HRVATI OTKRIVAJU ZAŠTO SU DALI OTKAZ

'Budio sam se u panici, dobio gastritis, osjećao sam se poput roba jer sam danima radio u komadu bez odmora. Pukao sam i jednog jutra odlučio da je dosta!'


Valerija Bebek
30.10.2018.21:00
'Budio sam se u panici, dobio gastritis, osjećao sam se poput  roba jer sam danima radio u komadu bez odmora. Pukao sam i jednog jutra odlučio da je dosta!'
iStock

sažeto

Dati otkaz uvijek je rizičan poduhvat, a pogotovo ako živite u Hrvatskoj, čitatelji su nam ispričali u kojem trenutku su prelomili i odlučili na taj korak


Valerija Bebek
30.10.2018.21:00

Davanje otkaza nije nešto na što se čovjek odluči preko noći. S našom recesivnom ekonomijom koja nikako da se sastavi s rastom i prosperitetom čin svojevoljnog davanja otkaza može se činiti kao salto mortale i čin koji vas kvalificira za ludnicu. Ili ipak ne. Medijsko tržište je dosta živahno, recimo to tim riječima. Malo tko ostane na prvom radnom mjestu godinama i do penzije, tako sam i ja već vrlo mlada imala čast dati svoj prvi otkaz. U osmišljavnaju teme i prikupljanju iskustava naših čitatelja odlučila sam i podijeliti svoje iskustvo. Nije isto davati otkaz s 25 godina i kasnije, nisu ni financijska opterećenja jednaka, niti životne potrebe. Moj savjet može zvučati dosta banalno, ali opet znam dosta ljudi (uključujući i sebe) koji u neko doba života nisu tako postupili. Lakše je tražiti posao, kada posao imaš, odnosno ne daj otkaz, ako nemaš siguran drugi.

Moje prvo davanje otkaza dogodilo se jer sam imala ponudu iz druge firme. Neki moji kolege već su bili prešli na novo mjesto i povukli su i mene. Vrlo glatko je to išlo, jer i prelazak u drugu firmu i obavljanje drugačijeg (zahtjevnijeg i novog) posla bio upakiran u prijateljski celofan. Ljudi s kojima sam usko surađivala bili su moji već znani kolege i prijatelji. Znala sam da više ne mogu ostati u staroj firmi jer su se neke okolnosti promijenile, nas nekolicinu prebacili su u drugi odjel, koji se ubrzo i ugasio. Perspektiva posla, u smislu učenja i profesionalnog razvoja bila je nikakva. Kada se sve to stavi na isti kup s onim nekim unutarnjim osjećajem, da ništa ne miriši na dobro, nije mi bilo teško donijeti odluku da pristajem na drugi posao.

No, zanimalo me koje okolnosti druge ljude u Hrvatskoj dovedu u situaciju da daju otkaz. Znanstvenici čak tvrde da je zdravo za karijeru svakih pet godina promijeniti radno mjesto. Nismo svi skautirani, nismo magično preporučeni na bolju poziciju u drugoj firmi. Znam ljude koji su na poslu dovedeni do krajnjih granica izdržljivosti i dali su otkaz, bez da su imali išta drugo. Ili su prešli na manju plaću, nesigurnije uvjete, s ugovora o radu na ugovor o djelu samo da se maknu iz toskične radne sredine. Riskantno do bola pogotovo u Hrvatskoj, pa što čovjeka navede na takav čin? Sigurno ne ništa dobro.

Otkantala sam ih i rekla bih im 'nek crknu'

Radila sam kao turistički vodič za tu agenciju već osam godina. Jedno vrijeme mi je to bio i jedini izvor prihoda, ali neko vrijeme nadopuna mršavog kućnog budžeta. Kombinirala sam ture i putovanja s poslom u uredu. U agenciji se radilo se stihijski, novce sam dobivala ispod pulta, aranžmani su bili van pameti, nemogući za ispoštovat. Autobusi i vozači katastrofa, roditeljima su obećavani brda i doline, na kraju bi završili u nekom žnj hotelu doslovno bez tople vode.
Profesori su se redovito iskaljivali bijes na meni zbog propusta agencije s kojima ja nisam imala apsolutno ništa. Kulminiralo je nakon ove sezone kad sam shvatila da sam potplaćena i da se moj višegodišnji trud ne cijeni ni pišljiva boba. Osim svega toga dozlogrdilo mi je raditi za neprofesionalan i potpuno neetičan tim ljudi koji bi i vlastitu mater prodali. Sada sam ostala bez tog dijela zarade, ali ne žalim. Anabela, 32

Nakon što sam shvatila riječi uhljeb, pobjegla sam na nesiguran posao s manjom plaćom

Moj drugi posao dobila sam u državnoj firmi. Pozicija je odmah bila za stalno, a sreća nikad veća. Na početku je bilo sve super, vjerojatno zbog prevelikog entuzijazma. Imala sam divnu šeficu, dobru ekipu i posao koji sam voljela.

A onda je šefica otišla u mirovinu, a ja dobila njenu poziciju. I tad je počelo potpuno razumijevanje riječi uhljeb. Suradnja s EU, ministarstvima, upravom firme, šefom iznad. Svatko ima svoje prohtjeve, a samo EU zahtjeve po propisima. Ostali po prijateljsko/rodbinskim vezama s tendencijom gaženja svakoga tko se nađe na tom putu.

Stres se gomilao sve dok nisam prelomila. Državna firma, stalni radni odnos, kredit za stan na 30 godina, to je bila moja situacija, ali bez razmišljanja otišla sam na poziciju s ugovorom na određeno (na samo jednu godinu), i manju plaću. Imala sam veći mir i zadovoljstvo. Dosta hrabro, čak su me i moji najbliži odgovarali. No, kako se vodim motom sreća prati hrabre, tako se ispostavilo kao ispravna odluka, jer sam ubrzo dobila i treću ponudu s mnogo boljim i sigurnijim uvjetima. Marija, 33

Otišla sam na dosta manju plaću jer sam izgorjela

Radila sam kao četiri godine u struci, kao freelancer, lektoriranje. Posla je bilo dovoljno i mogla sam nakupiti pristojnu plaću, ali dojadili su mi radni vikendi, blagdani, rad po 10 sati u prosjeku, uvijek sve hitno. samo jedan primjer - kada sam išla na godišnji (koji mi nije plaćen) šefica me pitala kako ću preživljavati. Dobila sam posao (isti) za prilično manju plaću, ali u uredu s uređenim radnim vremenom i slobodnim danima. Ugovor na privremeno, ali nadam se da će potrajati. To mi je bio veliki rizik jer i dalje nije sigurno da ću tu ostati, ali onaj tempo mi je bio previše. Kada sam rekla da odlazim bila sam iskrena i rekla da imam drugu ponudu, na to sam dobila komentar da ću sada vidjeti koliko je teško ustajati ujutro i fizički biti prisutan na poslu. Evo živa, zdrava i preporođena samo se smijem tom komentaru. Malo je reći da sam presretna s novim radnim uvjetima, iako je plaća manja. Nema više straha svaki ponedjeljak hoću li pregledati dovoljnu količinu tekstova. I ne moram se bojati da ću nekoga krivo pogledati i ostati bez posla. Ermina, 30

Kolege su mi se smijale da sam postao rob, dao sam otkaz bez da sam imao drugi posao

Prvi posao koji sam dobio uletio mi je iznenada. Nešto sam bezveze surfao internetom i naletio na oglas za moj posao iz snova, barem sam tad tako mislio. Razgovori s budućim šefovima izredali su se u svega dva dana i potpisao sam ugovor. Odmah su me prijavili i dali mi plaću, pristojnu za početnika koji je došao s faksa i ništa ne znao raditi. Dogovorili smo fine uvjete, povišicu kroz par mjeseci.

Prvih je par mjeseci bilo okej. Svi fini, sve u rukavicama. Kava, ručak, ovo-ono. Onda je krenuo pakao. Radno mi je vrijeme s 40 sati tjedno odjednom skočilo na 100. Znao sam raditi po skoro tri tjedna u komadu, prekovremeni rad mi, naravno, nije bio plaćen, a posla je bilo toliko da mi je dan bio kratak za par sati čak i kad ne bih spavao više od četiri sata. Jednom sam se čak od jada zavukao pod pisaći stol u uredu i ondje malo odmorio.

Uz sve to, još su i međuljudski odnosi postali beskrajno narušeni. Vrh se samo derao, podmetao noge i bezobzirno gonio bičem. Neki su mi se kolege čak smijali da sam doslovno postao rob iako ni njima nije bilo gotovo ništa bolje. Noću bih se budio zgrčen strahom i panikom, tih par dana mjesečno kad sam bio slobodan – iako nikad zapravo nisam bio slobodan jer su mi i telefon i mejl gorjeli bez obzira na moje radno vrijeme. Dobio sam čak i gastritis, a psihički nikad nisam bio gore. Bio sam krajnje iscrpljen.

To je sve skupa trajalo par godina. Prekipjelo mi je kad mi je uručena opomena pred otkaz jer sam morao nešto riješiti po šalterima. Svo to moje slobodno vrijeme koje sam tamo proveo praktički volontirajući bilo je zaboravljeno. Par dana nakon toga dao sam otkaz i nikad se u životu nisam osjećao bolje makar i nisam imao drugi posao. Našao sam ga u roku od par tjedana. Mirko, 32

Upravo sam na otkaznom roku, s mjesta koje mi je bilo super

Upravo napuštam radno mjesto na kojem sam provela tri godine. To je prvo radno mjesto na kojem sam se osjećala kao doma, sjajni kolege u uredu, i što je najbitnije, to je bio moj prvi susret s poslodavcem koji mi je ponudio plaću od koje si mogu pokriti stan, režije, hranu, kućanske potrepštine i ostale sitnice. Trenutno živim u Zagrebu i mogu primijetiti da su se najamnine stanova unatrag osam godina udvostručile, a to povećanje naravno ne prate primanja.

Prije toga sam iskustvo skupljala na praksama bez naknade ili na stručnom osposobljavanju. Volim usvajati nova znanja i iskustva, ali ipak na kraju dana moraš jesti i platiti krov nad glavom. Tu su naravno uskakali starci i nikada nisu gunđali u vezi toga, ali htjela sam da taj period što prije prođe i da se mogu u potpunosti uzdržavati. Još uvijek sam neopterećena kreditima za razliku od većine Hrvata.

S radnog mjesta odlazim jer na trenutnoj poziciji ne mogu dalje napredovati. Preko prijateljice je do mene stigla ponuda za posao na kojem bih bila odgovorna za jedan veliki webshop. Uh, na prvu, velika je tu odgovornost i puno je tu novih stvari za naučiti, a to je jedno od područja koje sam već duže vrijeme htjela svladati no nije bilo prilike. Čekaj, webshop nudi proizvode koje svakodnevno konzumiram (dodaci prehrani), a ciljna skupina su ljudi baš poput mene, koji se bave sportom i zdravo žive? Zvuči idealno, uzimam! I naravno, puno je veća plaća jer tu je i veća odgovornost nego na prijašnjem poslu. Ne trošim nešto previše osim na gore navedene stavke za kućanstvo i hranu, svuda idem biciklom, ali veća plaća će značiti i veću mogućnost putovanja, manje ukucavanja i najmanjeg troška u aplikaciju za praćenje troškova, i više dodatnih ostalih sitnica koje život čine ljepšim. Marina, 28

Shvatila sam da počinjem luditi pa sam se bacila u potragu za novim poslom

Radila sam u jednom malom kolektivu, i radilo se puno, svi smo dosta ostajali prekovremeno. Isprva me to nije smetalo, jer je takav oblik posla, radiš kreativne projekte i bitno ti je da se posao napravi kako spada. Ide ti u portofolio, ono, gradiš si karijeru. S vremenom od tog zanosa prešlo je u žešću patologiju. Šefovi su imali različite mehanizme za mučenje, nekog su zatrpavali poslom pa vrijeđali ako ne stigne. Meni se uz takve epizode, često znalo dogoditi da me ignoriraju. Pasivna agresija. Što god predložim nije dobro, ne daju mi raditi. Izbjegava me se pod pauzama. Morala sam uzeti godišnji usred zime samo kako bih sjedila doma i ne išla na posao. Da se pokušam malo srediti u glavi. Kad sam shvatila da se u četvrtak usred godišnjeg budim u panici tijekom noći, jer za tri dana idem na posao, znala sam da nešto moram promijeniti. Paralelno uz nabavljanje sredstava za smirenje po ljekarnama krenula sam u potragu za novim poslom. Nakon jedno dobrih devet mjeseci sam ga i promijenila. Sad spavam kao klada i bez brige. Stefanija, 29

Hrvatska

posao

otkaz

radni uvijeti

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter