zadnji dani plinarskog naselja?

Drugo lice Radničke: Ni dvije minute od otmjene zagrebačke poslovne zone gdje niču hoteli žive ljudi bez kanalizacije, vode i wc-a, okruženi otpadom i štakorima


Mia Peretić
15.09.2018.19:00
Drugo lice Radničke: Ni dvije minute od otmjene zagrebačke poslovne zone gdje niču hoteli žive ljudi bez kanalizacije, vode i wc-a, okruženi otpadom i štakorima
Bruno Konjevic / CROPIX

sažeto

Čini se da su u posljednje vrijeme ovakve zajednice počele kvariti vizuru te otmjene poslovne Radničke


Mia Peretić
15.09.2018.19:00

Radnička cesta danas je poznata kao zagrebačka elitna biznis zona u kojoj su se smjestile banke, trgovine, shopping centar, kafići i restorani. Ne biste vjerovali, ima čak i malu fontanu. Osim što je utočište brojnih poslovnjaka, aktivna je građevinska zona na kojoj se užurbano radi: dizalice i kranovi njišu se s jedne na drugu stranu, a radnici na kosturima zgrada koje će postati luksuzni hoteli, trgovački centri i slično, imaju pune lopate posla.

Dva lica Radničke

No, ni dvije minute hoda od svog tog blještavila, nalazi se drugo lice Radničke: malo Plinarsko naselje u kojem je već desetljećima naseljena romska populacija. U malim stračarama, bez kanalizacije, okruženi svakakvim otpadom živi otprilike 17 romskih obitelji čije životne uvjete ne bismo poželjeli nikome. 

Bruno Konjevic / CROPIX

Čini se da su u posljednje vrijeme ovakve zajednice počele kvariti vizuru te otmjene poslovne Radničke, po kojoj u odijelima, kravatama i skupim kostimima uglavnom šeće poslovna elita. Samo ćošak iza finog restorana iz kojeg se širi fantastičan miris žive ljudi koji svoj obrok nerijetko potraže u košu za smeće. Kako nam kažu, počela su im stizati rješenja da moraju iseliti.

Kreće li se uskoro u konačno rušenje Plinarskog naselja?

"Stalno nas slikaju, stalno ista priča, a ništa od toga", kaže nam prilikom prvog susreta Suada Bajrić, koja nas je pustila u svoj dom. U maloj prostoriji je nagurano nešto starog namještaja, krevet, koji zapravo više izgleda kao madrac na podu i televizija koja je daleko najmoderniji uređaj koji se tamo nalazi. Na zidovima su tepisi koji prekrivaju mrlje od vlage i plijesan.

Bruno Konjevic / CROPIX

No, unatoč svemu i dalje nas bez problema puštaju u svoje stanove. Može slikanje, može sve, samo da netko nešto konkretno poduzme u njihovom slučaju, jer ni oni, kako kažu, ne žele ostati ovdje, kao što je sve očitije da to ne želi ni Grad:

"Nit' vode, nit' kanalizacije, nit' WC-a, ali zato ima štakora. Bolesna sam i stara, živim sama otako je moj muž pokojni. Došla sam ovdje kada je on bio na ratištu, tu sam se udala. On je bio dragovoljac Domovinskog rata. Imamo osmero djece i svi su se poženili, tako da sam u kući samo ja", prepričava nam Suada.

Bruno Konjevic / CROPIX

Čitavo se vrijeme čuje buka s gradilišta na koje puca pogled s Plinarskog naselja. Posvuda uokolo niču poslovne zgrade, hoteli i nova arhitektonska čuda. Kako se malo romsko naselje uklapa u tu priču o sjajnoj Radničkoj? Baš nikako.

Bruno Konjevic / CROPIX

"Ovdje je neki hotel, bit će neki centar prodajni, mi kao živimo u velegradu, a nemamo uvjete iz 21. stoljeća", jada nam se Suada, a njezina susjeda Sanela Šarić, kojoj je ovih dana uručeno rješenje da se u roku od 15 dana mora iseliti odavde, dodaje kako su se u ovim uvjetima razboljeli svi, pa tako i njeno četvero djece. 

Bruno Konjevic / CROPIX

Pitali smo ju što će se dogoditi ako ne iseli na vrijeme?

"A šta ću, dići šator pred Gradom. Grad Zagreb je tužio tako da vam iskreno kažem. Mogli bi preko noći biti izbačeni. I još sam dobila 500 eura kazne i muž je dobio 500 eura kazne, zato što smo ovdje bespravno ušli. A od 1991. godine sam tu. Došla sam s mamom, ona je ovdje kupila stan", kaže Sanela.

Treba imati na umu da kada stanovnici Plinarskog naselja kažu da su nešto ovdje kupili, ne radi o klasičnoj kupnji stana kakvu svi zamišljamo, s kupoprodajnim ugovorima i ostalim pravnim dokumentima. Ne, ovdje su se stvari radile drugačije. Netko je stan prodavao, a netko ga je kupio i oni to tako pamte.

Bruno Konjevic / CROPIX

Iz razgovora s ostalim stanovnicima saznajemo kako su u osmom mjesecu bili pozvani u jedan od ureda Grada Zagreba kako bi im uzeli sve podatke za potrebe izrade socijalne anamneze, skupa podataka o statusu, potrebama i sposobnostima određenog korisnika. Rečeno im je da će kroz mjesec dana dobiti informaciju o tome što će biti s njima, da će im nešto ponuditi, iako oni ne znaju točno što i kada. 

Znakovito je jedno: radovi na okolnim gradilištima su već u ozbiljnoj fazi, pa se čini da se polako nazire kraj Plinarskom naselju kakvo jest jer Romi koji tamo žive bespravno su se uselili u napuštene objekte, radničke barake, prije više od 20 godina.

Godinama žalbama stanovnici pokušavaju odgoditi iseljenje, no za Sanelu i njezinu obitelj odgode više nema:

"Muž ja i četvero djece nemamo pomoć ni od centra za socijalnu, imamo samo dječji doplatak od 2200 kuna, imam dva srednjoškolca, jednog osnovnoškolca. Ovo dvoje iz srednje škole još nisu dobili knjige za školu. Nemamo nikakva prava, ni drva nemamo. Živimo na kante. Nemam šta lagati. Tako živimo. I s kanti što god nađemo uzimamo. Nemam za vrtić, dijete mi se ne hrani u školi. Ne znam što ćemo", priča nam ona.

 Što žele Romi?

"Oni nama žele dati stanove, mi nismo za stanove. Da vam ja iskreno kažem, neki su dobili stanove pa su ih uništili. to nije za nas. Ima montažnih kućica ili baraka, pa neka jedna soba, jedna soba. Da u 21. stoljeću živim. Makar sam Romkinja, ja volim imat' čisto. Mi Romi, kažu da smo svi isti. Nismo svi isti, pet prsta, pa nisu ista. Tražim od Grada da se zauzme, ne za Rome koje imaju udruge pa navodno za nas skupljaju novac, a sebi prave kuće i vile, a mi još u štakorima i miševima", kaže nam Suada.

Slično razmišlja i Sanela Šarić, koja će među prvima morati brinuti gdje će sutra spavati:

"Da nam daju neki komad zemlje. Ne moraju ništa gradit', samo neki komad zemlje da nam daju. Da mi sami sebi nešto radimo. bilo što da nam daju samo da nismo na ulici. Ne treba nam ni stan ni baraka, mi ćemo se dalje sami snaći".

Političari dolaze i odlaze, sustavnog rješenja nigdje na vidiku

Problem stanovnika Plinarskog naselja nije izoliran slučaj kada su Romi u pitanju, već je prije posljedica sustavne nebrige po pitanju romske zajednice.

Jer, treba imati na umu da je to specifična skupina sa svojim zakonima, tradicijama i navikama koje, iako su malo kome odgovarale, su svi prešutno tolerirali jer za uspješnu vlast uvijek treba postojati netko koga s vremena na vrijeme, posebno pred izbore, treba spašavati.

Spašeni su vrlo zahvalno biračko tijelo. Tako je u Plinarsko naselje godinama dolazila delegacija političara, od Jadranke Kosor dok je još bila ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, do starog "prijatelja" Roma, zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

"Milan Bandić uopće više ne dolazi. Zadnji put je došao prije pet godina, odselio je one koje nije trebao. Nama je obećao da će nas negdje smjestiti. No ništa od toga", kaže Suada.

Bruno Konjevic / CROPIX

Mlada Sabina, majka četvero djece također se sjeća Bandićevog posjeta:

"Došao je i donio košaru čokolada. I trebala su se djeca slikati s njim, ja svojima nisam dala. Rekla sam da neću sebe i svoju djecu prodati za čokoladu". 

Ti prigodni dolasci bila su naslikavanja bez rezultata. Dosad niti jedna politička opcija nije iznašla adekvatno rješenje kako određeni dio Roma, koji se nisu integrirali, uspješno uklopiti u zajednicu kako bi imali ista prava i izvršavali iste obveze kao i ostali.

A ruku na srce, svima je to tako pasalo, da oni budu negdje tamo, pa čak i neka žive po svom, često i mimo zakona, samo da su tamo negdje daleko od pogleda. Oni su taj signal jako dobro pročitali, pa kada službenim strukturama najednom ne pašu i ne trebaju, stižu deložacije, dodjeljivanja stanova bez plana i programa i slične stvari. 

"Moj muž je pet godina bio branitelj. Bio je dragovoljac, borio se za Hrvatsku. Tada nikome nije smetalo da prvi ide Rom. Razbolio se i umro. Nisu mi dali za sahranu, nisu mi dali za spomenik. Živim od prodaje željeza i 920 kuna pomoći, skupljam boce", rekla nam je Suada.

"Sjećate se Zajčeve? Tako će se i nama dogoditi. Samo će nas počistiti preko noći. A kada nešto pitamo u gradu Zgrebu, zatvaraju nam vrata pred nosom", smatra Sanela.

I što sada?

"Ne daj Bože nikome ovaj život što ga mi živimo. Stalno nam daju neka obećanja", kaže Sanela. 

Stvar je ovakva: niti Romi žele ostati tamo, niti to, po svemu sudeći, više ne želi ni Grad Zagreb. Gradonačelnik Bandić je još 2010. godine rekao kako su za više od dvije trećine ljudi u tom naselju riješili problem stanovanja, te da je većina tih, "riješenih" dobila stanove u Jelkovcu i Sopnici jer su bili na socijalnoj listi za najam. 

Bruno Konjevic / CROPIX

Kako je tada govorio, problem u Plinarskom naselju je što jedni odu, a drugi se nasele, te da to mora prestati, kao i da je u deset godina svog mandata sa svojim suradnicima više napravio za Rome nego 50 zadnjih godina svi u gradu.

Tako je govorio Milan Bandić prije osam godina, a 2018. godine Plinarsko naselje je još uvijek ovdje, ljudi tamo i dalje žive među žoharima i štakorima, a umjesto dugoročnog plana kako tim ljudima pomoći da zaista žive kao i svi ostali, prakticira se politika mrkve i batine, preriodičnih obećanja i dugotrajnijeg zanemarivanja.

Kada vlastima paše, Romi naizmjence postaju korist i slučaj, njihova je zajednica politički instrumentalizirana, što dugoročno najmanje ide na njihovu korist. 

Problemi poput niske razine obrazovanja, visoke razine siromaštva, niske zapošljivosti i diskriminacije vrlo su složena stvar koja nadilazi rješenja poput dodjele socijalnih stanova i ulaganja novca, već zahtjeva i političku odluku i znanje, kao i suradnju Roma po pitanju promjena. 

Zagreb

Romi

Plinarsko naselje

Radnička

Podijeli članak