Ispovijest majke koja je usvojila sina s poteškoćama

'Bilo je teških trenutaka, znala sam se pitati je li meni stvarno to u životu trebalo? Ljubav se ne događa na prvi pogled, to su zablude'


Valerija Bebek
29.05.2019.21:00
'Bilo je teških trenutaka, znala sam se pitati je li meni stvarno to u životu trebalo? Ljubav se ne događa na prvi pogled, to su zablude'
Milan Sabic / CROPIX / Ilustracija

sažeto

Samohrana majka usvojenog djeteta, koje je zbog komplikacija pri rođenju imalo određene poteškoće u razvoju, potpuno iskreno progovara o svim izazovima koje su doživjeli i preživjeli


Valerija Bebek
29.05.2019.21:00

Marija ima 48 godina i radi kao profesorica u srednjoj školi u jednom manjem mjestu u Središnjoj Hrvatskoj. Prije 13 godina posvojila je svog sina, koji je bio dijete s poteškoćama u razvoju. Antonio danas ide u srednju školu, uskoro će navršiti 17 godina, a Marija je za 100posto podijelila svoju priču. Zamolila nas je da im ne otkrivamo puni identitet.

--

Kako mi je život prolazio shvatila sam da sam se našla na pola životnog puta, rezimirala sam neke stvari. Našla sam se u situaciji da bih si mogla oprostiti što nisam u braku, ali da bi mi bilo teško podnijeti činjenicu da ne budem majka. Došla sam do spoznaje da se to -ovako- neće dogoditi kao i zbog mojih zdravstvenih razloga. Onda me zaokupila ideja da djeca već postoje. To je bilo najlogičnije rješenje, dijete već postoji. On je negdje. U svojoj unutarnjoj želji, htjela sam dječaka. On je već negdje bio, on je već negdje postojao i samo je pitanje trenutka kad ćemo se on i ja naći. Donijela sam odluku u proljeće, otišla sam na jedno krasno putovanje, vratila se i odlučila krenuti u proces. To je bilo u ovo doba, u svibnju, prije 14 godina.

Išla sam klasičnim putem. Obratila sam se svom Centru za socijalnu skrb, podnijela sam zahtjev. Kako je riječ o malom mjestu u Središnjoj Hrvatskoj, tu se svi znaju, tako da je socijalna radnica već znala i moju pozadinu i priču. Do tada nisu imali slučaj samohranog posvojitelja, taman je to bilo dozvoljeno u zakonu. 'Vi napravite obradu po proceduri, a ostalo je moja briga', rekla sam im. Prošla sam njihovu obradu i kada sam dobila suglasnost imala sam pravo obratiti se svim centrima u Hrvatskoj. Poslala sam pisma na 70 adresa i zatim sam čekala odgovore. Jako brzo je to sve išlo. U rujnu sam već počela dobivati odgovore, uglavnom negativne. Nikad nisam dobila odgovore od svih centara, znala sam nekad i točni broj. Jedno 43 odgovora sam dobila, a ovaj ostatak nikad nije stigao. Na to su me socijalne radnice upozorile, recimo, da ne očekujem Dalmaciju i Liku. Odgovori koje sam dobivala su mahom govorili da uopće nisam dolazila u obzir jer su parovi imali prednost. Dva ili tri puta dobila sam mogućnost djeteta koje je smješteno u Bistri. Sa stvarno teškim poteškoćama.

Profimedia

No ubrzo nazvali su me iz obližnjeg Centra za socijalnu skrb da imaju jedno dijete, dječaka od 3,5 godine koje je u domu za nezbrinutu djecu u Zagrebu. Otišla sam kod njih, pokazali su mi fotografije, koje uopće nisu njega odavale kakav on zaista je. On se jako puno transformirao kada je došao u kuću. Po fotografijama je to bio jedan uplašeni dječak. U taj dom sam stigla sa socijalnom radnicom, tamo sam razgovarala sa psihologom. Načelno su mi ispričali o njemu ono što one mogu znati. On je definitivno bio dječak poseban, drugačiji i težak. Izuzet je od obitelji kao vrlo mali te je doveden u dom. U instituciji je bio godinu i pol dana, bio je on i ranije u procesu za posvajanje, išao je na upoznavanje s obiteljima dva puta, ali oba puta su ga vratili.

Upozorili su me da ga ne grlim

On nije imao dijagnozu, bio je dijete s poteškoćama u razvoju kod male djece je dosta teško znati točno koje, a one su najvjerojatnije slijed odgojnog zapuštanja. Teško je reći kada ne znate njegov početni dio života. Bio je visokorizično dijete zbog toga što je ostao bez kisika tijekom poroda jer je imao pupčanu vrpcu zapetljanu oko vrata i iz toga su sve posljedice potekle. To se kroz najraniju dob rješava posebnim vježbama i terapijama, a to njegovi biološki roditelji nisu radili. Trebalo je razviti govor, motoriku puno toga je trebalo odraditi u prve tri godine.

Zbog svega on nije bio dijete koje bi vam se na prvu svidjelo. U domu imate djece koja vam prilaze, koja vas hvataju za ruke, vuku vas: 'Ja ću biti dobar, hoćeš biti moja mama?' Moj sin to nije radio. On je izbjegavao bilo kakav kontakt. Ali onog časa kad je on meni doveden odavao mi je dojam veselog dečkića. On je mene na neki svoj način malo zabavljao, odnosno pravio se važan. Tako ja to tumačim.

Upozorili su me da ga ne bih trebala, i da ga ne smijem, grliti bez da me on to traži i dozvoli mi. Kazali su mi da ako bi takvo iskazivanje bliskosti bilo protiv njegove volje on viče, vrišti ili se otima. Kad vam to netko kaže onda to uzmete ozbiljno. 'Ok, vi ste mi sad ispričali što ste ispričali, a ja sad želim vidjeti njega.' Željela sam ga vidjeti i vidjeti gleda li mene netko iznutra.

Goran Mehkek/CROPIX

Naš prvi susret mogu reći da mi je bilo prilično traumatično iskustvo. Došla sam kući i moji su me pitali kakav je? Moja prva rečenica je bila da je on ružan. Najiskrenije. Izabrali biste još puno nekakve ljepše djece koje je tamo bilo. On je stalno plakao i zbog tog svog plača je bio izobličen. Šmrklji su mu bili do pola brade. Frizura bu je bila 'očepana', jer je i kod šišanja bio nemiran. Zubići su mu bili svi pokvareni. Imao je neke srolane dokoljenke, kratke hlače, baš kao ružno pače. Ali ja sam tada vidjela da je unutra netko, da bi to mogao biti on. Svejedno nakon tog prvog dojma, bilo mi je teško, pitala sam se je li to meni treba? Dala sam si pauzu dva dana, da udahnem. Subota je bila kada sam opet išla gore i rekla sam si: 'Bože daj mi znak, je li to to.' Baš tim riječima.

Tada, na našem trećem susretu, kada sam došla on je bio s djecom u parkiću. Rekli su mi da možda neće htjeti doći jer su vani. Izašla sam, teta ga je pozvala. On se okrenuo i vidio da sam ja. U tom je času stajao kad sam došla do njega, digao je ruke. Dao mi je do znanja da ga mogu nositi. Ja sam ga samo nosila, a glavu je držao odmaknutu o mene. Te podignute ruke shvatila sam kao znak. Tada sam odlučila da ću ga usvojiti.

Prvi put kad smo se vidjeli bio je 4. 10., a ja sam ga 22. 11. izvela, cijela naša priča trajala je mjesec i pol. Viđali smo se intenzivno tri tjedna. Nisam ga htjela odvoditi na vikende, kao što to nude. 'Onog časa kad svog sina odvedem na vikend, to će biti zauvijek', rekla sam. Tako je i bilo. To naše vrijeme u domu ličilo je više na igru mačke i miša. On se uglavnom igrao daleko i promatrao me iz daljine. Onda sam se ja pravila da nešto radim pa bi se približio, zatim bi opet otišao. Bilo je tako sve do onog časa kada sam došla po njega. Donijela sam mu novu robu to je bio trenutak kad je shvatio.

Privatna arhiva

Kad dovedete dijete iz doma, ono ne zna ništa. Drugi dan se opekao na peć, jer ne zna što je to - vruće. Njemu je bilo posebno veselje sjediti i gledati kako se pere roba. Ta roba koja ide iz mašine na sušenje, to je njegova roba i on će ju obući. U domu je imao svoje možda samo cipele ili jaknu. Sve drugo je nosio što ga je zapalo nakon pranja. Kada bi se kod kuće roba stavljala na sušilo njemu je to bio poseban trenutak. Kome je to trenutak u životu? Mom sinu je to dugo, dugo, vremena bio posebna trenutak. 'To je moje', stalno je imao potrebu govoriti da je nešto njegovo. Ili posteljina koja miriši, a nije po dezinfekcijskom sredstvu.

Shvatila sam da moram zadržati ritam koji je imao tamo da bi mu bilo lakše prijeći u kuću. Kod njih je zvono značilo da je ručak, ručak je bio najbitnija stvar. Išli su spavati već u sedam. Znači večera mora biti već u šest. Malo je to rano, ali smo malo pokušali pomicati te granice. Svaka novost njemu je bila strah. Ja sam na to nailazila, sada sam pametna jer imam iskustva.

Ljubav koja se stvori je proces

Antonio se jako opirao bilo kakvoj vrsti obrada i pomoći. Govorio je svoj jezik s dosta pogrešaka. Jedino što je pravilno izgovarao je njegovo ime. Antonio. Bio je jako ponosan na njega i zato mu ga nisam mijenjala. Mi smo tada živjeli sami, ali moja obitelj je bila u blizini i oni su svi sudjelovali u našim životima. Njegovo ponašanje bilo je tipično iskušavanje granica išao je stvarno do kraja. I tu se možda mnogi ljudi preplaše. Ta djeca stvarno moraju doći do ruba da shvate gdje im je granica. On je sve jako morao doživjeti, jako je bila izražena i ljutnja i tuga i bijes. U trenutku kada smo se mi počeli emocionalno vezati ja sam počela tražiti pomoć, jer sam ja postajala agresivna. Ja sam trebala pomoć.

A u malim sredinama nemate sustava, morate doći u Zagreb. Onda tamo tražite od jedne do druge institucije. Imali smo sreće kada je išao u vrtić došla nam je tamo logopedica. Trebala mu je i psihološka pomoć. Socijalizacija je proces koji ljudi trebaju proći i to trebate izdržati. Ja sam kroz godinu dana došla do toga da on može ići u vrtić. Tu imate svakakvih situacija. Bilo je i lijepog i ružnog i od mog sina. Jer on se nije znao nositi sa situacijama, onda je to rješavao na način na koji je naučio. A to je tuča.

Profimedia

U nesvjesnom stanju, u snu, on je mene odgurivao. Kada bih ga nosila držao je glavu od mene, samo sam ga nosila. Dugo vremena me zvao 'Ona', nije me zvao čak ni imenom. Kad smo mu mi svi postali gnijezdo u kojem se osjeća sigurno, u tom trenu prihvatio je zagrljaje.

Proces prihvaćanja, da ga ja mogu zagrliti, trajao je skoro dvije godine. Ljubav se ne dogodi odmah, to su zablude. Ljubav koja se događa je proces. Tu nema ljubavi na prvi pogled, možda negdje postoji. Ja sam donijela odluku i imala sam priliku. To dijete je takvo kakvo je, prihvaćala sam ga takvog, nadala sam se da ću mu pomoći. To su bile moje želje u početku.

Kada sam usvajala sina jako dobro pitanje mi je postavila psihologinja u domu. 'Što vi od njega očekujete? Imate li ikakva očekivanja vezano za njega?' To je bilo ključno pitanje. Zatim je nastavila: 'Ja vama ne mogu reći hoće li vaš sin završiti osnovnu školu. Hoće li završiti srednju školu ili hoće li vaš sin biti doktor. Postoji mogućnost da se sve to dogodi, a postoji mogućnost da ništa od toga ne bude.'

Pogledala sam je i odgovorila da što se mog života tiče ostvarila sam ono što želim, za njega očekujem da bude sretan i zdrav. Moj sin neće ispunjavati moje snove, neće mi zamjenjivati muškarca u životu. I tada sam tako razmišljala i tako je danas. Jedno vrijeme sam govorila da se i Boga bojim, bilo je teških trenutaka. Došla bih do toga da se pitam je li meni stvarno to u životu trebalo i da pomislim da bih ga vratila. Bilo je stvarno teških situacija. To njegovo privikavanje na sve je išlo jako teško.

Profimedia

'Sad se tu pojavljuje netko koga bi ja mogla voljeti i tko bi mene mogao voljeti, a što ako sad sve to puke, ako prestane, a što ako...?' Bio je zločest, agresivan, bilo je i deranja, bacao je stvari. Znalo je biti burno, kod njega je sve burno izgledalo. Kada sam tražila pomoć uvijek su me vraćali na to da to gledam iz njegovog kuta. I kada pokušavate razumjeti to dijete, da ne budem uvrijeđena i povrijeđena, a često sam to bila. Očekuješ. 'Ja tebe volim, a ti tako. Ja tebi dam, a ti tako...' Njegov obrazac je bio, nakon što je sve lijepo pregledao, samo je počeo bacati stvari. Jer nije znao što će dalje biti. 'Što će sada biti sa mnom?' Dok ne skuži da to sad ostaje, da će to tako ostati.

Bilo me strah hoću li biti dovoljno strpljiva

Kao samohrani roditelj usvojenog djeteta nisam imala nikakve beneficije. Moja plaća i splet životnih okolnosti je takav da mi nisu ni trebale. Ali nisu svi roditelji u toj poziciji. Njegovi biološki roditelji kada se rodio su iskoristili porodiljnu naknadu, nisam imala pravo na porodiljni dopust. Moja doktorica bila je dovoljno blagonaklona da mi je dala bolovanje. To se sklopilo u školi s nekoliko zimskih praznika što imamo od Božića do početka dugog polugodišta. Pa je moja ravnateljica isto zažmirila, a kolege su mi rekle da će me mijenjati koliko god mi bude trebalo. To se zove kolegijalna zamjena.

To je bio splet mojih okolnosti da sam mogla provesti s mojim sinom dva mjeseca kod kuće. Nakon dva mjeseca vratila sam se na posao, jer nemam pravo na porodiljni dopust djeteta koje sam posvojila. Ne znam kakav je zakon trenutno, ali tada 2005. -2006. toga nije bilo. Usvajanje bi trebalo izgledati - sad je on došao, sve je u redu i sutra mama ide raditi, a ti ostaješ - gdje?

Ilustracija

Proces navikavanja išao je tako da smo popunjavali dane, radili planove. Što ćemo danas raditi, kad idemo na more? Kada je on u svom malom mozgu počeo spajati dane, tjedne, godine, cikluse koji se ponavljaju, to mu je dalo sigurnost. Kako se to počelo događati tako je on prihvaćao to da sam ja njemu mama, tako je počeo i proces grljenja. S obzirom na to da ima poteškoća s govorom on je jako, jako volio da razgovaramo i pričamo. Kod nas je jako puno stvari riješio razgovor, riječi, komunikacija, čitanje slikovnica, gledanje filmova, a ja sam mu simultani prevoditelj. To je i danas tako, on i danas jako teško čita ne idu mu brojke i slova. Razvio je svoje sisteme kako se snalazi. Ima disleksiju i disgrafiju.

Mene je bilo strah hoću li ja izdržati, hoću li ja imati snage, da neću biti dovoljno ustrajna, strpljiva. Kad god bi došla takva teška situacija, ja sam se sjetila rečenice s kojom sam se izvukla iz teške, smrtonosne bolesti. S 25 godina dobila sam tumor na jajniku, ali kroz liječenje sam išla s mišlju 'Ja ću to preživjeti'. Tako sam si govorila i kada je bilo teško s Antoniom. 'Ja ću to preživjeti, ja ću to riješiti.'

Često sam se poslužila savjetom jednog svog prijatelja. Kazao mi je da u trenutku kad imam problem, a napravila sam sve što sam mogla. Da pustim - jer nekako će se riješiti. Tako sam i napravila, bilo je situacija kad dođem do zida, a Antonia bih kroz taj zid protjerala najradije. Onda kad bih vidjela sebe i sebe sam se znala užasnuti, tog svog bijesa. Znala sam lupati u stol, a onda bi i on lupao. Onda bih stala. 'Ajde spremaj te knjige više, bacit ćemo sve', rekla bih mu. I uvijek bi se nešto dogodilo, netko bi došao. Bilo je u školi svakakvih ružnih stvari, svakakve djece i roditelja. Ali uvijek bi se dogodio netko dobar. Ili bi stali u njegovu obranu, ili bi meni rekli: 'Pa Marija, nije to baš tako kako ti misliš.' To bi me vratilo, da ne idealiziram, trudim se da ne gledam na našu priču kao na filmsku.

Danas je on sretan i to je jedino bitno

Htjela sam da svako iskustvo doživi fizički. Znala sam da će u osnovnoj školi ići na izlet sa svojim đacima. Kako će ići, ako mi ne odemo prije, ja sam ga vodila na izlet, na putovanja. Da on zna da ima kofer, da ima i prljavi veš, da se prljavi veš stavlja u vrećicu. Na kraju sam napravila da je u određenim stvarima bio bolji od svojih vršnjaka. Kad se vratio s malog maturalca, škola u prirodi, moj sin stiže i drži vrećicu s prljavim vešom. Jer je vidio mene kad bi bili na moru gdje imamo kuću, da sam prljavi veš stavljala u auto. Znao je da negdje mora staviti pa ga je držao u krilu.

Ili nama su bili super izlasci u trgovinu, da vidimo neke poznate stvari, da vježbamo boje. Inače jako dobro pamti, ima fotografsko pamćenje, uvijek zna gdje što stoji. Naročito je dobar bio mom tati kad bi išao s njim nekuda Antonio zna gdje što stoji, dok dedo nema pojma gdje je što.

Jure Miskovic / Cropix

Došao je kao prazna ploča, u njega je trebalo sve upisati, a upisuješ po nekakvoj intuiciji. Bilo me strah da neću uspjeti, naravno, uvijek me je strah i dan danas. On će uskoro navršiti 17 godina. Znate kako kažu mala djeca su mala briga, velika djeca su velika briga i to zaista tako je. Ja sam se zaista trudila da moj sin može biti sam. Da nije mamin sin. Iako on često govori da je mamin sin, ali u smislu da on meni pripada. Ja se nikad za njega nisam išla tući, ali kad je trebalo stati iza njega to jesam. 'Gledaj, ti si sada odrastao što bi ti mislio da mama ide s tim dečkima nešto pravdati zato što su se oni tebi smijali ili su te vrijeđali. Ti imaš 16 godina, okreni se i odi. Teško je, ali moraš', na taj način rješavam situacije koje nam se ovih dana pojavljuju.

Puno smo nas dvoje napravili, naravno da postoji roditeljski strah. Ali uvijek sam puštala da on bude ono što je. Možda zato što sam prosvjetni radnik, radim u srednjoj školi i vidim da roditelji često djeci nameću svoje izbore. Prijateljica me nedavno pitala je li on sretan. Je! I onda je to, to. Znam da će njemu uvijek trebati pomoć i da će morati biti netko tu sa strane, sigurnost, on traži oslonac.

Antonio završava prvi razred srednje škole za jedno pomoćno zanimanje, trogodišnji program. Mislim da bi njemu to moglo biti dobro jer to je nešto čime se mi bavimo, imamo doma svoje imanje. Mogao bi biti sam svoj gazda, da ima dovoljno za život, za rad, da ne ovisi o nekom gazdi. Sada ima sjajnu ekipu oko sebe oni su se skompali, u toj školi su svi više kao ekipa i nastavnici, učenici, domar, čistačice.

Inače mislim da djeca kad dođu u srednju školu malo odahnu, strašan je presing u sedmom i osmom razredu, onda ih stisne pubertet. Vi više ne poznate vlastito dijete. Ja imam situaciju da će on meni doći doma i reći mi što se događa, dok drugi pubertetlije to neće reći. On je naučio da se emocije moraju izražavati, nekad sad to i previše radi, sada bih ga trebala naučiti da ponekad i slaže. Jer kako sad to cijeli život ga učim da je važna istina, a sad mu trebam objasniti da nekad je bolje slagati, ali mogu se tome samo smijati. Jedino čega se bojim su loši ljudi u njegovom životu, onih koji nisu dobronamjerni. Da mu netko ne naudi zato što je slabiji, jer ga se može preveslati. Jer ja ne mogu utjecati na to drugo. Ono što bih htjela za njega je da on ostvari svoj život. Htjela bih mu sretnu ljubav, jer mu je to jako bitno. Ovo drugo sve ima.

roditeljstvo

usvajanje

djeca s poteškoćama

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter