Zaboravljeni od države

Gospodin Bedri je naš novi stari sugrađanin, nije imao državljanstvo čak 56 godina, sada nakon spora s državom konačno je dobio hrvatsko


Valerija Bebek
11.01.2019.21:00
Gospodin Bedri je naš novi stari sugrađanin, nije imao državljanstvo čak 56 godina, sada nakon  spora s državom konačno je dobio hrvatsko
Bruno Konjevic / CROPIX

sažeto

U Hrvatskoj živi od 1979. bio je unovačen u ratu, ali do prije dva mjeseca Bedri Hoti nije mogao dobiti hrvatsko državljanstvo, a drugo nije imao


Valerija Bebek
11.01.2019.21:00

Trošna kuća blijedo zelene fasade, uvučena od ceste između lokalne gostione i tipične uređene slavonske kuće. Iza blatnog i zaleđenog prilaza na stupu garaže vidi se broj 0, druge dvije znamenke kućnog broja su izblijedjele. U otvorenoj garaži od svega viđenog odskače uščuvan, kao nov, Peugeot 206, boja trula višnja. Navirujemo se nad metalnu ogradu, u dvorištu čovjek i pas. On ga mazi po glavi i govori da neće ništa, ali da ga je svejedno vezao zbog nas. Otvara nam vrata kapije i ispričava se još jednom da inače ne veže psa. Ulazimo u donji dio kuće sa stražnje strane dvorišta. "Tu spavam preko zime i pas je sa mnom", kaže nam Bedri Hoti. Čovjek star 56 godina u Novsku je došao kada je imao 19.

"Tu sam od '79., tu sam i radio i bio prijavljen imam i radnu knjižicu. Došao sam s Kosova", govori nasmijani Bedri dok iz svoje trošne vitrine vadi okruglu limenu kutiju. U toj kutiji uredno je složen razlog zašto smo došli. "Evo, ja kažem pa nije ovo kod Envera bilo, je li tako?", uz domovnicu, putovnicu nalazi se i stara radna knjižica iz SFRJ koju pokazuje kao dokaz da u Novskoj i Hrvatskoj već dugo, dugo. Njegova borba za hrvatsku domovnicu trajala je otprilike otkako je rat završio. U međuvremenu su ga vodili kao državljanina Kosova, Crne Gore i Albanije. "Ja nemam nikakve veze s Albanijom, moji roditelji su od tamo pobjegli od onog ludog Envera još '45. Oni su meni stalno govorili da sam došao iz Albanije, stani! Albanija je jedno, Jugoslavija je drugo. U Albaniju nisi mogao ući ni izaći, takav je režim bio", objašnjava Bedri ono što je čuo od svojih roditelja o vladavini Envera Hoxha koja je trajala do 1985.

Bruno Konjevic / CROPIX

Bedri je do 19. 11. 2018. bio apatrid, čovjek bez državljanstva. U prosincu je dobio svoju prvu osobnu iskaznicu i putovnicu Republike Hrvatske. Kao mladić došao je s Kosova, zaposlio se u radioni kao automehaničar. Svog prvog šefa nije stao hvaliti, čovjek je na žalost umro i prije rata. Kada su krenule devedesete Bedri je unovačen, bio je u civilnoj zaštiti, radio je kao vrstan automehaničar. "Popravljali smo aute od vojske i hrvatske policije, sve ih znam. Ovdje gdje smo sad bila je prva crta obrane, s tri strane su nas napadali. Ali u Novsku nisu ušli, došao je tenk tu do njive i okrenuo se", ponosno se smije Bedri.

Svako malo skrene priču na ratne dane

Iako je tada imao mogućnost da ode raditi u Njemačku, gdje ima sestru, nije otišao. "Znate ja imam velike prijatelje tu. Kad uđem u gostionu svi me zovu. Znate nije sve u parama. Ljudi koji su devedesete bježali van, s njima nitko neće da priča. Ovdje je bila prva linija. Prvi put kad je ruknuo onaj višecijevni bacač u limeni kiosk, za pet minuta je izgorio i potpuno se ugasio. Što mislite da je unutra bio čovjek ili žena? Puno je ljudi poginulo tu, sloboda košta", svako malo skrene priču na ratne dane. Za sebe će reći da je veći Hrvat od nekih.

U kući u kojoj živi nema struje, dobiva je od dobrih susjeda, vodu ima bez bunara, ali nema hidrofor pa se kupa kod susjeda koji mu daju i struju. "Nikad oni meni nisu ni pare uzeli, donose mi kolače, čak i kuhanu hranu za Luksa, znate i oni imaju cucka. Jako volim Hrvate. Uvijek sam volio s njima raditi", objašnjava kako je preživio sve ove godine.

Bruno Konjevic / CROPIX

Kako je moguće da se netko nađe u situaciji kao Bedri? Prije nego je došao u Hrvatsku s Kosova nije imao niti jedno državljanstvo. Nekoliko puta je pokušavao dobiti hrvatsko, predao je mnoštvo zahtjeva - od privremenih boravaka, dva puta za stalni boravak i dva zahtjeva za državljanstvo. U svakom slučaju je odbijen, sve dok nije došla presuda Europskog suda za ljudska prava koja kaže da je Bedriju Hotiju Hrvatska povrijedila pravo na dom i privatan život.

Apatridi postoje u zakonu, ali ne i u hrvatskoj praksi

"Do nas je došao već u kasnijoj fazi kada podnio tužbu pri Europskom sudu. Njega su u različitim postupcima prije vodili kao državljanina Albanije, Kosova, Crne Gore, svaki put je bio državljanin nečije države iako to nikad nije bilo utvrđeno. I MUP je od početka imao rodni list stranke gdje je bilo vidljivo da on nije državljanin, državljanstvo kao takvo nije upisano", objašnjava mi Milana Kreća voditeljica udruge Projekt građanskih prava Sisak. Ta je udruga regionalna kontakt točka za suzbijanje diskriminacije. PGP Sisak je provedbeni parnter UNHCR-a na projektu pružanja pravne pomoći osobama bez državljanstva i onima koji su u riziku da postanu bezdržavljani. Globalni je cilj UNHCR-a okončati apatridnost u cijelom svijetu do 2024. 

Objašnjavaju mi kako pomažu svojim strankama, jer čak i ako ste apatrid, vi to morate dokazati. Ako imate poveznicu s bilo kojom državom ili sami ili preko roditelja, morate pribaviti potvrde da niste upisani u knjige te zemlje. U svim tim procesima ljudima bez domovine pomaže PGP Sisak, surađuju s ambasadama drugih zemalja, ili direktno, odnosno putem pošte s potrebnim uredima drugi zemalja. Ne postoje točni podaci koliko ljudi u Hrvatskoj nema nikakvo državljanstvo, neke procjene govore oko 2600 ljudi. Uglavnom su to ljudi iz država bivše Jugoslavije ili pripadnici Romske nacionalne manjine.

Bruno Konjevic / CROPIX

"Iako hrvatski zakon poznaje termin osobe bez državljanstva, no ne obrađuje ga u dovoljnoj mjeri da bi se slučajevi bez državljanstva mogli rješavati već se osobe bez državljanstva rješavaju kao državljani trećih zemalja. U praksi pri zahtjevu za državljanstvo dolazite do stupnja gdje vam se izda zajamčenje - ono znači da ispunjavate sve pretpostavke za primitak, osim da morate izvršiti otpust iz svog državljanstva. Apatridi tome ne mogu udovoljiti, jer nigdje nisu upisani u knjigu kao državljani treće zemlje. U praksi se apatride vodi kao državljane treće zemlje. Hrvatska nema razrađene te postupke za osobe bez državljanstva. Dođete do pozicije da osoba mora pridonijeti putnu ispravu matične države, a netko tko je apatrid to nema. I ne možete to zadovoljiti, a zahtjevi se moraju kumulativno ispuniti. Na tome zapnu, čiju će putovnicu donijeti, otkud?", razjašnjava zavrzlamu Anita Košar Ulemek projektna koordinatorica u PGP Sisak.

Europski sud za ljudska prava, do kojeg je Bedri Hoti došao preko odvjetnika, nakon što je u Hrvatskoj iscrpio sva pravna sredstva, istaknuo je da mu je povrijeđeno pravo na dom i obiteljski život. U rješavanju njegovog slučaja u RH nije uzeto u obzir da je Hoti neprekidno i kontinuirano u Hrvatskoj od 1979., tu je radio kao mehaničar i konobar, služio je civilnu zaštitu u ratu, kasnije je brisan iz prebivališta, a to su elementi koji su trebali biti uzeti u obzir prilikom rješavanja njegovih silnih zahtjeva.

'Mene vam tu svi znaju'

Bedri je nakon presude europskog suda vrlo brzo došao do dokumenata. Prije nego je dobio domovnicu i isprave, zahvaljujući udruzi iz Siska dobio je i putnu ispravu za osobe bez državljanstva izdanu temeljem Konvencije o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. godine, zahvaljujući kojoj je smio izaći iz zemlje, prvi put nakon devedesetih. Iskoristio je to za izlet u susjednu Bosnu i Hercegovinu. Da posjeti mnoge prijatelje koje tamo.

Bruno Konjevic / CROPIX

Osim nemogućnosti kretanja, Bedri nije imao ni zdravstvenu zaštitu. Sve te godine bez zdravstvene iskaznice, nije bilo bezopasno. U radioni je slomio nogu, na potkoljenici je imao 60 šarafa, zadiže trenirku i skida debelu vunenu čarapu, još uvijek se vidi tamnoljubičasti ožiljak. "Liječili su me ljudi tri godine, bez para. To su ljudi kojima sam radio u radioni, nikad nisam naplatio, pa popravljao sam ja i kola hitne pomoći iz Pakraca, mene vam tu svi znaju", kazao je Hoti.

Slomljena noga i bolovi zajedničko su i Bedriju i njegovom Luksu. Psa je našao prije godinu dana, isto je zima bila. "Skroz je maaaali bio, ovoliki", kaže Bedri i rukom obuhvati nevidljivu malu kuglu na stolu. "Vozim se ja i čujem ga uz cestu da cvili. Ne može se ni dignuti. Uzmem ga i vidim da mu zadnja noga visi na koži. Stavim ga u paktreger na bicikli i ravno kod veterinara", prepričava kako su ga danima liječili, dodaje da i danas Luksa ta noga boli. "Vidim ja ujutro, kad se vrijeme mijenja, boli ga", stišao je glas. Prepričava kako je nedavno bio jako bolestan, ali su ga izliječili, a uredno ga je upisao kod veterinara.

Pokazuje nam gdje sve Luks u sobi spava, i uz zid pored peći, a nekad legne i ispod Bedrijevog kreveta. "Pa ne mogu ga pustiti vani, kako, nema on neko krzno. Naučio sam s njime, dobar je, ima me tko čekat u dvorište. On je dobar, ne laje bez veze, kao čovjek je. Dobio je putovnicu prije nego ja", smije se.

UNHCR

apatrid

Bedri Hoti

PGP Sisak

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter