Kako (ne)upasti na akademiju

Dok ovo čitate na ADU se održavaju prijemni: 'Ja sam bio tri puta i svaki put sam pronašao novi način da se osramotim, ali sam uspio'


Robin Mikulić
29.06.2018.11:25
Dok ovo čitate na ADU se održavaju prijemni: 'Ja sam bio tri puta i svaki put sam pronašao novi način da se osramotim, ali sam uspio'
Foto: Darko Tomas / CROPIX

sažeto

Neću lagati, plakao sam i uopće se ne sramim. Nisam spavao tjedan dana, napisao sam, kumulativno, 300 stranica teksta i uz sve to još paralelno radio. Bio sam na rubu


Robin Mikulić
29.06.2018.11:25

Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu za mene je oduvijek bila obavijena nekim velom magije, odnosno postala je to jednom kad sam saznao da postoji. Vjerovali ili ne, u srednjoj nisam ni slutio da se može studirati nešto egzotično poput kazališne režije ili dramaturgije. Što je dosta paradoksalno kad se u obzir uzme činjenica da sam u ne baš toliko nježnoj dobi od 16 godina odlučio da je kazalište ono čime ću se jednom baviti. Prilično naivno. Nisam znao kako i kada, ali to tada nije bilo niti važno. Istinabog, mislio sam onda još i da mi je stomatologija upisana u zvijezde, ali svako vrijeme piše svoje vlastite komedije. Kamo sreće da je ispisalo tu!

Odrastao sam u malom selu na samom sjeveru Međimurja. Tri birtije, dva dućana, vatrogasni dom i malo više od hiljadu duša. Najbliže što smo dolazili kulturi bile su priredbe na kojima je plesao lokalni folklorni ansambl.  U kazalište sam išao kad bi se koji put u 14 kilometara udaljenoj međimurskoj metropoli ukazalo koje gostovanje iz nekog od zagrebačkih teatara. I, naravno, na izlete u Zagreb, ali to se nekako uvijek više svodilo na loše sendviče s parizerom i bježanje iz gledališta kako bismo u najbližem parku ilegalno popili koje pivo pa se onda čitavim putem kući u autobusu žalili koliko nam se piški. No mislim da to nije nimalo neuobičajena praksa kad su u pitanju provincijska djeca kad se otisnu za metropolu.

Shakespeare me obilježio za život

Predstavu koja mi se urezala u pamćenje, i htio-ne htio determinirala tijek mog beskonačnog studiranja, pogledao sam tog jednog četvrtka navečer u Centru za kulturu, Čakovec četvrtkom popularno zvan i ČČ. Bio je to hvalevrijedan program koji je na sjever svako toliko dovodio dašak života. Odvijao se u kinu, ali pozornica je bila pristojna. Akustika nešto manje. Igrala je Shakespeareova Oluja.

Vodio sam i mamu, bilo je to prvi put da smo zajedno gledali neku predstavu. Mislim da mi je to bio prvi Shakespeare u životu, zasigurno prvi kojeg pamtim.

Nadam se da se i vi sjećate rečenice koja vas je usmjerila na profesionalni put kojim danas grabite jer, iz vlastitog iskustva, znam koliko je lijepo moći prstom uperiti u točno onaj trenutak kad vam je život otišao u vražju mater. Šalim se, naravno, s životom, ne rečenicom. Nje se savršeno točno sjećam. „Gospodaru, dopustite mi da Vam poližem potplate.“ Još sam se tjednima smijao toj rečenici, odnosno sceni koju sam gledao na onoj improviziranoj pozornici.

Počeo sam kao kazališni kritičar

Godine su prolazile. Ja sam dvojio bih li trebao slijediti svoje srce i otići na filozofski ili na stomatologiju. Kazalište je ostalo negdje tamo daleko iza mene, ondje gdje se skladišti snove kako bi polako gnjilili u tišini. Upisao sam, jasno filozofski. Negdje na trećoj godini konačno sam skupio hrabrosti i naglas reći da bih ja možda ipak ako je to ikako moguće radio nešto u kazališnom svijetu. Biljeter nisam mogao biti, nemam kontakte potrebne za sklapanje takvih poslova, pa sam igrom slučaja postao kazališni kritičar. Svoju sam prvu kritiku napisao za Ganz, jako su me pohvalili i tu je sve bilo riješeno. Evo, još jedan kodak trenutak u koji mogu upirati prstom i proklinjati ga! Krasno.

Prijavio sam se u sustav za državnu maturu. Pravila igre promijenila su se otkako sam prvi put, 2007., upisivao faks. Tad je bila 2013. ili 2014. Prestar sam da bih pamtio sve svoje neuspjehe u datum, nemojte mi to uzeti za zlo. Uglavnom, hrvatski na ADU nosi samo 10 posto pa nisam ponovno morao polagati maturu. Zaključio sam da sam dovoljno talentiran da mi tih 10 posto neće značiti ništa. U sustavu sam stidljivo stavio kvačicu pored studija Kazališne režije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Pripremao sam se temeljito mjesecima. Otišao sam čak i na konzultacije na ADU. Moram li govoriti koliko sam se važno osjećao kad sam prvi put ušetao u taj hram?

Važno je zvati se Krleža

Okupila se zanimljiva grupica ljudi, neki od njih još u 2. srednje. Sjećam se kako sam bio ljubomoran što ti klinci neće gubiti vrijeme na nepotrebne studije. Profesor koji je držao te konzultacije nije bio od neke koristi. Laprdao je nešto i Krleži i starijoj hrvatskoj književnosti, dvije stvari koje me nisu nimalo zanimale. Trebale su, pokazalo se kasnije. Ali ja sam tad bio fanatični zaljubljenik u postmodernizam, poststrukturalizam i otprilike sve drugo što ima prefiks post, a odnosi se na neku zakukuljenu teorijsku školu. Kreten, znam. Tako sam se i izražavao. Evo, iskoristit ću ovdje priliku i ispričati se sa zakašnjenjem svim svojim prijateljima koji su herojsku otrpjeli tu moju pretencioznu sramotu.

Tjednima sam iščitavao Handkeovog Kaspara, komad koji sam izabrao. Znao sam ga napamet, a nisam nešto zavidno dobrog pamćenja. Izrađivao sam maketu, čak je i Severina trebala glumiti u toj mojoj kakti revolucionarnoj inscenaciji. Oh, da. Dobro ste pročitali. Radio sam maketu (u mjerilu) za prijemni, a to je samo jedna od mnogih stavki koje se na prijemnom traže od kandidata za studij kazališne režije. Osim toga treba pročitati 10-ak stručnih knjiga koje dosta ozbiljno teoretiziraju o kazalištu, 120 drama, napisati redateljsku analizu i mali znanstveni istraživački rad o komadu koji postavljaš.

Prijemni nije za one slaboga želuca

Tek onda dođeš na prijemni koji traje. Prvo se ispituje poznavanje onoga što profesori Odsjeka za kazališnu režiju smatraju općim znanjem. Uz poznavanje dramske i stručne literature tražili su tako da znam kako se zove njihov dekan. Ja sam umjesto Borne Baletića upisao ime one Borne najbogatije Hrvatice. Zamislite sramote. Slijedi klauzura, esej u kojem na 4 plus stranice pišeš kako bi ti to revolucionarizirao neku kazališnu kuću da joj sjedneš na čelo iako znaš da su šanse za to jednake onima da u gradskom kazalištu dobiješ posao biljetera. Nisam to, naravno napisao.

Sve je prošlo dosta dobro dok nije na red došao usmeni dio. Prijemni je to, ljudi moji, koji traje nekoliko dana. Barem dva. Skupilo se nas 13, koliko nas se natjecalo za 3 mjesta, i nervozno smo kolektivno grizli nokte, čupkali kosu i histerično se smijali zamišljajući kako ćemo baš mi najesen vladati ovim svetim hodnicima. Tješili smo se međusobno kad bi netko uplakan izletio iz dvorane u kojoj se ispitivalo. Ja sam bio zadnji na redu. Sve sam ih otpratio na putu u pakao komisije i čudio se uvijek iznova zašto izlaze toliko prožvakani. Onda sam ja došao na red. Duboko sam udahnuo, uvukao govno u š*pak i navukao lažni osmijeh.

Pakao koji si sam stvoriš

Pojeli su me. Sve one priče koje ste čuli o strahotama prijemnih na Akademiji su točne. Ne toliko zato što je riječ o osobito gadnim ljudima koji žive samo za to da bi djeci uništavali snove, veći dio njih je zapravo stvarno fin i pristojan. Problem je u tome što se prvi put u životu nađeš okružen s otprilike 9 ljudi koji svi bulje u tebe dok ti objašnjavaš zašto Severina igra u Handkeovom komadu, a ti jednostavno nisi psihički pripremljen nositi se s takvom situacijom. Barem ja to nisam bio. Trajalo je sat vremena. Oznojio sam se kao ku*va nakon duple šihte. U jednom sam trenutku čak i suzu pustio.

Nisu me primili. Zvali su nas unutra prema grupicama: oni bez talenta, oni obećavajući i oni koji su upali. Pozvali su me da se iduće godine svakako opet prijavim uz uputu da bolje promislim komad koji ću izabrati jer, makar ne postoje službene smjernice o izboru, ipak se preporuča uzeti nešto hrvatskije ili starije ili što već krležijansko. Da sad ne bi bilo, upadaju na režiju i ljudi s ultraneobičnim dramama, ali prilično rijetko pa to imajte na umu.

Otišao sam iduće godine ponovno, kako su rekli. Radio sam neku kompilaciju nekog starog crkvenog prikazanja i Krležinog Kraljevog. Bio sam strašno ljut, radio sam samo iz inata. Nisam se pripremio kako sam se pripremio prošle godine. Maketa nije bila u mjerilu i to je bila prva stvar koju su primijetili kad sam ušao pred onu istu komisiju samo godinu dana kasnije. Ja nisam bio pametniji, oni su bili ćelaviji. Otresito bih odgovarao, postavljao protupitanja. Baš sam odlučio da se taj put neću dat, skužajte, je*ati. Onaj put prije bio sam, naime, suviše prestrašen da se zauzmem za svoje ideje. Moram li isticati da ni taj asertivniji pristup nije opalio nigdje drugdje osim po mom golom čelu?

Uzeti pauzu uvijek je dobra ideja

Nisu me uzeli s pravom. Tad nisam mislio tako, ali bože moj. Svi nekad govorimo o tome kako ćemo zapaliti auto ljudi koji su nam, u našim očima, učinili najveću nepravdu na svijetu. Pokazalo se, zapravo, da su mi učinili najveću uslugu u životu. Ono kompiliranje dramskih tekstova zainteresiralo me za dramaturgiju, a još sam kao dječak odlučio da ću jednom u životu napisati knjigu.

Prolazile su godine. Nisam poduzimao ništa po pitanju Akademije, osim kukako jer me nisu primili, a rođeni sam umjetnik. Mo'š mislit. Zaposlio sam se kao novinar, pisao sam o kulturi. Bio sam zadovoljan sve dok me najbolja frendica nije izazvala da konačno jednom nešto u životu i provedem do kraja.

Na kraju sa ipak uspio

Došla je i dramaturgija na red, u rujnu je bio prijemni za diplomski studij. Zaključio sam da mi preddiplomski neće trebati. Bio je kolovoz. Ja sam morao napisati jedno ozbiljno teorijsko istraživanje i napisati po jednu dramu i jedan veći prozni tekst. Pisao sam to, uz svakodnevni rad, doslovno do minutu pred deadline. Valjalo je to odnijeti do Akademije, isprintano. Moja kopiraona nije radila pa nisam imao dovoljno novaca pa ovo pa ono. Zakasnio sam u referadu. Morao sam moliti tetu skoro sat vremena da ipak primi moje papire.

Neću lagati, plakao sam i uopće se ne sramim. Nisam spavao tjedan dana, napisao sam, kumulativno, 300 stranica teksta i uz sve to još paralelno radio. Bio sam na rubu.

Na kraju me poslala u poštu da ekspresno pošaljem kako bi se to kombijem prevezlo od Glavnog kolodvora do Trga maršala Tita do idućeg jutra. Odnio sam joj čokoladu jer je bila toliko susretljiva. Na tadašnjem sam poslu popušio opomenu pred otkaz jer sam debelo zakasnio u redakciju, a nikome nisam htio reći zašto.

Prijemni za dramaturgiju izgleda otprilike isto. Traje tri dana, ima pismeni i dva usmena dijela. Jedan pred komisijom. Atmosfera je, a to je samo moja osobna perspektiva koja se ne mora preklapati s tuđima, mnogo opuštenija nego na prijemnima za kazališnu režiju. A možda sam ja bio samo stariji i mnogo iskusniji budući da sam kao novinar urednicima svakodnevno morao prodavati priče pa više nisam morao gutati knedle i uvlačiti proljeve. Upao sam i trenutačno sam jedini student kazališne dramaturgije u Hrvatskoj. Zadnji semestar. Trajalo je, studiram 210 godina i tri mjeseca, a roditelji me i dalje vole, ali dospio sam ondje gdje sam htio biti. Samo mi je trebalo malo dulje.

U trenucima kad ovo čitate na ADU se održava prijemni za studij dramaturgije. Jedini savjet koji imam za mlade kolege, radite što više po i izvan Akademije na stvarnim projektima jer ćete jedino tako nešto zaista i naučiti. Ili nemojte, Akademija može biti i izvrstan poligon za zabavu. Važno je samo znati zašto je čovjek ondje i nesmiljeno grabiti dok se ne iscijedi i zadnja kap koristi iz te institucije. Hej, bez ADU nikad ne bih radio s Dorom Ruždjak, Igorom Vukom Torbicom niti Oliverom Frljićem. Sretno, trebat će nam.

Akademija dramske umjetnosti

adu

dramaturgija

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter