Kad vrag uzme šalu

Hrvatsku napusti 130 ljudi dnevno, ali koga briga mi imamo 'profi domoljube'. Demografski problemi riješit će se sami za 86 godina kad više nikoga ne bude


Robin Mikulić
07.08.2018.19:00
Hrvatsku napusti 130 ljudi dnevno, ali koga briga mi imamo 'profi domoljube'. Demografski problemi riješit će se sami za 86 godina kad više nikoga ne bude
Nikola Vilic / CROPIX

sažeto

Što je važnije, nepostojeća crvena opasnost ili osjećaji djeteta koje će se jednom zbog nje negdje drugdje osjećati kao građanin drugog reda samo zato što u prezimenu ima slovo s kvačicom


Robin Mikulić
07.08.2018.19:00

Ako niste statističar, mala je vjerojatnost da volite brojeve. Dobro, ta je vjerojatnost nešto veća ako patite od opsesivno kompulzivnog poremećaja, a i tada ćete brojati samo ono što vam se nađe direktno pred nosom. Sumnjam da će i najveći OKP-ovac stajati na granici i brojiti koliko Hrvata svakodnevno napušta svoju domovinu u potrazi za zelenijim travnjakom.

Za medom i mlijekom

Kao netko tko dolazi iz gastarbajterske familije - treća generacija, prosim lepo, imam nešto iskustva s ekonomskim egzilom. Moji su baka i djed Hrvatsku, tada Jugoslaviju – držimo se činjenica što ne znači da smo jugonostalgični crveni udbaši, za sobom ostavili krajem 60-ih. Prva se na autobus za Dojčland ukrcala baka, par mjeseci nakon nje i deda, a djecu su za sobom povukli kad su se jednom smjestili i pronašli stabilne poslove.

Ondje su proveli čitav svoj radni vijek. Mama i teta su se u Njemačkoj školovale, njemački im je materinji jezik. U međuvremenu su se svi vratili. Deda u rahlu međimursku grudu, čovjek je volio popiti, baka u zasluženu penziju, a mama i teta su ovdje pronašle muževe. Povratak u Hrvatsku oduvijek je nekako bio u planu. Nije htjela svoju djecu odgajati tamo. Gadila joj se ideja da budemo građani drugog reda jer nam prezime u svom sastavu ima slovo s kvačicom. I, nemojte se zavaravati. Nijemci jesu otvoreni, kad je u pitanju potreba za radnom snagom, manje kad je riječ o ravnopravnosti u društvu.

Obećana zemlja čekala je samo vas

Recimo, kad je baka za mamu tražila jaslice, za nju nikad ne bi bilo mjesta u, nazvat ćemo ga, normalnom vrtiću. U prvo ih je vrijeme čuvala neka teta privatno, za masne pare. Uzimala bi hrpu gastarbajterske djece, a kad ne bi bila zadovoljna njihovim ponašanjem zatvarala bi ih u podrum i ugasila svjetlo. Hranu koju bi jele u takvim improviziranim vrtićima moja bi mama zvala krokodilima. Istinabog, oduvijek je bila malo izbirljivija od druge djece, ali tih se krokodila još i danas živo sjeća. Okreće joj se trbuh na sam spomen čak i jače nego kad još iz dvorišta namiriši bakin kiseli krumpir. Dok niste probali, nećete i ne možete znati. Ali čisto ilustracije radi, varivo od krumpira, špeka, ajvara začinjeno octom i nekom travom iz bog te pitaj koje dimenzije. Prst masti, okomiti ne vodoravni, garancija je kvalitete.

U školi učitelji nikad nisu pamtili njezino ime, a bila je jedno od pametnije djece. Ne zato jer je moja, to je jednostavno tako. Dobro, iz tjelesnog je imala dva i možda to pripisuje nacističkim sklonostima svoje plavokose arijevske učiteljice fiskulture, ali ne. Bila je samo nespretna antisportašica, tek jedna od mnogih crta koje mi je dala u nasljedstvo. Prva učiteljica koja ju je zamijetila bila je luda hipijevka s milijun mačaka, Frau Sabine, ako se ne varam. Htjela je da iskoristi svoj potencijal. Deda joj nije dao, morala bi ponavljati razred. Sramota. Školski je sustav tamo drugačiji. Ne odlučite li se za gimnaziju već nakon 4. razreda osnovne škole, neće moći studirati.

Paradoksalno, oduvijek je htjela biti novinarka. Ja to, recimo, nikad nisam planirao, ali život ima gadnu naviku dogoditi se neplanirano. Stepenica ispod je realka, kao tehničari. Određeni se smjer može upisati samo ako doneseš potvrdu da si si pronašao mjesto gdje ćeš odrađivati praksu. Javila se na sve adrese u gradu, banke, bolnice, odvjetničke prakse, zubne ordinacije. Pod svoje ju je uzeo jedan Mađar. Imigranti se, naime, uvijek drže zajedno. Možemo se lagati, ali provjerite kod svoje djece koja su emigrirala. Pitajte ih od kojih im se nacionalnosti sastoji krug prijatelja. Ne suradnika, prijatelja – ljudi s kojima provode svoje slobodno vrijeme. Iznenadit ćete se.

Živjeli su u malom gradu u Schwarzwaldu, to je inače tamo gdje se govori pravi švapski – dok sam studirao germanistiku sam naučio da je to zapravo samo jedan od južnonjemačkih dijalekata. Nacizam još nije bio iskorijenjen do kraja. Imajte na umu da je tada većina starijih ljudi ’33. glasala za Hitlera ili su barem bili u njegovoj mladeži. Indoktrinirani do srži, ali skrivali su to kao zmija noge. Nije bio red. Nijemci jako vole red, to nije klišej, barem ne lažni.

O domoljublju i nacionalizmu

Kad se jednom udala - tatu je našla u istom selu u kojem su njezini izgradili kuću, doslovno par kuća dalje - odlučila je da će se s vremenom vratiti. Nije ovdje mogla naći posao, a ni jezik joj baš nije tekao najglatkije. Govorila je samo neku simpatičnu verziju krnjeg donjemeđimurskog dijalekta. Ne biste vjerovali koliko se u međuvremenu popravila. Kad sam se ja rodio, radila je još gore. Do zuba trudna vozila je za Međimurje da se ja ovdje rodim kao Hrvat.

Kad je kretao rat, nije se vratila. Postoje oni domoljubi koji se rukama i nogama busaju o prsa na svaki ton Thompsonove pjesme. Mi doma ih zovemo nacionalistima i pravimo veliku razliku između domoljublja i nacionalizma. Pogađate, potonje ne kotira baš dobro u našem vrijednosnom sustavu. Dakle, postoje domoljubi koji nisu otišli kad je zagustilo, a mogli su. Postoje domoljubi koji nikad nisu potrošili kunu izvan Hrvatske na benzin i špeceraj iako su živjeli tik uz Mađarsku i Sloveniju gdje je nekad sve bilo jeftinije. Trebalo je podržati hrvatsko gospodarstvo i s tom mizerijom od plaće, Hrvati smo. Da, postoje domoljubi koji misle da Hrvatsku treba voljeti ovdje i svaki dan raditi nešto da sutra postane malo bolje mjesto. I to mi je ostavila u nasljeđe. Volio bih da nije, mislio sam da ću već odavno pobjeći odavde, a ne voditi uzaludne ratove s vjetrenjačama.

Godišnje se iz Hrvatske iseli jedan Karlovac

Zašto sve ovo pišem, a nisam planirao, majke mi. Čitam statističke podatke, Hina ih je objavila. Dosadno za umrijeti, kao da se ne radi o ljudima. Brojke valjda imaju takvu dehumanizirajuću narav. Najzanimljivija i najšokantnija od njih bila je ona koja se odnosila na podatak koliko ljudi dnevno u prosjeku napusti Hrvatsku. Dat ću vam trenutak da promislite. Promišljate, promišljate, još malo promišljate. 130. Hrvatsku dnevno u prosjeku napusti 130 ljudi!

Mislite da nije mali broj? Razmislite dvaput. Tjedno je to 910 ljudi, mjesečno 3.640 ljudi (kao i većina Zagrepčana dolazim iz sela koje broji upola manje – dakle moje se selo ispraznilo za 3 i pol dana), na godišnjoj razini govorimo o 43.680 ljudi. To je otprilike jedan Karlovac ili Sisak ili Dubrovnik.

Kažete, sve ste ovo čuli već i prije. Jeste, i ja sam. Ne znam za vas, ali mene ta brojka šokira svaki put samo još malo intenzivnije. Računao sam, ovim će se tempom pražnjena Hrvatska pretvoriti u najljepšu pustinju na svijetu za 86 godina. Budimo realni, rodite li sutra, što je s obzirom na stopu prirodnog prirasta malo vjerojatno, za životnog vijeka vašeg djeteta Hrvatska neće postojati.

Uspješna demografska politika?

Ne teku vani med i mlijeko. Štoviše, podzemnim vodama teku isti otrovi koji nas truju i ovdje – samo su malo bolje zapakirani. Možda ja to ne znam najbolje, ali dolazim iz obitelji koja zna. I znate li što je u čitavoj ovoj priči najtužnije? Što naše političare, reći ću ovo narodski, za to boli ku*ac. Da, svako toliko razmahuju se svakojakim demografskim, pronatalitetnim i inim mjerama. Sastavljaju timove, najavljuju revolucije. Razmišljaju o tome da zabrane abortus jer će se onda Hrvati valjda množiti poput ušiju.

Činjenica je što većina mladih kao razlog za bijeg iz ove žabokrečine ne navodi nedostatak posla, evo, nezaposlenost nam je najmanja ikad, pita li se našeg premijera Plenkovića – sve je to njegova zasluga. Odlaze jer ne vjeruju u sustav. Odlaze jer nam je društvo korumpirano. Odlaze jer nam je politika korumpirana. Odlaze jer i lijevi i desni, a bogme i oni u sredini – čast iznimkama, rade isključivo na tome da zadrže postojeći status. Da zaštite svoj status. Nezaposlenost nam je najmanja ikad jer su ljudi otišli, dragi gospodine Plenkoviću, ne zato što ste Vi i Vaša Vlada stvorili uvjete da ostanu.

Ima posla, nema perspektive

Upravo suprotno. Dok mi raspravljamo ovdje treba li u 21. stoljeću uvesti informatiku kao obavezni predmet dok vjeronauk to praktički jest, dok je nama ovdje više stalo do rasprave o tome jesmo li ustaše ili partizani, dok mi ovdje ozbiljno radimo na dokidanju ljudskih prava, Hrvatska se zbog toga, i opet ću biti vulgaran, sran*a svaki dan isprazni za 130 radno sposobnih ljudi.

Pitate se kad ćemo u penzije? Nikad. Novac koji smo uplatili u mirovinske fondove odavno je potrošen ne samo na skupe kredite i offshore račune. Potrošen je na one koji jesu u penziji jer u Hrvatskoj na jednog zaposlenog dolazi otprilike jedan umirovljenik. Prizovite sad u sjećanje one brojke koje sam navodio malo ranije. Hrvatsku svake godine napusti jedan Karlovac radno sposobnih ljudi. Pogledajmo istini u oči, u Hrvatskoj se jedino penzioneri množe brzinom ušiju. Ljudi koji su pošteno radili i stvarali ovo društvo. Ljudi koji uskoro neće imati od čega živjeti jer jednostavno neće biti onih koji će njihove odavno potrošene penzije zaraditi.

Dok se mi ovdje bavimo brojanjem krvnih zrnaca, kapljica na čelu državnika koji jesu ili nisu pohodili Sinjsku alku i kninsku utvrdu, Hrvatsku zbog tih istih razloga napušta 130 ljudi dnevno. Razmislite drugi put o tome kad budete ponosno uzvikivali koliko ste za dom spremni. Nisam crveni udbaš, da živimo u zdravijoj demokraciji bio bih, paradoksalno, konzervativac. Domoljub sam koji svaki dan radi na tome da sutra bude malo bolje, ne odlaze moji kolege i prijatelji iz Hrvatske zbog mene. Odlaze zbog onih koji od straha pred sutra žive u jučer.

Do objave ovog teksta otišlo je novih 130 ljudi. Što je važnije, nepostojeća crvena opasnost ili osjećaji djeteta koje će se jednom zbog nje negdje drugdje osjećati kao građanin drugog reda samo zato što u prezimenu ima slovo s kvačicom?

Andrej Plenković

demografska katastrofa

egzodus

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter