.

Priznajemo, prekršili smo zabranu pa se kroz maleni prozorčić uvukli u utvrdu svjedočeći jednom od najspektakularnijih pogleda na Jadranu, no čini se da unutrašnjost utvrde čuva i svoje mračne tajne. 

Ranko Šuvar / Cropix

"Ovdje su nas tukli i mučili, bili su nam rukli i noge, ali od nas riječi nisu čuli" jezivi je natpis u unutrašnjosti jedne od mračnih izbi. A kako život uvijek ima smisla za ironiju, baš iz tog kamena izrasla je, na kamenu i bez zemlje, prkosna smokva s jednim skromnim plodom.

Ranko Šuvar / Cropix

Smokve ostavljamo na miru, no rado beremo i sakupljamo mahune rogača, u narodu poznatog i kao 'kruh Sv. Ivana", jedinstvene dalmatinske mahunarke što raste na drvu, a okus joj je kao u čokolade, ako ne i bolji. 

Posljednji komadić raja na Mediteranu

A tu, svega nekoliko desetaka metara od stabla koje besramno obiremo, posljednji je, nazovimo ga stambeni, objekt na krajnjem hrvatskom jugu. Bio je u upotrebi sve do 2002.godine, kada su posljednji pripadnici snaga Ujedinjenih naroda napustili ovu demilitariziranu zonu. Danas je to tek zapuštena kuća, razbijenih prozora i dotrajalih stropova. Sve je blijeđi i natpis na pročelju "Tito - to je naš put", a jedva da se razabiru slova na obližnjem zidiću "Čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga". Kuća koja bi lokacijom, poželi li je netko obnoviti, mogla biti jedan od najljepših turističkih objekata na Jadranu. No, pitanje je  bi li to uopće bilo dobro. 

Ranko Šuvar / Cropix

"Jedino je rješenje park prirode, zaštićeni rezervat. Jer, ako nahrupe turisti, otvore se hoteli, krenu automobili, izgubili smo i ovaj, posljednji komadić raja na Mediteranu. Tako da, možda je i bolje, neka ovo bude pustinja", zaključuju naši domaćini. 

reportaza

Prevlaka

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter