reportaža iz KRAJA KOJI IZUMIRE

I dalje se rađaju djeca, ali idu u Irsku. Prije, kada smo zatvarali škole, seljaci bi nas napadali vilama, a danas nije ostalo nikoga da se buni


Daniel Radman
25.03.2019.17:00
I dalje se rađaju djeca, ali idu u Irsku. Prije, kada smo zatvarali škole, seljaci bi nas napadali vilama, a danas nije ostalo nikoga da se buni
Ranko Šuvar / Cropix

sažeto

Nekad je na području Nove Rače bilo 14 škola, danas su ostali na pet


Daniel Radman
25.03.2019.17:00

Za jedno selo nema tužnijeg događaja od onog kad ravnatelj škole zaključa objekt s vanjske strane. Ta nezahvalna zadaća zapala je jesenas Darija Jaušića, ravnatelja Osnovne škole 'Ivan Vitez Trnski' iz Nove Rače koji je jednu od područnih škola, onu u Slovinskoj Kovačici, zbog gubitka učenika stavio u takozvani 'pasivni status'. U praksi, to je samo eufemizam za potpuno zatvaranje škola, a na širem području Nove Rače itekako znaju što to znači.

Doduše, ovo je prva zatvorena škola u Jaušićevom mandatu koji traje nešto duže od jednog desetljeća. No, pokazuje nam ravnatelj stare dokumente, pa tako i jedan iz 1956., koji svjedoči što je ovaj kraj otada prošao. Ovim dokumentom je utvrđeno osnivanje osmoljetki u čak četiri naselja, a s područnim školama ukupni broj se popeo na četrnaest. Danas je od osmoljetki ostala tek Nova Rača s tek četiri područne škole.

Broj učenika se prepolovio

Ranko Suvar / Cropix

'Kad sam došao na mjesto ravnatelja imali smo 415 , a u ovoj školskoj godini upisana su 253 učenika', kaže nam Jaušić, pa dodaje barem jednu ohrabrujuću vijest: 'Prema projekcijama u idućih pet godina ne bi trebalo doći do pada broja učenika.'

No, ono što brine je drugo pitanje, nevezano strogo uz natalitet. Djeca su se rađala i zadnjih godina, ali su, na žalost, sa svojim roditeljima i odlazila. Neki od njih u veće sredine, poput Bjelovara i Zagreba, no većina ih je sreću potražila u Njemačkog i Irskoj.

U samoj Novoj Rači, koje je i općinsko središte, dolaze djeca iz drugih mjesta, pa ona – barem za one koji ne pamte sretnije dane – još odiše nekom živosti. Kad čujete dječji smijeh i vrisku znate da tu ima života, a učenici u Rači, po tom se ne razlikuju od svojih vršnjaka.

Na posao 'od bandere do bandere'

Ranko Suvar / Cropix

Došli smo na sat hrvatskog jezika, učenicima šestog razreda predaje Đurđa Vučetić, a oni koriste priliku što imaju posjetitelje da se i našale sa svojom učiteljicom. Ona je davne 1961. upisala prvi razred upravo ove škole i jedan je od svjedoka vremena. Trideset godina poslije vratila se kao nastavnica hrvatskog, potom je i ona bila ravnateljica.

'Ja na posao idem 'od bandere do bandere', živim tu u susjednoj zgradi, ma nemam ni 50 metara', kaže nam, a nakon ove duhovite opaske 'baca' se u nostalgiju.

'Naravno, drugačije gledam na Raču danas i onda kad sam bila dijete. Tada mi ovdje ništa nije nedostajalo život, al' opet, život u selu je onda bio veseliji, zanimljiviji, ljudi su se više družili, radili zajedno i na polju i oko kuće... Nekad je tu bila tvornica 'Fenor' koja je zapošljavala nekoliko stotina radnika. Mladi ljudi su dolazili, ovdje osnivali obitelji, gradili kuće. Umiranjem tvornica počela je umirati Rača, a onda i okolina', priča nam gospođa Vučetić.

Prema selu koje je je izgubilo školu asfaltirana je cesta

Ranko Suvar / Cropix

Kao što smo napomenuli, Rača zahvaljujući školi još ne izgleda 'kritično', pa odlazimo do Slovinske Kovačice, zadnjeg mjesta koje se suočilo sa zatvaranjem škole.

Do Kovačice vodi novi asfaltirani put, ironično, cesta je otvorena baš u kolovozu 2018. uoči zatvaranja područne škole, a upravo je jedan od povoda bio taj da će bolja prometna povezanost spriječiti mlade da odu iz sela. S obzirom na cijelu situaciju, ne možemo se oteti dojmu da je stigla barem deset godina prekasno.

Na ulazu u Kovačicu vidimo dva parkirana automobila, radnici obnavljaju društveni dom (opet se postavlja ono pitanje 'za koga?'), iza kojeg su mjesna kapelica i sad već napuštena škola. Ispred škole je i nedavno obnovljeno dječje igralište, naravno, prazno je. Ravnatelj nam otključava školu, pokazuje kako izgleda interijer škole nakon što je ostala bez učenika. Danas im služi tek kao skladište.

Ranko Suvar / Cropix

'Veliki je udarac za mjesto kad se za škola zatvori. Kad nema žamora djece u selu, kad ih ne možete vidjeti na igralištu, sve djeluje otužno', kaže nam Jaušić.

'Osim toga, kad je škola prisutna u mjestu, i roditelji više surađuju. Imali smo redovite programe za Svetog Nikolu, Božić, Dan škole... Znači, nešto se događalo u selu, priredbe, radionice, igraonice, u tom smislu gubitak je još i veći.'

Komu treba škola kad nema djece?

Ranko Suvar / Cropix

Izvan škole, dakako, život u selu posve je miran. U Slovinskoj Kovačici zatekli smo umirovljenike Matu i Miru Matković, a oni su nas - kako i priliči gostoljubivosti ovog kraja – odmah pozvali na kavu.

'Inače je nešto življe, al' sad je baš vrijeme proljetnih radova u poljoprivredi', pojašnjava nam Mato, no odmah upozorava da ovo 'življe' ne shvatimo predoslovno.

'Nekad je moj kućni bio 104, sad je 74.... ranijih godina nas je bilo 650 u selu, a to je padalo i padalo'.

Za svako selo je šok kad ostane bez škole, no oni su svjesni da se drugo i nije moglo očekivati.

'Za koga će biti otvorena kad nema djece?', pita se gospođa Mira, a onda se vraćaju u svoju mladost. Mato kaže 'u mom razredu je bilo nas 17, poslije smo išli u osmoljetku u Orlovac, a tamo su vam bile - dvije škole. Jedna je srušena, iako je bila kulturni spomenik, izgrađena je prije nekih 150 godina, a druga je napuštena godinama.'

Za mjesto na zabavi u Kovačici trebalo se izboriti

Ranko Suvar / Cropix

Kaže, imali su dobro obrazovanje, ništa im nije nedostajalo. Nabraja mi onda da je orlovačku školu završio dekan šumarskog fakulteta, a u selu se mogu pohvaliti – osim sa šumarima - i s pravnicima, naftnim inženjerima, inženjerima brodogradnje... Poput Jaušića i oni ističu onaj aspekt škole koja je, osim obrazovne ustanove, bila i mjesto društvenih događaja.

'Imali smo društveni dom u kojem su bile zabave, tamo niste mogli ući poslije mise večernjice koliko nas je bilo. A unutra stane preko 300 ljudi', priča nam gospođa Mira o nekadašnjem društvenom životu. Taj društveni život bi se za Novu godinu prebacio u školu, gdje je Mjesna zajednica organizirala doček, pa je osim tradicionalnih školskih priredbi – i podrazumijeva se, obrazovane funkcije - škola itekako značila za selo.

U Orlovcu su nekad bile dvije škole

Ranko Suvar / Cropix

Iz vidno napuštene Slovinske Kovačice produžili smo u Orlovac koji je nekad primao njihove učenike viših razreda. Krajem šezdesetih Orlovac izgubio je osmoljetku, potom i četverogodišnju, sad je poput Kovačice jednako pust. S tim da tamošnja zgrada škole čak nije ni zaključana, zapravo i nema bravu, što dovoljno govori kad je zadnji put bila korištena.

Tu je naš domaćin Lazo Marković, Slavonac iz Rajeva Sela koji je 50-ih kao učitelj doselio ovdje. Inače, Marković je završio u Osijeku gimnaziju pedagoškog smjera, a poslije u Zagrebu i tjelesno-zdravstvenu kulturu, potom i pedagogiju i sociologiju... Kako se školovao u Osijeku i Zagrebu, za početak smo ga pitali kakav mu je šok bio kad je stigao ovdje. No, osmijeh mu je odmah prešao preko lica. U umirovljeničke dane, s razlogom, vratio se u Orlovac. Koliko mu ova škola znači, govori i slika iznad njegovog kreveta s kojom nam je pristao pozirati. Na njoj je ista onda zapuštana škola.

'Nije stvar samo Zagreba i Osijeka, meni je kao Slavoncu iz širokih šorova Orlovac bio seoce, malo, ali naseljeno. Uh, ma ovdje se živjelo punim plućima. Iz današnje perspektive živjelo se skromno, ali mi smo bili zadovoljni. S nostalgijom se mogu sjetiti zabava ovdje u domu. Ali, i ja sam takav, lako se ubacim u vlakove i vozim se, ali imam svoju brzinu'.

Orlovčani nisu dali djeci da idu u školu u Raču

Ranko Suvar / CROPIX

Pamti i on kad je zatvorena osmoljetka u Orlovcu i što je to značilo za selo. S učenicima je prešao školu u Novu Raču, no nije sve prošlo bez borbe.

'Mjesec, mjesec i pol dana nisu dali djeci da idu u Raču! Legli bi na cestu i nisu dali da autobus prođe. Takva vam je bila onda borba za školu. Poslije sam radio kao prosvjetni savjetnik, pa vam mogu ispričati još poneku anegdotu. Recimo, nisam se smio pojaviti u Štefanju... Jednom savjetniku su skinuli kotače s automobila zbog te odluke. To su bile velike borbe mještana, i ja ih razumijem. A tek Berek... Išao sam s akademikom Strugarom prenijeti odluku sa Skupštine općine Garešnica, sedam dana prije su donijeli odluku o ukidanju škole. I dolazimo tamo, vidimo ljude da nose vile, motike... Gledam što je sad, a onda vidimo da idu prema nama. Nije bilo druge već da sjednemo nazad u automobil i da predsjedniku općinskog vijeća kažemo da nema ništa od odluke', kaže kroz smijeh.

No, ubrzo se uozbiljio.

'Onog trena kad škola nije u selu, znak je da nema više života. Pogledajte ovdje u Orlovcu, od nas do križanja nedostaje 30 kuća', ponavlja mi priču koju smo čuli u Slovinskoj Kovačici.

Kad vidim automobile ispred škole, naježim se

Ranko Suvar / Cropix

'Kod odluka o ukidanju miješaju se dva elementa, pedagoški standard koji jasno kaže kakva bi škola trebala biti, a druga je politička dimenzija, koja je isto vrlo jasna: 'Onog trena kad ode škola selo umire, nema ga'. Bojim se da ne ispadne narcisoidan u profesionalnom smislu, ipak smo mi učitelji davali neki štih selu.'

Napominje da je ogroman udarac bio još kad su učitelji napustili mjesto stanovanja i počeli automobilom stizati na posao, ovo je tek završni udarac.

'Kad vidim u mojoj Rači koliko ima automobila pred školom, odmah se naježim. Mogu to biti dobri učitelji, ali znam da idu doma kad im prođe nastava i da ih briga za moju Raču. Pa ja sam ušao u svaku kuću u kojoj sam imao učenika. Da bi vi znali što treba poduzeti kao učitelj, razrednik, morate poznavati ljude. Danas da učitelji zalaze u kuće, ljudi bi mislili da skupljaju milodare.'

Orlovac

Nova Rača

Slovinska Kovačica

zatvaranje škola

odumiranje sela

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter