o poskupljenju usluga čistoće

'Godinama smo odvoz smeća plaćali premalo, desetljećima smo gomilali divlja odlagališta, prouzročili smo veliku štetu i sada to moramo platiti kao što smo platili sanaciju Jakuševca'


Mia Peretić
26.01.2019.14:00
'Godinama smo odvoz smeća plaćali premalo, desetljećima smo gomilali divlja odlagališta, prouzročili smo veliku štetu i sada to moramo platiti kao što smo platili sanaciju Jakuševca'
Damir Krajac / CROPIX

Mia Peretić
26.01.2019.14:00

S novom godinom najavljena su i nova poskupljenja, a jedna od stavki na računima Zagrepčana koja bi mogla biti osjetno veća je ona za usluge Čistoće. Neslužbene su računice govorile i o poskupljenju za čak 300 posto, no iz Holdinga još nema službenih informacija hoće li i kada to toga zaista i doći. Nema informacija ni koliko će točno iznositi to poskupljenje.

"U ovom trenutku još uvijek ne možemo govoriti o bilo kakvoj korekciji cijene odvoza miješanog komunalnog otpada niti precizirati datum stupanja na snagu cjenika koji je još uvijek u izradi", priopćili su iz Holdinga.

S obzirom na to da smo obveznici poreza i prireza, bilo kakve najave o rastu cijena itekako su nam zanimljive, a ako uz to još dodamo činjenicu da se radi o vječno aktualnoj temi smeća, odnosno otpada - jer, zapamtite, otpad nije smeće, sjeli smo s Aleksandrom Anić Vučinić, predsjednicom Hrvatske udruge gospodarenja otpadom i voditeljicom doktorskog studija na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu, stručnjakinjom koja se pitanjima vezanim za gospodarenje otpadom bavi već 20 godina.

Dobro, recite nam kako komentirate najave o poskupljenju odvoza smeća. Zašto će nam računi možda biti drastično veći?

Godinama smo imali krivi obračun plaćanja otpada, dakle po kvadratnom metru, što nije bilo realno. Ako ste u 100 kvadrata imali jednu osobu, plaćali ste za 100 kvadrata, a ako ste u 30 kvadrata imali, recimo, 3 osobe, one su plaćale samo za 30 kvadrata bez obzira koliko su otpada proizvele. Sustav je bio krivo postavljen. To nisu bile realne cijene.

Godinama smo plaćali nedovoljno?

Kada govorimo o poskupljenju moramo znati odakle krećemo, a krećemo od toga da je percepcija poskupljenja kriva. Poskupljenjem se smatra račun koji ćemo dobiti doma, a ne koliko smo kroz poreze i prireze izdvojili da saniramo ono što smo onečistili.

No, ono što moramo znati jest da smo prije premalo plaćali račun i zbog tog malog plaćanja računa tijekom godina Hrvatska je 2007. godine imala oko 700 ili 800 odlagališta. To su bila divlja odlagališta i to smo mi napravili s tim malim računom koji smo plaćali.Zašto? Zato što je netko došao, uzeo kantu i bacio ju negdje i onečistio okoliš, a platio je mali račun.

Niti su se radili brtveni slojevi, niti ceste, niti odvodnja plina i voda da se zaštiti okoliš i nitko se nije bunio jer plaćamo premalo.

Plaćali smo nerealno nisko, a realno trošili i onečišćivali puno više, trošili bismo rudna bogatstva, svake dvije godine bismo mijenjali mobitele, imali najnoviji laptop i auto, a time eksploatiramo zemlju, netko to mora reći, a u konačnici i platiti. Prouzročili smo veliku štetu. Na primjer, sanaciju Jakuševca je netko morao platiti.

Damir Krajac / CROPIX

Tom malom cijenom smo u stvari prouzročili strašno veliku štetu okolišu. Hrvatska zadnjih deset godina sanira takva odlagališta i to košta stotine milijuna koje mi plaćamo iz džepova poreznih obveznika. Sanacija Jakuševca je plaćena kreditom koji mi građani Zagreba vraćamo kroz porez i prirez od 18 posto, samo to nitko ne gleda kao novac koji smo platili za naš otpad.

Mi smo potrošačko društvo, kad odemo u dućan, doma se vratimo s nekoliko vrećica i ambalažom koju u konačnici bacimo. Moja je mama prije kući dolazila s vrećicom svaki treći dan, ja bome dođem svaki dan. Danas proizvodimo puno više otpada nego što se to radilo prije dvadesetak godina.

Svi misle da su, kada ubace otpad u kantu, oni reciklirali. Ali vi kažete da priča tek tada počinje

Uvijek govorimo o sustavu gospodarenja otpadom, a sustav započinje odvojenim prikupljanjem, tj. onog trena, kada građani ubace otpad u određenu kantu.

S tim korakom nismo riješili problem, nego smo samo omogućili da se problem počne rješavati. Dakle, recimo da imate kantu za papir. Nakon što je papir završio u kanti netko tu kantu mora pokupiti, prevesti i obraditi, jer iluzija je da u kanti za papir imate samo papir. Netko mora taj papir sortirati, bilo strojno ili ljudski. To se mora desiti u nekoj tvornici, sortirnici, u kojoj netko troši struju i vodu i tek tada taj papir može ići u recikliranje gdje može zamijeniti sirovinu koja se proizvodi iz drveta. Tek tada možete reći da ste reciklirati, a to je četiri ili pet koraka u sustavu.

Dok se svi ti koraci odrade, generiraju se troškovi. Gospodarenje sustavom znači da taj sustav netko mora platiti. Ljudi moraju znati da time što plaćamo sustav gospodarenja, činimo dobro okolišu. Jer i kada ne radimo odvojeno prikupljanje, plaćamo jednako samo indirektno.

Gradonačelnik Bandić je pozvao sugrađane da što više recikliraju i odvajaju otpad jer će onda u konačnici platiti manju cijenu. "To je suština cijele filozofije", istaknuo je svojevremeno. Što kažete na te projekcije, hoćemo li zaista u budućnosti plaćati manje?

Gradonačelnik je u pravu kada nas poziva da odvajamo otpad jer je to naša obveza i odgovornost prema budućim generacijama.

Međutim, jako bih voljela da bude točno što gradonačelnik kaže da ćemo u konačnici platiti manju cijenu, kao građanin bit ću jako sretna ako bude tako, međutim, kao stručnjak u to sumnjam.

Mi, da bismo dostigli europsku razinu odvojenog prikupljanja, sortiranja i recikliranja tj. da napravimo sustav na koji ćemo biti ponosni, moramo izdvojiti značajna sredstva. Podržavam i zagovaram da se svi dijelovi sustava izvedu kao najmodernija i najprihvatljivija za okoliš, ali moramo biti svjesni da se takav sustav ne može dobiti za malo novca.

Boris Kovacev / CROPIX

Zagreb treba bioplinsko postrojenje, kompostanu, sortirnicu, a to su ozbiljne građevine, ozbiljna postrojenja, to nije kao prije. Ljudi misle da je kompostana livada na kojoj su smještene crne hrpe otpada koji smrdi. Nije tako, danas su to zatvorene prostorije, hale sa sustavom pročišćavanja plinova.

Ako odete u Austriju, u industrijsku zonu, imate pet hala. Vi ne znate u kojoj se hali proizvodi dječja hrana, a u kojoj kompost. Zato što su standardi kvalitete zaštite okoliša vrlo visoki. Što također košta, a mi u Hrvatskoj moramo graditi isključivo takva postrojenja.

U kakvom je statusu sada Jakuševac?

Više od 50 godina smo mi Zagrepčani stvarali Jakuševac koji je zaista bio obično smetlište. Zagađivala se Sava, podzemne vode, tlo, emisije su išle u zrak, stvarali su se staklenički plinovi.

Jakuševac je danas sanirano, uređeno odlagalište, prema mojim saznanjima ima okolišnu dozvolu koja se izdaje svim industrijskim postrojenjima i garantira da koristite najbolje dostupne tehnike. Kada netko ima tu dozvolu znači da je u svrhu zaštite okoliša primijenio najbolju moguću tehnologiju.

Na njemu se provodi monitoring, iz Jakuševca se proizvodi struja. Na odlagalištu imaju temeljni brtveni sloj, to je debeli sloj koji jenepropustan. Kako otpad radi, procjeđuje se voda, ona se sakuplja kako ne bi išla u podzemlje. Voda se skuplja u bazenima, iz tih bazena se pročišćuje, a ne ispušta se u Savu. Jakuševac je usklađen po svim kriterijima.

Kada se zatvara?

Jakuševac je građevina koja se gradi s otpadom, a građevine se grade prema građevinskoj dozvoli. Jakuševac će se zatvoriti onog trenutka kada se izgradi prema projektu, a mislim da nemaju još puno prostora. Za zatvaranje, koliko znam, ima nekoliko datuma, ali najizglednije je da će se zatvoriti kad se napravi Centar za gospodarenje otpadom ili kada se popuni (izgradi) do kraja.

Objasnite nam kako bi točno izgledao proces odvajanja otpada, od početka do kraja. I zašto je to toliko skupo?

Planom gospodarenja otpadom propisano je odvajanje na kućnom pragu, tako smo odabrali. Nama je Europa rekla da moramo ostvariti postavljene ciljeve, međutim kako ćemo to postići, ostavila je nama da odredimo. Mi smo odabrali ovaj sustav.

Po meni, mudra politika će odrediti, u suradnji sa strukom, ono što je najbolje za građane, a kad kažem najbolje, mislim na najmanji mogući trošak uz ispunjenje obveza i ciljeva koje smo preuzeli. Treba izračunati što je isplativo za koju kategoriju.

Jedan pristup je da doma imamo puno kanti, da sve odvojimo, iznesemo van, svaku odvojenu vrstu otpada netko mora doći pokupiti, zatim negdje razvrstati i na kraju reciklirati. Kao što sam rekla svaki od ovih koraka košta. Samo neke vrste odvojeno prikupljenog otpada na tržištu mogu biti prihod onome tko ga je sakupio. Recimo višeslojna ambalaža je uvijek rashod.

Drugi pristup je da odvojeno prikupimo samo ono što ima u konačnici neki prihod (papir, PET, metal) kao što primjerice rade Izraelci. Mi imamo depozitni sustav za PET ambalažu i tu smo jako dobri, već deset godina nosimo boce u dućan i za njih dobivamo 50 lipa. Tek sad Europa daje smjernicu da se preporučuje depozitni sustav, a mi ga imamo godinama, o tome nitko ne priča. Taj otpad ima vrijednost na tržištu.

Treći pristup bi bio taj da izdvajamo vrlo malo ili ništa, te da sav otpad ide u postrojenje za obradu gdje se izdvajaju korisne sirovine. Ovaj sustav je najmanje skup, međutim upitno je da li bi uspjeli ispuniti sve ciljeve, a i izgubili bi potencijalno vrijedne sirovine.

Ako me pitate kako bi trebao izgledati sustav od početka do kraja odgovor je mješavina svih ovih sustava, prilagođena gradu, kvartu, tržištu, potrebama i mogućnostima građana. Ne postoje jednoznačna rješenja koja se mogu preslikati.

Koliko košta sakupljanje i transport tone miješanog otpada?

Tek toliko da steknete dojam o cijenama i trošku, na stranicama Čistoće, što je javno dostupan podatak, nalazi se Izvješće koliko su čega sakupili. Čistoća je firma koja obavlja uslugu sakupljanja i transporta od nas, dakle od proizvođača otpada, do nekakvog oporabitelja.

Prosječan trošak za prikupljanje jedne tone miješanog otpada, onog iz "crne kante", je oko tisuću kuna po toni, nakon čega se ovaj sakupljeni otpad odlaže na odlagalište. To je još dodatnih 300-tinjak kuna. Kao građanin proizvodim oko 400 kg godišnje otpada, odnosno tročlana obitelj proizvodi oko 1,2 tone otpada godišnje, što znači da trošak za sakupljanje i odlaganje otpada od tročlane obitelji iznosi oko 1500 kn/t godišnje. Ako odvojim papir, realno ću proizvesti manji trošak za crnu kantu, ali opet, sakupljanje otpadnog papira košta oko 1600 kuna po toni. A otpadni papir na tržištu ima vrijednost od 250-500 kn/t.

Koliko ćemo kanti imati na kraju?

Imat ćemo kantu za biootpad, za plastiku i za papir, što je uz druge sustave kao što je npr. depozitni sustav za ambalažu, sustav za električni i elektronički otpad i baterije zadovoljavajuće. Implementacijom ove tri kante u sustav, uz dodatnu edukaciju, učinci na odvojeno prikupljanje mogu biti značajni i imao šanse da dostignemo ciljeve za odvojeno prikupljanje. Koliko će se zaista reciklirati nije baš u našim rukama.

Danas, primerice, postoji veliki problem s plastikom.

Potražnja na tržištu i mogućnost recikliranja direktno je povezana s globalnim kretanjima. Plastika se proizvodi iz nafte. Kada je cijena nafte niska, proizvođaču plastike je jeftinije uzeti granulat proizveden iz nafte. Kada je cijena nafte jako skoči, reciklirana je plastika je puno bolje rješenje, jer je jeftinija od one koja se proizvodi iz nafte. To su stvari na koje ne možemo utjecati.

Stupanj iskoristivosti plastike je direktno ovisan o Kini i kineskom gospodarstvu. Kada ono raste, treba im sirovine, kupuju plastiku. Kad ono pada, ne trebaju plastiku i nama se ona gomila.

Je li ta razina svijesti za bogatija društva?

Da, razina svijesti je viša u bogatijim društvima, opet, oni imaju više novaca i više ulažu u edukaciju.

Kako raste BDP, tako rastu i količine otpada. U razvijenim zemljama imate više novaca, pa više trošite i više otpada proizvodite. Proizvodnja otpada direktno je povezana sa standardom.

Kod razvijenih zemalja, kada se dosegne neka granica, u jednom trenu BDP i dalje raste, imate puno novaca, pa se ulaže u edukaciju i tada količine proizvedenog otpada počinju padati. Ali tada govorimo o značajnim iznosima koji se ulažu u edukaciju.

Svojevremeno je bio popularan koncept Zero Waste, život bez proizvodnje otpada. Kako ga komentirate?

Ljudi moraju znati da ne postoji Zero Waste. Zero Waste filozofija je težnja da se proizvede što manje otpada i odloži što manje. Npr. postoji podatak da Austrija odlaže 3 posto, Švedska isto tako. A onda dobijete podatak da imaju 87 aktivnih odlagališta. Nešto tu ne štima, zar ne? Ako odlažu tako malo što će im tolika odlagališta?

Zato što se postotak odlaganja koji se prezentira odnosi na otpad koji nije obrađen, a onaj koji je prošao obradu, ali se ipak ne može iskoristiti, također se odloži, ali ne ulazi u ovu brojku. U konačnici barem 20-30% otpada završi na odlagalištu. Dakle prezentiraju se poluinformacije koje u datom trenutku zvuče populistički.

"Re-use" mitologija ili ono kada neki hipster uzme nečiji korišteni šal, pa mu dojadi i na kraju ga frkne u smeće

Re-use centri, odnosno centri za ponovnu uporabu prezentiraju se kao mjera s kojom ćemo spriječiti nastanak otpada. Oni su izvrsni i nužni kao edukacijski alat, vrlo su učinkoviti. Temeljem nekih podataka oko 3-5% otpada možemo kroz Re-use centar ponovno upotrijebiti. Odnosno produžit ćemo životni vijek nekom proizvodu.

Damir Krajac / CROPIX

Što znači reuse? Recimo moj šal je iznošen i ima rupu, ne želim ga više i bacit ću ga. U Re-use centru netko će zašiti rupu i staviti neku mašnicu. Taj hipster kojeg spominjete bit će oduševljen takvim šalom i nosit će ga još neko vrijeme, međutim, na kraju će opet šal završiti kao otpad, samo godinu ili dvije kasnije. Re- use je neophodan u sustavu gospodarenja otpadom, ali kao primarno edukacijska svrha, ne kao rješenje problema otpada.

Spomenuli smo edukaciju kao jedan od najbitnijih faktora u sustavu gospodarenja otpadom. Kakva to edukacija treba biti?

Prva vrsta edukacija je dugoročna, ona počinje u vrtiću od najranije dobi i trebala bi se nastaviti kroz formalno i neformalno obrazovanje. Rezultati ove edukacije nisu odmah vidljivi, ali dugoročno pokazuju značajne rezultate.

Druga vrsta edukacije odvija se po principu mrkve i batine. Dakle, mrkva je 0,50 lipa za PET ambalažu koji imamo. Kada se sustav uveo, u tri mjeseca je Hrvatska bila očišćena. Danas, nakon 12 godina, kada odeš van gdje nema ovakvog sustava, ne možeš više baciti PET bocu u smeće jer si naučio raditi drugačije. To je naučeno kroz mrkvu. Danas, da ukinemo depozitni sustav, garantiram da bi sakupljali jednako puno PET ambalaže odvojeno.

A kad ne ide mrkva, tu je batina kao zadnja edukacijska mjera. Visoke kazne i velika kontrola rezultirat će vrlo visokom učinkovitošću ispravnog postupanja s otpadom.

Za kraj, što biste poručili?

Kada pitate građane žele li odvajati otpad, reciklirati, svi su zdušno za, međutim, kada se kaže da to košta nastaje problem. Mi smo potrošači, vozimo aute, mijenjamo mobitele, kompjutore, moramo osvijestiti da naše aktivnosti uzrokuju utjecaj na okoliš i u moramo biti svjesni da trebamo za to platiti.

Ključni problem je što je gospodarenje otpadom vrlo atraktivna tema i usko je vezana uz politički populizam i vrlo se često koristi u predizborne svrhe. Gospodarenje otpadom je sustav koji ne nastaje preko noći, potrebno ga je graditi, sustavno, a to traje duže od 4 godine nečijeg političkog mandata. Mi bismo trebali odrediti pravac u kojem želimo ići, bez obzira na promjenu političke vlasti i držati se tog pravca. Danas, svaki protest o nekom projektu gospodarenja otpadom, bio opravdan ili ne, završi tako da se stopira ili vraća na početak i ne možemo naprijed, a to je vrlo često zbog sakupljanja glasova.

Mudra politika sakrit će se iza struke i krenuti u realizaciju projekata i to je jedini ispravan pristup.

smeće

čistoća

poskupljenje

odlaganje otpada

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter