TROJE PACIJENATA S LIJEČENJA NA PSHIJATRIJI

Do prije 20-ak godina to se mjesto opisivalo kao da je ispalo iz rumunjskih horor filmova, a evo kako izgleda danas: 'Ovdje je raj, ludnica je vani'


Valerija Bebek
30.04.2019.21:00
Do prije 20-ak godina to se mjesto opisivalo kao da je ispalo iz rumunjskih horor filmova, a evo kako izgleda danas: 'Ovdje je raj, ludnica je vani'
Tomislav Kristo / CROPIX

sažeto

U drugom dijelu reportaže iz Psihijatrijske bolnice Rab razgovarali smo s pacijentima te saznali kakve sve vrste terapija postoje u ustanovi


Valerija Bebek
30.04.2019.21:00

Pacijenti nam dolaze iz cijele Hrvatske, osim što se raspituju i traže na internetu, dođu do nas i po 'usmenoj preporuci', jer razgovaraju sa svojim prijateljima i tako nam dolaze i oni, riječi su to voditeljice Odjela za bolesti ovisnosti iz psihijatrije na Rabu. Kako smo i sami vidjeli Psihijatrijska bolnica Rab ne samo da više nije bauk, više izgleda kao ljetnikovac u kojem se liječe alergije i vježba joga nego kao mjesto s 350 duševnih bolesnika.

Do prije 20-ak godina to se mjesto opisivalo kao da je ispalo iz rumunjskih horor filmova, a danas izgleda kao da je u Švedskoj, samo s mnogo boljom klimom. Ono što nam je u razgovoru rekla voditeljica odjela ovisnosti doc. dr. sc. Suzana Jonovska, inače jednog od najfrekventnijih odjela, zazvučalo je doista dobro. Pacijenti jedni drugima preporučuju odlazak na Rab. Odmah ističe da zbog velikog kapaciteta (74 kreveta, baš kao i u zagrebačkom Vrapču), ali zbog manjeg broja liječnika, još ne stižu previše praviti znanstvene radove i evaluacije svojih pacijenata. No neovisno o znanstvenim instrumentima trude se popratiti pacijente i nakon što izađu iz bolnice.

Tomislav Kristo / CROPIX

"Inače u psihijatriji ništa nije dobro forsirati, a pogotovo u ovisničkoj populaciji. Većina pacijenata ovdje zbog komorbiditeta uz osnovnu dijagnozu. To su često nestabilne strukture ličnosti s kojima puno treba raditi. Uz profesionalni pristup potrebna je i dodatna energija u radu s njima da steknu uvid u problem i da se otvore druge perspektive. Ako se takvim nestabilnim osobnostima nešto postavi pod moram i forsiram - on će napraviti upravo suprotno. Iz tih razloga dosta radimo na motivacijskom dijelu, ukazujemo na neke probleme, da osoba vidi da je uvažavamo i podržavamo. Najbolji feedback je kasniji kontakt i javljanje bolesnika i kada je u dobrom stanju na povremene kontrole. Tako ih stalno motiviramo i ustrajavamo na održanju kontakta", kazala je psihijatrica Suzana Jonovska.

Prvi dio reportaže o Psihijatrijskoj bolnici na Rabu možete pročitati / FOTO: 'NAJVEĆI PROBLEM DRUŠTVA SU DEPRESIJA I OVISNOSTI' Većina ljudi psihijatrijsku bolnicu zamišlja poput strašnog mjesta iz nekog horor filma. Proveli smo jedan dan u onoj na Rabu i ovo smo zatekli

Pacijent koji je htio razgovarati s nama, i to ne samo razgovarati nego je pristao na fotografiranje i prikaz punog identiteta je gospodin Gjok Pecollaj. Objašnjava kako je tu zbog dijagnoza PTSP i ovisnost o alkoholu, koje su se kao i kod mnogih naših ljudi povezale. A želi govoriti javno jer kako kaže - treba skinuti stigmu sa psihijatrije.

Tomislav Kristo / CROPIX

"Čujte, ja isto kad sam prvi put došao, imao sam tu krivu sliku, Rab, Rab, Rab, kako bi to ljudi definirali kao teška ludnica. Dok je ovdje jedna psihoterapijska bolnica gdje se ljudima pomaže, da sam ja prvo sam sa sobom zadovoljan. Najprije treba razbiti tu barijeru prvo prema sebi i svojoj bolesti kao i da to nije ono što se priča vani", kazao nam je gospodin Pecollaj inače iz Bribira.

'Ljudi si ne žele priznati da im treba pomoć'

Na liječenje u Rab krenuo je od 20. siječnja 2018. "Puno su mi pomogli, tu sam radi PTSP-a, od rata sam ja potegao malo s tim alkoholom, uz neke dodatne probleme. Od prvog mjeseca sam apstinent, ne konzumiram alkohol. Tako da sam zadovoljan, normalno uz njihovu kontrolu. Bio sam kući, došao na kontrolu, sad ubrzo idem doma, pa ću nakon mjesec i pol do dva doći na neku kontrolu", opisuje kako je teklo njegovo uspješno liječenje. Navodi da ima planove za budućnost, poslove, svjestan je da apstinencija mora ići iz dana u dan, korak po korak.

"Tu se zahvaljujem njima, kompletno medicinskom timu, sestrama i tehničarima na požrtvovnosti koje su dali s nama tu. Kako bi čovjek rekao, premalo se i njima pruža koliko se oni žrtvuju s nama ovdje. Puno je požrtvovnosti u ovom radu", kazao je gospodin Gjok inače po struci pekar. Oduševljen je okruženjem, spominje radnu terapiju koju ima, knjižnicu u kojoj posuđuju knjige, boćalište gdje svakodnevno idu boćati, zatim teretanu, pokazuje rukom na park kojim šetamo.

"Vidite sami ovo je nešto predivno. Šetamo razgovaramo, idemo na te grupice isto, gdje se uzajamno nadopunjujemo jedan s drugim, pričamo, svatko vidi nečije probleme i tu sam sebe vidi, u svojem i tuđem problemu. Manje više svi smo u sličnim tim situacijama, prošli smo te tegobe. I tako je lakše. Ovdje smo možda, kako bih to rekao, zaštićeni, kao pod nekom kupolom. Ali vani je problem, pogotovo onima koji su labilniji. Ali ako čovjek želi i hoće, može puno uspjeti, uz njihovu stručnu pomoć", podijelio je svoje iskustvo liječenja. Dodao je ponovno da želi maknuti stignu s Raba, o kojem se tradicionalno (pogotovo u primorskom kraju) govorilo o toj bolnici.

Tomislav Kristo / CROPIX

Tomislav Kristo / CROPIX

Bitna je i po njemu velika podrška u vanjskom svijetu, od obitelji koju dobiva, prijatelja, kaže ima prijatelja apstinenata oko sebe. "Oni kažu nemoj pokleknuti, izdrži... jer onda si džabe sve, uzalud ti trud. Ali se nadam vjerujem da uspjet ću. Vidim napredak i to veliki, u odnosu kada sam došao, ja sam sasvim drugi čovjek."

Najteže mu je bilo kaže, kada je izašao van. Ljudi bi ga gledali i osjećao je njihovu skepsu.

Ružno je tako se izraziti - evo došao je iz ludnice! Ovo nije ludnica, ovo je raj. Iskreno. Ovdje ako čovjek želi pomoći sebi mora doći, a manje više ludnica je vani. Jer je vani došao prebrzi životni ritam. I onda su vani skoro svi više manje u tim alkoholima, tabletama mobitelima. Ne žele si ljudi priznati i doći se liječiti. Treba prvo probiti led, što ti želiš. Što ti hoćeš. Ako želiš, hoćeš, možeš uspjeti uz njihovu pomoć od 0-24 sata su tu s nama, zaključio je Gjok Pecollaj

Vrtovi o kojima govore kao i polje lavande imaju posebnu priču i povijest. Zahvaljujući njima pozicija ove ustanove iskoristila je sve svoje klimatske i druge prednosti. Polje lavande imaju već 12 godina, prije toga bilo je to zapušteno polje, šikara, a nekada vrlo davno poljoprivredno zemljište.

Vrtovi su poklon stručnjaka iz Seattlea

"Tu smo uz pomoć Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i savjete inženjera agronomije s Raba Željka Perana i Damira Španjola dobrovoljnom radnom akcijom zaposlenika i nekih pacijenata volontera očistili zapušteno polje i zasadili lavandu. Kupili smo sićušne sadnice lavande i nevjerojatno je da se primilo preko 90 posto tih sadnica, koje su ipak neprofesionalno sađene. Polje je za par godina izgledalo i mirisalo kao u Provansi. Poznato je da kada se zasadi 1000 do 1500 sadnica ovakvog tipa bitno se utječu na biocenozu. Možete misliti blagodati mirisa 7000 sadnica", započela je priču o terapijskim vrtovima ravnateljica izv. prof. dr. sc. Vesna Šendula-Jengić.

Tomislav Kristo / CROPIX

Tomislav Kristo / CROPIX

'Lavandina kućica' koja se nalazi u polju lavande, izgrađena je davnih dana još šezdesetih godina prošlog stoljeća. Prema pričanju najstarijih zaposlenika sredstva je osigurala obitelj jednog narodnog heroja, čiji brat je čini se obolio od teškog PTSP-a. Tada se o toj bolesti nije puno znalo. Obitelj je zamolila da se njihov član liječi, ali da nije u bolnici. Bio je na terapijama ali je stanovao izvan bolnice. Volio je ruže i njegovao ih u jednom dijelu parka.

"Taj pacijent je ranih osamdesetih preminuo kod nas i ta kućica je ostala, bila je ruševna tek za nešto vrtnog alata.Vidjeli smo potencijalne mogućnost dodatnih aktivnosti i planirano je da se ta kućica neće srušiti nego smo je obnovili. To je sada omiljeno mjesto gdje se sastajemo kada beremo lavandu, tu su likovne kolonije, a rado nam dolaze i studenti. U sklopu terapije s terapeutima dođu i pacijenti osobito kad zažele biti u prirodi, dalje od bolnice", opisala je ravnateljica.

Inače to je bilo mjesto u kojem su kreirani svi naši terapijski vrtovi služilo je studentima kao učionica atelje gdje su kreirali i skicirali buduće vrtove. A sam projekt je nastao zahvaljujući suradnji s Fakultetom krajobrazne arhitekture Sveučilišta u Seattleu. Prof. dr. Daniel Winterbottom i mladi studenti entuzijasti budući stručnjaci, zahvaljujući malo sreće, stupili su u kontakt s Bolnicom. Njoj se tada projekt činio - nadrealan, ali nisu tražili nikakvu naknadu nego da im se osigura hrana i da rade u zajednici. Bilo je to prije osam godina. "Profesor Winterbottom došao je na prvi ciklus uređenja s tridesetak studenata sa svih kontinenata. Šetali su dvorištem danju i noću", sjeća se da su neki još imali jet-leg.

Tomislav Kristo / CROPIX

Tomislav Kristo / CROPIX

Počeli su planirati. Nakon nekoliko dana pozvali su je i sve one koji žele od zaposlenika i pacijenata. Skupilo se dvadesetak znatiželjnika. "Usput smo shvatili da imamo pacijenata koji odlično govore engleski", smije se ravnateljica.

"Na planu bolnice i parka označili su neke dijelove i rekli da nam se tamo najviše zadržavaju pacijenti. Mi o tome pritisnuti svakodnevnim radom pojma nismo imali. Dali su nam prijedlog da na tim mjestima napravimo sjenice, sjedalice i tematske prostore. Izgledalo je gotovo nestvarno, ali smo odlučili započeti s uređenjem. Tako je i bilo. Nastao je prvi vrt koji je naočigled nas rastao. Projekt je dovršen za pet tjedana. Otvorili smo ga i do danas naši pacijenti, ali i posjetitelji u njemu uživaju. Nije on spektakularan, ali je divno vidjeti vanjski oplemenjen prostor u kojem se čovjek osjeća ugodno. Vraćali su se svake godine. Planirali smo i radili skupa i novi vrtovi su nastajali", prepričala je ravnateljica Vesna Šendula-Jengić.

Kaže da su osim stranih studenata i profesora, na izgradnji vrta sudjelovali i naši stručnjaci-dobrovoljci. Tako ne smije izostaviti i suradnike s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te krajobraznog arhitekta, a tada još studenta Luku Jelušića koji kao uspješan umjetnik i arhitekt sada već nekoliko godina živi i radi u Švedskoj. "Krug se širio, stvarali su se novi kontakti i ideje za suradnju."

Tomislav Kristo / CROPIX

Tomislav Kristo / CROPIX

Drugi vrt je za neurokognitivnu rehabilitaciju, imaju senzornu stazu. Nakon toga nastao je vrt koji je replika obale mora, zove se Anima. Zatim imaju i aromaterapijski vrt s labirintima. Posljednji vrt napravili su im branitelji s Raba. Vrijeme za početak uređenja vrtova je nakon Uskrsa, berba lavande u srpnju.

"Pacijenti su jako rado tu, vidite i sami. Zime su na otoku blaže tako da ovdje mogu svratiti sjesti odmoriti se razgovarati ili vježbati veći dio godine. Jako mali broj naših pacijenata, osim onih koji su privremeno teško pokretni ili su nepokretni, je u sobama. Nastojimo da naši pacijenti koriste blagodati ove klime i prirode, što je jako ljekovito. Pa pogledajte ovo sunce sada. Ovo je prirodni antidepresiv, bilo bi doista šteta sada ne iskoristiti ovu blagodat i uključivati na primjer terapiju umjetnim svjetlom", kazala je ravnateljica.

'Od 13. godine borim se s anoreksijom'

Iduća naša sugovornica je s 13 godina oboljela od poremećaja prehrane, kako kaže zbog anoreksije je prošla stvarno puno bolnica, na Rab je prvi put došla 2013. I ona se isprva bojala, jer su svi plašili samim tim imenom 'Rab'. Marija ima 37 godina i dolazi iz jednog grada na obali, nije htjela otkriti puni identitet, ali je vrlo detaljno opisala svoje liječenje. "Oni su jako malo znali o poremećaju prehrane, ali jako su bili susretljivi, imali su strpljenja sa mnom. Moja dotadašnja iskustva su bila - jedi! Svi te kontroliraju", prisjetila se. Nakon toga se još dva puta vraćala na Rab, a pravi preporod je doživjela kada se počela liječiti kod dr. Edvina Brenka i njegovog tima.

Tomislav Kristo / CROPIX

Matija Djanjesic / CROPIX

Matija Djanjesic / CROPIX

"On je imao totalno drugačiji pristup od čega su se meni obzori i gledanje života otvorili, to mi je jedno najljepše iskustvo, tad sam se preporodila. Netko je imao povjerenja u mene! Nije bitna vaga, nisu bitne kile. Bitna sam ja, što ja osjećam i što ja želim... Nije sve u toj kilaži koliko sam se udebljala", prisjeća se. Marija kaže kako već 24 godine pati od poremećaja, u tom periodu prošla je mnoge bolnice, ali tek nakon posljednjeg liječenja na Rabu iz bolnice je otišla kao druga žena. Imala je tada 45 kilograma, što nije velika kilaža, ali ona je bila jako dobro.

Od tada su joj se kako kaže izdogađale neke teške stvari u životu među kojima i rastava braka. Ponovno je počela tonuti u svoju bolest. Pala je na 35 kilograma i vrlo lako na ovu dijagnozu i stanje organizma 'navukla' i alkoholizam. "Vidjela sam da ne ide, nazvala sam opet ovdje, dr. Brenka on me prihvatio. Vidim da je ovaj put jako teško, jer sam došla psihički baš na dnu, ali uz podršku i potporu. Jako je velika razlika", iskrena je Marija.

Zbog svog iskustva, naglašava, vrlo su velike razlike između psihijatrija u zemlji.

"Bila sam u puno bolnica u Hrvatskoj. Ti praktički na nekim psihijatrijama ne smiješ pitati ni koju terapiju piješ. A kamoli išta drugo. Ovdje kad mi je bilo najteže jedna medicinska sestra bi znala primijetiti, vidjeti po izrazu mog lica u kakvom sam ja stanju i pričati sa mnom, pružiti mi podršku", kazala je Marija

Sada je tu dva i pol mjeseca te nema strogo zadani cilj kada bi htjela izaći van. Dobila je oko šest kilograma, ali čeka da se osjeti potpuno dobro i sigurno. "Kad si anoreksičan imaš otpor, jer jedino nad čim ti vladaš to je tvoje tijelo. To je jako jedan veliki otpor. Stvarno treba doći sam do tog sklopa. Sad sam u jednoj fazi gdje bih ja nekome trebala ili mogla pomoći ili davati savjete. Što bi i meni pomoglo, i drugima, a pogotovo roditeljima kojima isto nije lako gledati dijete s poremećajem prehrane", zaključila je Marija.

Tomislav Kristo / CROPIX

Tomislav Kristo / CROPIX

Osim vrtova, ova bolnica mnogo ulaže u sve oblike terapije od fizikalne terapije, u sklopu koje je pacijentima dostupna i uređena teretana. Radne terapije, integracijske terapije. Imaju i sobu za glazbenu terapiju, gdje posebno obučeni terapeuti rade glazbom, postoji i soba u kojoj su instrumenti za pravi bend. Dvije mlade psihijatrice posebno se trude oko inauguriranja baš ove vrste terapije Pored nje smještena je ordinacija 'dr. Arona'. To je posebno obučeni crni labrador terapijski pas koji s višom radnom terapeutkinjom gospođom Vandom koja mu je ujedno i trenerica i voditeljica programa svoje pacijente prima svaki radni dan. Aron je posebno omiljen, kako među kolegama medicinarima, tako i među pacijentima.

Borim se s PTSP-om i ovisnosti o hrani

A da se ne radi o običnoj bolnici i to psihijatrijskog tipa iz vlastitog iskustva potvrdio nam je i treći pacijent s kojim smo razgovarali. Josip iz Karlovca tu je radi PTSP-a i poremećaja u prehrani, ovisan je, kaže, o hrani. U trenu kada smo razgovarali bio je na liječenju tri tjedna i ovo mu je prvi put u Psihijatrijskoj bolnici Rab. "Prošao sam dosta tih bolnica, mislim da boljeg nema. Ovdje si zbrinut definitivno sa svime, ovdje nema čekanja oko ničega. Ako ti se s nečim pogorša, odmah si tu zbrinut, ovdje ti se ne može ništa lošega dogoditi", kazao je na početku razgovora Josip. Bio je također u Zagrebu, ali njemu je to liječenje prekratko - tek se dobiješ i već moraš doma.

"Opet se vratiš na ono staro, još nisi kako spada. A nama PTSP-ovcima treba vremena. Plus tko ima problem još i problem s alkoholom, s drogom. Ja imam poremećaj prehrane, ovisnik sam o jelu. Kad sam pod kontroliranim uvjetima ovdje mršavim na odjelu perfektno. Ne osjećam glad. Ali kad se vratim isto kao i alkoholičari, krenem s jelom", objašnjava Josip. Iako je tu samo tri tjedna, kaže da mu se nazire kraj. "Izliječiti se od tog PTSP-a to sumnjam da se može, ali uz dobru terapiju i ovakav tretman na duže vrijeme mislim da su šanse jako velike", rekao je. Ostat će u bolnici onoliko koliko liječnik procjeni da mora. Naglašava da kod kuće ima veliku podršku obitelji.

Tomislav Kristo / CROPIX

Tomislav Kristo / CROPIX

Teško mi je bilo doći od doma, napustiti ženu i sinove, koji su stvarno uz mene. Ali ovo sam prihvatio najprije zbog njih, a onda zbog sebe. Moram uspjeti. Svojima sam rekao - ako me zadrže ovdje godinu dana, ja ću biti tu godinu! A sve zavisi od struke i kako oni kažu tako ću se ja ponašati, zaključio je Josip

Kada se govori o psihijatriji mnogi laici, gurui, pa čak i neki, doduše ne medicinski, stručnjaci s prijezirom govore o medikamentima. Ravnateljica na takve stavove kaže da je isključivost u zastupanju bilo kakvih stavova ni znanstveno, a još manje stručno ili praktično utemeljeno.

'PARALELNA REALNOST U PSIHIJATRIJI NAZIVA SE PSIHOZOM’ Psihijatrica i psiholog pogledali su videe Ane Bučević i dali nam stručno mišljenje o njezinim savjetima

"Najbolje za to pitajte obitelj bolesnika što se događa kada oni iz bilo kakvog razloga prestanu uzimati terapiju, bez obzira o kojoj se duševnoj bolesti radi. Sigurno da neke terapije nisu rješenje. One su samo put u zalječenje i rehabilitaciju, ali dok se ne trasira taj put teško je postići nekakvo stanje zdravlja. Kao liječnik sa svim svojim dugogodišnjim iskustvom mislim da je takav stav, da će se neki poremećaj kojeg je uzrokovala biologija, sam po sebi izliječiti, neprofesionalan i isključiv. Bilo kakva isključivost nije dobra. Treba dati prostor za razgovor i biti tolerantan za drugačije mišljenje. Sreća da danas imamo relativno dobre lijekove, imamo blage lijekove bez nuspojava koje praktički omogućavaju pacijentu normalno funkcioniranje“, kazala je ravnateljica psihijatrijske bolnice Rab.

Tomislav Kristo / CROPIX

Napomenula je kako u njihovoj bolnici postoje pacijenti koji, ako to ne žele, ne koriste farmakoterapiju. Naravno ako im to dijagnoza dopušta. Riječ je o poremećajima u prehrani ili nekim ovisnostima, i pacijenti svjesno žele proći kroz krizu 'na suho'. Osim toga pružaju mnogo tipova psihoterapije i rehabilitacije, fizikalne terapije – za što smatra da je posebno bitno. U njihovoj bolnici radi 10 fizioterapeuta, što je jako mnogo jer nastoje maksimalno tjelesno podignuti i potaknuti pacijente.

"U životu nije sve uvijek idealno, štoviše ima puno očaja tuge naoko bezizlaznih situacija. Psihijatrija naravno nije rješenje, ali je važno znati da je moguće potražiti pomoć kada za to postoji potreba. Mnoge priče će ostati neispričane jer su preteške. Ipak ako se podijele kao da postanu lakše, životnije. A tada ih možemo prihvatiti i nositi se s njima. Dobro je to učiniti dok teret ne postane pretežak“, zaključila je ravnateljica Vesna Šendula-Jengić.

ovisnost

psihijatrija

poremećaj u prehrani

rehabilitacija

Psihijatrijska bolnica Rab

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter