JUTRA U ZAGREBU NEVIĐEN SU HOROR

'Dva autobusa ne pojavljuju se u vrijeme polaska, bijesno gledam na sat i javljam da ću kasniti na posao. Zašto plaćamo takvo ponižavanje?'


Tomislav Kukec
11.12.2018.10:20
'Dva autobusa ne pojavljuju se u vrijeme polaska, bijesno gledam na sat i javljam da ću kasniti na posao. Zašto plaćamo takvo ponižavanje?'
Boris Kovacev / CROPIX

sažeto

Jedno sasvim uobičajeno iskustvo putovanja zagrebačkim javnim prijevozom otkriva kako izgleda život u gradu s najvećim prirezom u državi


Tomislav Kukec
11.12.2018.10:20

Prije nekoliko godina u splitskoj četvrti Kocunar-Kman čekao sam autobus, legendarnu "devetku" kako bih se spustio do centra grada.

Bilo je ljeto i sunce je neizdrživo peklo, pa se svaka minuta čekanja autobusa činila mnogo, mnogo dužom. Autobus koji ide svakih 15 minuta u zadano vrijeme naprosto se - nije pojavio. Vidjeli smo ga kad je prošao u suprotnom smjeru, ali je nestao bez traga kada se trebao pojaviti na sanici. Osjećalo se kako nervoza raste, ljudi su palili cigarete i srdito otpuhivali dim, no pravi kaos počeo je kada se ni nakon idućih petnaest minuta autobus nije pojavio. Pogotovo jer smo i ovog puta vidjeli autobus kako ide u jednom smjeru, no na našoj stanici se ni taj nije pojavio. 

Uzeli stvar u svoje ruke

Dok sam ja razmišljao kako možda svjedočim otvaranju nekog novog Bermudskog trokuta usred Splita, koji umjesto brodova i zrakoplova guta istrošene Prometove autobuse, Splićani su počeli dizati građansku bunu. 

Jakov Prkic / Cropix

Glasno se negodovalo i komentiralo, ljudi su prišli jedni drugima i komentirali kao ovo nije prvi put, a jedan je odlučio uzeti stvar u svoje ruke i nazvati dežurnog dispečera. Potpuno je pobjesnio kada mu je dispečer, mrtav hladan, rekao da je autobus - prošao. 

"Proša je? Prošaaaa je!? A koju p... materinu mi onda stojimo ovdje već pola sata ako je proša!?" urlao je muškarac i na račun bahatog dispečera sasuo niz psovki i uvreda neprimjerenih za objavljivanje. Urlanje se nastavilo i kada se, u 45. minuti čekanja, konačno pojavio autobus. Te gdje si dosad, što se dogodilo, sramota, a u raspravu su se uključili i drugi putnici. Na kraju je autobus vozio dok su svi, ali svi putnici, uglas jedni s drugima pričali i vikali kako je to sramotno što im se radi.

Ta mi je scena nebrojeno puta prošla glavom ovog jutra dok sam, kao i svakog dana, čekao ZET-ov autobus kako bih se dovezao na posao. Ured mi je od stana udaljen oko tri kilometra (ne zračne, već cestovne linije), no koje god prijevozno sredstvo da odaberem nikada ne mogu stići za manje od pola sata. Dakle, prosječno se, koje god prijevozno sredstvo odabrao, neću kretati brže od šest kilometara na sat!

Neizbježno kašnjenje

Automobilom je to nemoguća misija, jer se na Trešnjevačkom placu svakog jutra formiraju nesnosne gužve u kojima se i po dvadeset minuta bespomoćno stoji u kolonama. Iz istog razloga ni taksi nije opcija. Do tramvaja imam 15-ak minuta pješke, a i njega bih trebao uzeti na placu, pa će se zbog kolona i tramvajski promet otežati. Autobus vozi najboljom rutom, ostavlja me na 7-8 minuta hoda od posla, pa se to čini kao najbolja opcija. Pod uvjetom da sve funkcionira. 

A mnogo puta ne funkcionira. Kao, recimo, jutros kada se na zagrebačkoj liniji 118 koja od Voltina vozi do Mažuranićeva trga dogodila identična situacija kao u Splitu.

Dragan Matić / Cropix

Dva autobusa, predviđena voznim redom, nisu se pojavila u vrijeme polaska. Naprosto ih nije bilo. I opet - vidjeli smo ih kako jure u suprotnom smjeru, ali što im se dogodilo ostala je nepoznanica. Temperatura je -3 stupnjeva, cvokoćemo zubima i cupkamo pokušavajući se ugrijati, svjesni kako kasnimo na posao, predavanja, neku drugu obavezu. Plavi autobus konačno se pojavljuje u trećem terminu polaska (nevjerojatno, ovog puta točan kao urica), ali avaj, toliko je pretrpan da se ni jedna jedina duša od nas petnaestak nesretnika nije u nj uspjela utrpati. Bijesno gledam na sat, šaljem poruku šefu kako je evidentno da ću ozbiljno kasniti, razmišljam koje su mi opcije.

Nema ih, ako sada promijenim odluku i krenem drugom, tramvajskom rutom, još ću više kasniti.

Nitko se ne usudi pobuniti

Iz četvrtog pokušaja, 28 minuta nakon dolaska na stanicu, uspijevam se ugurati u opet posve pretrpan autobus i stiješnjen poput sardine vozim se do posla. 

Iako je ovo bila ekstremna situacija kakva se, treba biti pošten i reći, ne događa svakodnevno, vožnja zagrebačkim javnim prijevozom u jutarnjim i popodnevnim satima neviđeni je horor. Autobusi su pretrpani, tramvaji ne dolaze u vrijeme koje piše na elektroničkim displejima, kvaliteta usluge koju dvostruko plaćamo (kroz prirez te vozne karte) na užasnom je nivou. 

Ali nitko, baš nitko na mojoj stanici nije ispustio ni uzdaha. Nije nervozno šutnuo kamenčić. Nisu glasno komentirali, nisu se udružili protiv zajedničke nevolje, a kamoli nazvali ZET-ov operativni centar. 

Dragan Matic / CROPIX

Zagrepčani, tupa pogleda, zurili su u daljinu iščekujući autobus, strpljivo odustali kada su shvatili da se ni u treći neće ugurati, poslušno se zgusnuli poput sardina kada su napokon dočekali priliku. Naša lica odavala su da smo se pomirili sa nepromjenjivom sudbinom. 

Zagrepčani plaćaju najveća davanja u državi. Svakog mjeseca Grad Zagreb im odbija 18 posto od plaće. To je golem novac. A ipak, poput roblja ili stoke za klanje, s neviđenom dozom apatije svakog jutra trpimo najgora moguća ponižavanja, potpuno nespremni na bilo kakvu pobunu, bilo kakvu borbu za svoja prava. 

Možda bolje i nismo zaslužili.

Zagreb

ZET

javni prijevoz

osobno iskustvo

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter