Histerija Crne ruže odjekuje i danas

'Cijela priča s darkerima u Zagrebu pala je na plodno tlo puno crnje organizacije gdje je izmišljena priča o sekti koja nagovara mlade na samoubojstvo'


Valerija Bebek
09.02.2019.19:00
'Cijela priča s darkerima u Zagrebu pala je na plodno tlo puno crnje organizacije gdje je izmišljena priča o sekti koja nagovara mlade na samoubojstvo'
Profimedia

sažeto

Iako postojenje takve sekte nikad nije dokazano njezino spominjanje izaziva ogromno zanimanje


Valerija Bebek
09.02.2019.19:00

Crna ruža legenda stara 31 godinu, tog proljeća 1988. kada se prvi put spomenula kao organizirani pokret, odnosno sekta, na prostoru bivše Jugoslavije stvorila je histeriju i paranoju. A njezino spominjanje budi veliko zanimanje i danas.

Mistična sekta sotonističkog svjetonazora navodno je postojala u drugoj polovici osamdesetih godina u Zagrebu. Njezino ime vuče se nerazdvojno kao sjena za supkulturom kod nas nazvanom 'darkeri', a u svijetu poznatom kao 'gotičari'. Mračnjaci odjeveni u crno koji slušaju i 'crnu' glazbu. Tih osamdesetih to su pretežno bili tinejdžeri u, ili netom izašli, iz srednjih škola. Najveći krimen te nikad dokazane sekte brojna su samoubojstva mladih koja su se pripisivala vodstvu 'organizacije'. Legenda govori da je ta okultna skupina nagovarala i poticala na samoubojstvo labilne tinejdžere.

Tajni kod - crna odjeća, jaka šminka, bendovi poput Bauhausa, Joy Division ili Sisters of Mercy te Baudelaireova zbirka pod rukom. Priča o sotonistima koji vabe mlade u svoje redove protegla se i do osnovnih škola barem u Zagrebu, jer se i ja sjećam opskurnih urbanih mitova koji su kolali zbog tko zna kojih razloga. Postoji neki veliki mag koji nagovara mlade da se ubiju pa se prepričavalo i navodno samoubojstvo koje se eto nedavno dogodilo baš negdje oko Zagreba. Zorno se sjećam scenarija koji je uključivao 'fićek' i bacanje glave pod kotače, da bi nakon samoubojstva ostatak sljedbe lizao krv s asfalta. Kada takvu priču čujete kao dijete, ostane s vama zauvijek.

Danas to može zvučati smiješno i groteskno, ali sugovornici s kojima smo razgovarali kažu da je histerija nastala oko Crne ruže u to doba uzrokovala velike neugodnosti brojnim mladim ljudima. Od maltretiranja u školi, obavijesnih razgovora zbog komada crne odjeće, do zatvaranja alternativnih klubova u kojima su se organizirale slušaonice takve glazbe.

'Crnu ružu' prvi put spominju u Sarajevu

Književnik i nekadašnji novinar Boris Perić u to je vrijeme bio student na Filozofskom fakultetu, pisao je za nekoliko časopisa. O fenomenu 'Darka' ostavio je nekoliko radova u svojoj arhivi. Kako napominje, niti jedan njegov članak nije prvi na tu temu, niti je stvorio masovnu histeriju i progon na 'crnoružaše'. "Sve je počelo tekstovima u Danasu, tu su se spominjala nekakva samoubojstva u malo višim krugovima ondašnjeg društva. Bilo je intonirano kao - ta razmažena mlada generacija. Tada sam bio u Poletu i došla je ideja da malo tu supkulturu popratimo, da istražimo o čemu se tu radi. Nije to tada bilo ništa novo ni kod nas ni vani. To je trebala biti analiza kakvi su to ljudi, što ih zanima", prisjeća se Boris Perić u razgovoru za 100posto.

A njegov prvi članak na tu temu u Poletu bio je upravo to, kako kaže, bezazlen tekst. Potaknuti onime što su čuli u anketama, koje tvrdi Perić, nije on radio, htjeli su cijeli pokret malo više predstaviti. Zato krajem veljače 1988. izlazi veliki temat na duplerici kulturnog časopisa Oko - razlog je taj što je prošlo premalo vremena od objave članka u Poletu. Uz Perića u izradi duplerice posvećene zagrebačkim darkerima sudjeluje još troje novinara.

Oko / Hrvatski državni arhiv / Valerija Bebek

Dark supkulturu predstavili su s četiri članka, od kojih je jedna anketa rađena ispred klubova Kset, Lapidarij i po centru grada. Ostala tri približila su filozofiju, odnosno danas bismo rekli 'briju' koju su tad furali ti klinci. Duplerica puna izraza poput - egzistencijalni vakuum, vulgarnost svakodnevlja, ništavnost civilizacijskih izazova - bogata je i nabrajanjem drevnih mitologija, književnih pravaca, kompozitora. Sve nekako zvuči svečano i mračno. Kako tvrdi Perić, nije im bio cilj napuhavati nikakve afere, nego sa sociološkog i umjetničkog aspekta približiti 'Dark' čitateljima tog kulturnog časopisa.

"Ubrzo nakon toga u sarajevskom 'AS'-u izlazi jedan baš žuti tekst, tu se prvi put pojavljuje izrijekom naziv Crna ruža, tu je broj nekakvih ritualnih samoubojstava jako napuhan. Tu se pojavljuje i Željko Malnar. Sve su to stvari koje niti u jednom našem tekstu nisu stajale. Nikad mi ne bi palo na pamet nešto tako napisati, nikad nisam čuo za nešto što bi se tako zvalo - Crna ruža. Niti je u tim anketama spominjano išta slično", prisjeća se Perić.

Njegove riječi potvrđuje i kolegica iz studentskih dana, s kojom je zajedno radio, ona mu je pomogla pri izradi ankete, sugerirala što pitati mlade, gdje se okupljaju. "Bili su to bezazleni razgovori o tome kakvu odjeću nose i što čitaju. Išli smo pred Lapidarij i Kset. Nisam ni znala da ću biti potpisana. Bio je to kulturni časopis i htjeli smo pokazati jednom dijelu javnosti taj dio mladih. Ono što me jako iznenadilo je kolika se histerija nešto kasnije digla. Novinari su nakon nekog vremena morali otići na obavijesni razgovor na policiju, tadašnju miliciju", kazala je Tamara Strigo za 100posto.

Nitko ne zna kakve veze Malnar ima sa svime

Oboje potvrđuju da na zagrebačkim ulicama, među darkerima nitko nikad nije spomenuo Crnu ružu. Da, bilo je onih koji se zanimaju za astrologiju, tarot, čitaju Aleistera Crowleya, ali dalek je put od bacanja tarota do nagovaranja nekoga na samoubojstvo.

Nakon tog alarmantnog članka u sarajevskom 'AS'-u krenula je priča od novina do novina.

Stanje je bilo sve alarmantnije u jednom trenu broj samoubojstava se popeo na 280. Bilo je to u beogradskim Večernjim novostima. Na kraju je ispalo da je u Zagrebu jedva netko ostao živ, a da nosi crno, kazao je Boris Perić

Do danas je ostalo potpuno nejasno kakve veze je s cijelom pričom imao Željko Malnar. U razgovorima o tim vremenima došla je do mene jedna zgodna anegdota koju mi je ispričao prijatelj. On je tada imao14 godina i u njegovoj Velikoj Gorici nije bilo baš mjesta gdje se mogla čuti 'darkerska' muzika. "Otišao sam na predavanje Željka Malnara s frendicom iz razreda u klub 100. Očekivali samo da ćemo čuti Joy Divisione, a na tom 'skupu Crne ruže' samo je Mlanar pričao o svojim putovanjima, i sve su bili neki starci od preko 30 godina", prepričava kroz smijeh o prijatelj o fami koja se digla i oko Malnara i oko Crne ruže.

"Laž je također da je ikakve veze s Crnom ružom imala ona birtija u Dugom Selu, zvala se Garuda. To je indijska mitska ptica (po njoj se recimo naziva i nacionalni avio-prijevoznik iz Indonezije). Kafić nije pripadao Malnaru, nego je on bio ili suvlasnik, ili je posudio novce gazdi. Ima različitih teorija koje ga povezuju, tamo su bile izložene njegove slike s putovanja. To je jednostavno bio kvartovski kafić u tadašnjoj novogradnji. Malnar mi kasnije nije htio ništa pričati o tome, samo mi je jednom prilikom rekao - Nemoj me to pitati, dosta smo se napatili onda svi", kaže Perić.

Ono što bi moglo biti poveznica s kafićem u Dugom Selu i Crnom ružom je samoubojstvo tinejdžerice, koja je izvršila samoubojstvo na staru godinu 1987. Zvala se Iva, a iz više izvora potvrđeno mi je da razlog njezina tragičnog kraja nema veze s pripadanjem bilo kojoj supkulturi, niti punk, niti dark, niti ima veze s glazbom koju je slušala. Djevojka je imala problema u školi, u obitelji, kažu njezini poznanici. Ali bilo je to dovoljno da se demonizira 'Malnarov kafić' i prišije tragičan kraj jednog mladog života sekti zvanoj Crna ruža.

Milicija trenira strogoću 

Policijska ispitivanja na koja su provedena na novinarima odvila su se na policiji, tj. miliciji u Petrinjskoj. Provodili su ih niži policijski inspektori koji nisu baš ni znali kako bi prišli cijeloj problematici. Sad tu neka sekta, mladi, Crna ruža, samoubojstva za koja se ne zna točan motiv, sotonizam koji je iako antireligija ipak vezan uz religiju.

Oko / Hrvatski državni arhiv / Valerija Bebek

"To su bili uzaludni dugi razgovori. Oni su imali u mozgovima taj model nekakve organizacije. Na primjer ispitivali su me zašto u tekstovima nema imena anketiranih. Ja mu kažem zato što se to ne radi, kad se anketira ljude onda se ne uzimaju imena, ili se mijenjaju. Onda me milicajac jako zabrinuto pogledao: 'Gledajte ako ti ljudi stoje iza toga što rade, zašto oni ne idu javno svojim imenima van? Ja sam član SK, ja verujem u to, ja ću se predstaviti.' Reko gledajte, ako vi to želite izjednačiti, ali ja to nisam rekao", sada se Boris Perić smije tim milicijskim ispitivanjima i dodaje da se tim policijskim modelom razmišljanja napravilo više štete nego koristi.

Mladi student i novinar tada je i dobio neke informacije od policije, kao da od ukupnog broja samoubojstava njih 87, kod 11 se nije mogao utvrditi motiv. Saznao je, neslužbeno, i za slučaj kostiju u najlon vrećici kao i za letak koji je navodno kolao među darkerima. Taj fotokopirani papir na kojem je bio citat: 'Ja Heresija prvosveštenik sotonine crkve' i slika guštera. "Nama je tada već bilo rečeno da se time ne bavimo više. Heresija je antički filozof, spada u marginu antike koja sigurno nije opća kultura. Za njega ne znaju ni neki studenti filozofije. On spada u hedonizam, propovijedao je potpunu besmislenost života i smrt. Naravno da nitko nije to uspio podrobnije istražili, jer su sve daljnje potrebe za tim nestale. Priča je skočila na bitno višu, političku, razinu", govori Boris Perić.

Svjedoči kako više apsolutno nije bilo poželjno o tome pisati. Prisjeća se kako su zbog Crne ruže nastale svađe od Centralnog komiteta do Sabora, a oponenti pokojnog Stipe Šuvara aferu su koristili kao argument u maniri - evo što je reforma školstva napravila! Zabrinuti čuvari poretka optuživali su utjecaj trendova iz inozemstva koji je doveo do devijacije od socijalističkog ponašanja. I emigracija je voljela u svojim časopisima pisati o užasima Crne ruže, jer eto što je socijalizam ljudima dao.

Plodno tlo za mnogo crnju organizaciju

"Tad dolazimo do nekih stvari koje su moguće. Cijela priča bila ona točna ili ne, pala je na plodno tlo jedno druge, puno crnje organizacije koja se zvala Kontra-obavještajna služba JNA ili Udba. Ta skupina se kasnije razotkrila u aferama naziva Opera i Labrador. Pretpostavljam da je to ono stvarno crno u toj priči", govori Perić za 100posto.

Nastavlja kako u svakom društvu postoje svakakve pojave, sekte, sotonizam postoji koliko i kršćanstvo, fascinacija raznim mitologijama, određeni postotak ljudi može se navući na njih. Vuče paralelu kako se danas neka djeca ubijaju zbog kompjuterskih igrica te da ako je toga bilo u Hrvatskoj, nije bilo ništa više nego u drugim krajevima svijeta. Oko svih tih pojmova i mitova hrvatski novinari su oprezno kružili, kaže u to je vrijeme bilo škakljivo pisati o bilo čemu što ima doticaja s 'onostranim'.

Taj rez između naših tekstova i onog u Sarajevu dio je te priče, već vrlo zemaljske, ali vrlo crne. Ako je to stvarno bila Udbaška priča onda je ona pogodila svoj cilj, napravljena je histerija, napravljen je skandal takvih razmjera da to tadašnji mediji nisu mogli sami. Odjednom su svi sve znali o tome, svi su bili stručni, a isto tako odjednom naglo je prestalo. Zapravo nije prestalo nikad, ali je prestalo objavljivanje članaka o tome. Ni policija nije išla dalje u istragama, navodi kako se stvar službeno 'završila'

Od samog imena, do spominjanja marginalne pojave iz antike - Heresije, pa do opisivanja čvrste strukture u tobožnjoj sekti, prema Periću sve to ukazuje da tko god je smislio priču jako je inteligentan i razumije se ponešto u mitologiju. Ovu tezu potkrepljuje i navod objavljen u knjizi 'Ubij bližnjeg svog' autora Marka Lopušine, novinara iz Beograda. U jednom dijelu opisuje stanovitog Radenka Radojčića kojeg autor direktno povezuje s 'proizvodnjom dar-mara kada je u Zagrebu formirao društvo samoubojica Crna ruža. Ni tada nije razdvajao špijunski posao od religioznog zanosa', piše u knjizi.

Perić je ustvrdio da se Crna ruža sada tretira kao činjenica koju svake godine neki od medija izvlače iz zaborava. Tako je nedavno objavljen poduži članak u Večernjem listu u koji povjesničar Ivica Miškulin doslovno zatvara pitanjem koje je postavio upravo Borisu Periću. Zbog članka pod naslovom "Egzistencijalni vakuum zagrebačkog Darka" kojeg Perić završava riječima: "Ipak se može primijetiti, neka iskra mladosti tu još tinja, u njihovom društvu čovjek se ne osjeća nelagodno kao što je to s dosadašnjim subkulturama bio slučaj. Jedino čemu se vrijedi nadati je da se netko ne sjeti iskorištavati njihovu krizu za svoje mračne ciljeve. ... Tko tu s kim i posredstvom čega manipulira ne vidi se na prvi pogled."

"Jesu li njome zapravo skrili puno više negoli su znali? Ili su, pak, htjeli poslati upozorenje?", pita se Miškulin, a Boris Perić se na to pitanje osvrnuo u našem razgovoru. "Ja nisam tada znao priču s tom Udbom u svemu tome, ali je nekako već djelovalo da će se netko s tim i od toga okoristiti i kako smo napisali u vrlo nečasne svrhe. Ako su postojali neki ljudi da traže i stvaraju skandale i plaćeni su za to (a tada to nisu bili novinari) onda nemate bolji motiv. Bilo je indicija, samo jasno vam je da to tada nitko nije mogao to napisati u članku. Žao mi je užasno za sve što se tad dogodilo, to su bila teška nerazumijevanja fenomena, od maltretiranja djece, mjera u školama, zatvaranja klubova", zaključio je Boris Perić.

Zagreb

sekta

Crna ruža

samoubojstva

darkeri

Udba

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter