Serijal mafija (13): Srpski Chicago

Devedesetih su ulice Čačka bile krvavije od beogradskih zbog plaćenih ubojica koji su umjesto mafijaških meta ubijali obične građane


Mia Mitrović
14.04.2019.19:00
Devedesetih su ulice Čačka bile krvavije od beogradskih zbog plaćenih ubojica koji su umjesto mafijaških meta ubijali obične građane
Joze Suhadolnik / DELO / CROPIX (ilustracija)

sažeto

 Prvi plaćeni ubojica u Srbiji, Beograđanin Darko Nikolić pobio je više nedužnih ljudi nego pravih meta na ulicama Čačka. Njegov kum pekar dovršio je posao


Mia Mitrović
14.04.2019.19:00

Srbija devedesetih bila je, znamo, 'idealna' mafijaška država. Zbog velikosrpske agresije i teritorijalnih pretenzija režima Slobodana Miloševića na susjedne zemlje međunarodna je zajednica SR Jugoslaviji uvela sankcije. Ubrzo je u zemlji bilo gotovo nemoguće doći do najobičnijih svakodnevnih potrepština poput benzina i cigareta pa je šverc preuzela mafija na što je Miloševićev režim gledao blagonaklono.

Zbog toga što je režim prešutno odobravao djelovanje mafije, a u nekim stvarima s njom i surađivao, srpski su gangsteri bili nedodirljivi, a opasnost im je prijetila jedino od konkurenata iz suparničkih mafijaških klanova.

Beogradska mafija devedesetih bila je najjača, slijedila ju je novosadska, dok je treća pratilja ovog krvavog balkanskog tanga bila mafija iz Čačka, grada veličine Zadra smještenog 140 kilometara južno od Beograda.

Prijatelji postali neprijatelji 

Čačanska mafija na scenu se probila iznudama, reketarenjem, kamatarenjem i zelenaštvom, a posao je u gradu toliko cvao da je Čačak početkom 90-ih prozvan srpskim Chicagom. Čačkom je tih dana uspješno vladao trolist kojeg su činili Goran Bojović zvan Goksi (iz Travnika), Dragan Drobnjak Drops i Tomislav Mihailović zvan Tomo Gibanica.

Na zajedničkom odmoru s obiteljima i najbližim suradnicima trojac se posvađao, vjerojatno oko podjele plijena. Dojučerašnji prijatelji postali su ljuti neprijatelji. Između Bojovića s jedne te Dropsa i Tome Gibanice s druge, počeo je krvavi rat koji je na ulicama Čačka ostavio mnoga krvava trupla.

Sukob je započeo Goran Bojović koji je u mafijaške anale ušao kao Srbin s najdužim stažom na Interpolovoj crvenoj potjernici. Međunarodne policijske snage već ga desetljećima traže zbog naručivanja niza ubojstava od '95. do '97. U međuvremenu, Bojović kao da je nestao s lica zemlje i nitko ne zna gdje je.

Neki tvrde da je iz Južnoafričke Republike gdje je posljednji puta viđen pobjegao u Botswanu, dok drugi misle da se podvrgnuo plastičnoj operaciji i vratio u Srbiju. Inače, Bojović je bio taj koji je među srpske mafijaše uveo 'trend' bježanja u Južnoafričku Republiku.

Skrivanje je u Južnoafričkoj Republici jeftino, a srpske mafijaše tamo najviše košta suradnja s lokalnim kriminalcima koji im sređuju nove identitete, dokumente i veze u podzemlju. Zbog toga su likvidacije srpskih gangstera na vrućem asfaltu južnoafričkih gradova česta pojava.

U utorak je tako u Johannesburgu likvidiran srpski državljanin Ivan Đorđević na kojega su nepoznati počinitelji otvorili vatru dok je izlazio iz svog blindiranog automobila. On je već šesti srpski državljanin ubijen u Južnoafričkoj Republici unazad godinu dana. Podsjetimo, 25. travnja također u Johannesburgu likvidiran je Milan Đuričić Miki, jedan od ubojica Željka Ražnatovića Arkana. Drugi Arkanov atentator, Dobrosav Gavrić nalazi se u zatvoru u Cape Townu.

Neplaćeni ubojica 

Goran Bojović Goksi iz Južnoafričke je Republike naručio više ubojstava o čemu je policiji dao iskaz njegov bivši zaposlenik Darko Nikolić, a objavio ga je srpski portal Ekspres.net. Nikolić je za Bojovića kao tjelohranitelj radio od 1994. do 1997. a srpski su ga mediji prozvali prvim plaćenim ubojicom u Srbiji iako njegova životna priča ima elemente jako mračna crne komedije. Naime, ni jedno od naručenih ubojstava Nikoliću nije plaćeno.

Od Nikolića je Bojović naručio nekoliko likvidacija, no tri puta kada ih je pokušao izvršiti, zabunom je ubio krive ljude pa je posao završio njegov kum Dejan Životić, po zanimanju pekar. Obojica trenutno služe 40 godišnje zatvorske kazne u požarevačkoj Zabeli koja je prozvana srpskim Alcatrazom. U istom se zatvoru nalazi i Mile Ulemek Legija kao i brojni okorjeli srpski mafijaši.

Sve je počelo jednim slučajnim susretom na bazenu beogradskog hotela Hayat. Bojović je tamo upoznao Darka Nikolića, Beograđanina iz ugledne obitelji bez kriminalnog iskustva.

„Moji roditelji i sestra su fakultetski obrazovani. Intelektualci, pošteni ljudi, pristojna porodica. Ja sam bio vaterpolist. Važio sam za najveći talenat, spremao se za reprezentaciju. Ali u to vrijeme, klub su vodili neprofesionalci, ljudi koji su za novac forsirali tatine sinove… Više sam sjedio na klupi nego što sam bio u bazenu. I to mi se smučilo. Otišao sam u vojsku. Kada sam se vratio, shvatio sam da više nisam dobar za klub. I povukao se… Oženio sam se, a onda je stigla kriza, inflacija i sve je propalo“, započeo je svoju priču prvi 'plaćeni' ubojica u Srbiji koji je Bojovića upoznao u Hayatu 1994.

Srdjan Vrancic / CROPIX

„Odlazio sam na bazen u Hayat preko druga koji je tamo radio, u nekom lijevom terminu kada nikog nije bilo…Tu sam i upoznao Bojovića. On je jedini dolazio u to vrijeme. Vidio sam da po nogama ima ožiljke od metaka… Dva puta smo poslije bazena popili sok. Riječ po riječ rekao mi je da živi od kamate na pozajmljeni novac, da se bavi zelenašenjem, reketiranjem i da mjesečno zarađuje 50.000 maraka. Za mene je to bila ogromna lova. Ja nisam radio. Trebao mi je posao, i pa sam se ponudio Bojoviću da za njega radim kao tjelohranitelj i on je pristao. Tražio je samo da ga vozim svojim vozilom, jer je iz sigurnosnih razloga strahovao da se vozi svojim automobilom“, ispričao je policiji početak suradnje s čačanskim bossom.

Eksploziv na školskom odmoru 

Kako bi započeo posao, posudio je od oca Jugo 45 kao i novac za benzin. Prvih mjeseci Bojović mu je plaćao samo onoliko koliko bi potrošio za gorivo. Ni dinara više, no početkom 1995. za nagradu ga je pozvao da s njim ode na odmor na Tajland.

„Nikad nisam bio na Tajlandu. Ljudi u Srbiji su radili za par maraka, a mi tamo, raj na zemlji. S nama su išli i Bojovićev prijatelj Dragan Drobnjak Drops iz Čačka, njihove žene, djeca.. Na Tajlandu sam ostao mjesec dana“, opisuje ubojica. Bojović je krajem odmora od Nikolića naručio prvo ubojstvo. Meta je bio Zemunac Nikola Sandulović.

„Bojović je ostao na Tajlandu, i poslije par dana me nazvao telefonom i poslao da uzmem eksploziv, u kesi. Gore je bio magnet od zvučnika. I ja ga preko noći postavim ispod Sandulovićevog automobila, na ulici. I čekam. Ujutro, Sandulović izlazi iz kuće i kreće napolje. U istom trenutku, iz škole pored istrčavaju đaci. Školski odmor. Uplašim se da ne nastrada neko dijete, zatrčim se, zgrabim kesu s eksplozivom i pobjegnem. Ispričam gazdi sve. Nije se ljutio. Poslije par dana me ponovo pozvao i rekao da je dobro što sam tako uradio jer je on “izgladio” svađu sa Sandulovićem. Tada mi je rekao i da su neki njegovi neprijatelji počeli da se raspituju za mene, da mi rade o glavi i da budem oprezan“, pričao je o svom prvom neuspjelom pokušaju likvidacije Nikolić.

Reuters

„Dva mjeseca kasnije ponovo sam otišao na Tajland kod Bojovića. Odnio sam mu 120.000 maraka koje mu je poslao brat Zoran. Bio sam tamo dva tjedna. Tada mi je Bojović spomenuo sve svoje neprijatelje. Prvo tog Tomislava Mihailovića, zvanog Toma Gibanica, koji se u Čačku isto bavio zelenašenjem. Njih dvojica su se navodno sukobili zbog nekih 15.000 maraka zajedničke kamate. Zatim i Čačanina Mikicu Velimirovića, koji im je bio zajednički prijatelj, ali je prešao na Tominu stranu. Rekao mi je i da u Beogradu ima problem s Vladom Grubačem i s nekim Rikijem, koji je ranije i pucao u njega u noge. Ono što me iznenadilo je to što je sada svojim neprijateljem smatrao i Dragana Drobnjaka Dropsa. Rekao mi je da je i on promijenio stranu i stao uz Tomu Gibanicu, kao i da je Mikica Velimirović sada organizator cijele operacije“, kazao je Nikolić koji je proljeće 1995. dobio naređenje da ubije Vladimira Grubača.

Zadnji bus za Čačak 

„Sačekali smo ga u Ulici Velizara Kosanovića, u kojoj je živio. Bilo je dva sata poslije ponoći. Išao je ka zgradi u kojoj je imao stan. Potrčao sam prema njemu i zapucao. Ispalio sam pet metaka. Raznio sam mu pola lica, pogodio ga i u ruku i u kičmu“, ispričao je policiji Nikolić. I ova meta je preživjela likvidaciju pa nije dobio obećanu plaću od Bojovića.

Nakon nekoliko mjeseci Bojović mu je, kaže, obećao 30.000 maraka ako ubije čačanskog kriminalca Mikicu Velimirovića.

„Stalno me zvao. Govorio mi je da je pitanje tko će prije biti ubijen: Velimirović ili ja. Tražio je da što prije to završim. Desetak puta sam išao u Čačak da izvidim situaciju“, prisjeća se Nikolić koji je od Bojovića dobio informaciju da Velimirović Čačkom vozi prepoznatljivi Mercedes.

„Znao sam i da izlazi u čuvenu diskoteku “Lovac”. U Čačak sam došao iznajmljenim jugom. Pješice sam došao do parkinga diskoteke. Nosio sam torbu u kojoj je bio kalašnjikov. Vidio sam da je tu parkiran Mikicin Mercedes. Sakrio sam su u žbunu 20 metara dalje i čekao tri sata. Onda sam čuo paljenje alarma i vidio sam da se pale svjetla Mercedesa. Dvojica muškaraca krenula su k vozilu. Bio sam siguran da je jedan od njih Velimirović. Otkočio sam kalašnjikov čiji je okvir bio pun municije. Onda sam potrčao, vozilo je krenulo u rikverc. Dotrčao sam do vozila, do vozačevih vrata. Bio sam na dva metra od njih kada sam počeo pucati... Ispalio sam cijeli šaržer…Onda sam počeo da bježim do mjesta gdje sam parkirao automobil. Usput sam bacio kalašnjikov... Bojović mi je ranije rekao da obavezno bacim oružje, da bi i policija pronašla nešto. Poslije sam bacio i rukavice koje sam nosio da na oružju ne bi ostali moji otisci i tragovi. Odmah sam se vratio u Beograd“, pričao je Nikolić kojeg su iduće jutro šokirale naslovnice novina.

Ponovno je promašio metu i ubio još dvoje nevinih ljudi. Nije naime znao da je dva dana ranije s Milijanom Anđelićem i Milivojem Vujovićem zamijenio svoj Mercedes za džip. Bio je očajan. Njegov šef Bojović tada se s Tajland preselio u Cape Town gdje ga je uskoro posjetio.

„Bio sam u Cape Townu dva tjedna. Rekao mi je da je Mikica Velimirović sada “nemoguća” meta jer je znao da je one kobne noći bio prava meta, da je sada posebno oprezan i da nigdje ne izlazi. Tražio je da ubijem Tomu Gibanicu. Ponudio mi je 40.000 maraka za ubojstvo. Rekao mi je i da Toma hoće da ubije nas dvojicu, i da moram biti brži od njega“, ispričao je o svom trećem i posljednjem pokušaju da postane 'plaćeni ubojica' Nikolić.

Treća sreća 

Informacije o mezi počeo je prikupljati u rujnu 1995. Dva mjeseca kasnije, krenuo je u akciju. U Čačku je bio 15 puta i tražio je najpogodnije ubojstvo za ubojstvo Tome Gibanice. 

„Izabrao sam kafić Montana. Toma je tamo često odlazio sa svojim BMW-om. Bojović je i ovog puta sredio oružje. Rekao mi je da će mi neki Neša iz Ovčar Banje poslati kalašnjikov. I jeste. Poslao mi je oružje čačanskim autobusom u Beograd. Bilo je u sportskoj torbi. Odnio sam ga u stan. A onda sam 27. novembra 1995. godine krenuo u Čačak da obavim zadatak. Oko ponoći sam došao do kafića Montana. Sakrio sam se kod jedne zgrade, 60 metara dalje i promatrao. Onda se pojavio Toma. Ušao je u kafić“, sjeća se kobne večeri 'plaćeni ubojica'. Gibanica je sjeo za stol s još dvojicom muškaraca i počeli su kartati. Igru je iz daljine promatrao i zaštitar Jovan Aleksić.

Profimedia

„Toma je sjeo za stol pored izloga. Potrčao sam i s razdaljine od dva metra ispalio cijeli rafal. Onda sam aktivirao bombu i bacio je u kafić. To je Bojović tražio od mene. Rekao je da napad mora da bude što krvaviji, da svi shvate da s njim nema šale. I ovog puta sam poslije pucnjave, bacio kalašnjikov i vratio se u Beograd iznajmljenim vozilom. Sutradan me je zvao Bojović. On mi je rekao da Toma Gibanica nije ubijen, da je ranjen, kao i da je ubijen noćni čuvar Jovan Aleksić. Sutradan sam to pročitao i u novinama. Drugo pucanje, druga greška. Troje nedužnih ljudi sam ubio“, pričao je Nikolić šokiranim inspektorima. Bojović mu nije platio ni tu 'likvidaciju'.

„Poslao mi je samo 5.000 maraka poslije ubojstva Anđelića i Vujovića. Rekao je pogriješio si. Ubio si pogrešne ljude. Ne mogu plaćati tvoje greške'. Tih 5.000 maraka su samo pokrili troškove, za iznajmljivanje vozila, gorivo, stan, izviđanje“, jadao se policiji Nikolić. Bojović ipak nije odustao od nakane da od Nikolića napravi plaćenog ubojicu. Pozivi iz Cape Towna su se nastavili.

„Toma Gibanica je u toj pucnjavi u kafiću “Montana” teško ranjen, i prebačen je u Beograd. Bojović je u razgovorima sa mnom prvo tražio da idem na VMA, i promatram tko dolazi kod Tome u posjetu. Onda je tražio da ubijem Tomu u bolničkom krevetu. Rekao je da će mi nabaviti kalašnjikov s prigušivačem i da mogu slobodno pucati u Tomu jer je bolnica puna vojnika, ranjenika s ratišta, nikome ne bih bio sumnjiv. Onda je Bojović tražio da postavimo eksploziv kod VMA i pobijemo te ljude koji dolaze kod Tome… Nisam mogao… Toma se opravio, vratio u Čačak. Jednom prilikom sam bio tamo. Toma me primijetio. Jurio je da me ubije, ali sam uspio da pobjegnem“, koji se nakon toga pritajio u Beogradu, no Bojović ga nije prestao nazivati. Htio je da završi posao.

Pekar, lekar, apotekar

„Rekao sam mu da ne mogu više nikog da ubijem, da sam ubio troje nedužnih ljudi, da je Toma jurio da me ubije, da sam bez para…Onda mi je rekao da dođem kod njega, ali da moram da nađem nekoga tko će nastaviti posao. Već sam imao u planu mog kuma Dejana Životića, s kojim se znam još iz vremena kada sam trenirao vaterpolo. On je tada radio kao pekar“, koji je kod Bojovića u Cape Town drugi put doputovao u svibnju 1995.

„Bojović je tamo živio kao kralj. Vila, posluga, osiguranje, najnoviji Lamborghini. Ma, pun kao brod. S jednim Talijanom je držao diskoteku, u kojoj je preko vikenda dolazilo 1.500 ljudi. I onda sam primijetio da vara Žabara, potkradao ga je na ulaznicama, koje su prodavali njegovi ljudi…I onda je “pukla tikva” između njih. Bojović je od mene i ostalih, koji su radili u njegovom osiguranju tražio da Žabaru zapalimo vilu. I mi zapalimo. Naravno, Talijan nije bio lud, brzo je sabrao “dva i dva” i shvatio tko stoji iza toga. Isplatio je Bojoviću pare za diskoteku i nastavio da radi sam. Bojović je onda otvorio drugu diskoteku, ali mu posao nije išao. Bila je prazna, a kod Žabara puno“, pričao je Nikolić.b U vrijeme kada je bio kod Bojovića naređenja za likvidacije stigla su njegovom kumu, pekaru Dejanu Životiću. Tražio je od njega da ubije Tomu Gibanicu.

„Pričao mu je da ja i moja porodica imamo problem zbog Tomine osvete, koja će sigurno uslijediti. Na kraju mu je ponudio 30.000 maraka za Tomino ubojstvo. I moj kum je pristao“, kaže Nikolić.

Sve se odvilo vrlo brzo u svibnju 1996. kada je Nikolić bio u Cape Townu.

„Toma je u to vrijeme renovirao kuću. Svuda su bili majstori, građevinski materijal. Postavio je eksploziv u gomilu pijeska, a onda kada je Toma naišao vozilom, aktivirao eksploziju sa sigurne udaljenosti. Međutim, u eksploziji je Toma prošao bez povreda. Oštećeni su samo vozilo i kuća“, opisao je još jednu neuspjelu likvidaciju 'plaćeni ubojica'.

Bojović, međutim nije odustajao od Tominog ubojstva. Životiću je za ubojstvo gibanice ponudio još više novca, 50.000 maraka. Ponovno je otišao u Čačak i 5. srpnja 1996. sjeo na klupu ispred Tomine kuće. Čitao je novine, rješavao križaljke i čekao priliku. Sa sobom je imao pištolj CZ 99. Taj do sada nekažnjavan građanin bez ikakve mrlje na dosjeu (čak ni kaznu za parking nije imao) pokazao se uspješnijim ubojicom od svoga kuma-baksuza.

Hladna cijev na prsima

Na suđenju je utvrđeno da su majstori koji su radili an Tominoj kući primijetili sumnjivu osobu. Majka mu je rekla da ne izlazi iz kuće, a Životić je s 'utokom' u ruci krenuo prema svojem vozilu. Gibanica je krenuo k njemu u svom jugu 45. Stigao ga je na pruzi i zapucao. Životić je uzvratio, a Gibanica pao u grm gdje je Životić na njega ispalio cijeli šaržer i ubio ga.
Na mjestu zločina ostale su dnevne novine Telegraf s ispunjenom križaljkom. Kasnije je to bio krunski dokaz protiv Životića na sudu.

Nakon ubojstva Tome Gibanice, Bojović je od Životića naručio ubojstvo Dragana Drobnjaka, brata svog starog (ne)prijatelja Dropsa. Zbog toga je životić autobusom ponovno stigao u Čačak u studenom 1996. Životić i pomagači pratili su ga dva mjeseca i odlučili ubiti ispred njegova ureda, 23. siječnja 1997. 

U trenutku kada je Branko izlazio iz ureda i automobilom krenuo kući, pritrčao mu je Životić i usmrtio s 18 hitaca iz škorpiona. Sutradan je dobio 20.000 maraka. Nikolić je pak policiji ispričao da nije znao da je njegov kum ubio Dropsova brata.

„Bojović i ja smo u to vrijeme već bili u jako lošim odnosima. Prema meni se ponašao kao prema džukeli. Sve vrijeme. Živio sam tamo bez para, čekao njegovu milostinju. Na duši imam troje nedužnih ljudi, a on neće ni dinar da mi plati jer nisam izvršio zadatak“, koji se ubrzo razišao s Bojovićem, no nije prestao da misli o njemu. Pomno je planirao njegovo ubojstvo, ali mu ni ovaj puta nije pošlo za rukom.

100posto

„Bio sam pun bijesa, željan osvete. I onda sam, negdje u prosincu 1997. odlučio da ga ubijem. Imao sam pištolj, Berettu. Jedne noći čekao sam ga da izađe iz svoje diskoteke. Znao sam kako se kreće. Tu je bila staza. Pravio sam se da sam pijanac, da sam zastao tu da mokrim. A u ruci sam držao pištolj. Bojović je prošao pored mene. Nije me prepoznao. Onda sam se okrenuo i pozvao ga 'Gorane. On se okrenuo. Uperio sam mu pištolj u grudi. Cijev mu je bila prislonjena uz tijelo. Rekao sam mu 'jeb*m ti mater, upropastio si mi život'. I opalio… Čulo se samo 'škljoc”. Metak se zaglavio. Ništa. Repetirao sam oružje. Za to vrijeme i on je posegnuo za svojim pištoljem. Obojica smo zapucali. Obojica smo pali, a onda je došla policija i hitna. Završili smo u bolnici. Ja samo dobio po nogama, teške povrede, a on dva hica u stomak… Oporavio se brzo, prije mene. Izašao je iz bolnice i pobjegao. Sve je tamo prodao i otišao tko zna gdje“, ispričao je svoj posljednji neuspjeli pokušaj ubojstva Nikolić koji je skupa s kumom zbog svojih zločina najprije osuđen na smrt, no kasnije im je kazna preinačena na 40 godina Alcatraza.

Otada su iza rešetaka, a njihov boss Bojović nalazi se na crvenoj potjernici Interpola. Nakon neuspjelog ubojstva, Bojovića više nitko nije ni čuo ni vidio, a uspješno se skriva već više od 20 godina.

Južnoafrička Republika

srpska mafija

Čačak

Goran Bojović

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter