obljetnica rušenja berlinskog zida

Ispovijest čovjeka koji je proživio dramatičnu noć: 'Istok i Zapad nikad si kasnije nisu bili bliski kao te noći'


Robin Mikulić
09.11.2018.19:00
Ispovijest čovjeka koji je proživio dramatičnu noć: 'Istok i Zapad nikad si kasnije nisu bili bliski kao te noći'
iStock

sažeto

Postoje društveni događaji za koje svatko može reći što je u tim trenucima točno radio kao što su to, recimo, slijetanje na Mjesec ili 11. rujna. Ja, ali i mnogi drugi, na taj način pamtimo 9. studenoga 1989. godine, dan kad je pao Berlinski zid


Robin Mikulić
09.11.2018.19:00

Stajao sam pod jakim reflektorima na granici s DDR-om i pišao po Berlinskom zidu, prenosi Berliner Zeitung. Nije išlo drugačije, u Pojasu smrti nije bili niti zahoda niti drveta. Samo to ekstremno osvijetljeno prazno polje smrti. Kratko prije toga moj bi se čin tumačio kao nemoguća provokacija. Državi se to ne bi nimalo svidjelo, gomila uniforma bacila bi se na mene i uhapsili me. I to bi bila moja najmanja briga.

Granični prijelaz Invalidenstraße-Ostseite. Iako godinama živim u Berlinu, tamo još nikad nisam bio. Zid je bio tabu. No, tog dana je sve bilo drugačije nego svih 10.315 dana prije – otkako je DDR zatvorio svoje granice. Bio je 9. studeni 1989. godine, dan kad se sve činilo mogućim. A moje uriniranje po antifašističkom zaštitnom zidu bilo je beskrajno oslobađajuće.

Događaj je to koji je tad bio nezamisliv, a još je i danas teško shvatljiv

IStock

Postoji jedna stvar koja je apsolutno nepouzdana, ljudsko sjećanje. Jer, iako se stalno nešto događa, naša memorija funkcionira drugačije. Postoje godine koje se u našem sjećaju stope u svega nekoliko nevažnih dana. Stručnjaci govore o nužnosti zaborava kako se naš mozak ne bi preopteretio. Sjećanje je nemilosrdno i pohranjuje samo važne stvari, stvari koje su povezane s velikim emocijama. Svatko od nas ima svoju vlastitu galeriju situacija punu nezaboravnih detalja. Većim dijelom se radi o osobnim doživljajima.

No, postoje i oni društveni događaji za koje svatko može reći što je u tim trenucima točno radio kao što su to, recimo, slijetanje na Mjesec ili teroristički napad izveden 11. rujna 2001. godine.

Ja, ali i mnogi drugi, na taj način pamtimo 9. studenoga 1989. godine, dan kad je pao Berlinski zid. Događaj je to koji je tad bio nezamisliv, a još je i danas teško shvatljiv.

U 18:57 Günter Schabowski obratio se u ime Partije medijima sljedećim riječima: „… odlučili smo, danas, da ćemo, hm, donijeti novi pravilnik koji će svakom građaninu DDR-a omogućiti, hm, da preko graničnih prijelaza, hm, napusti DDR.“ U dvorani je nastupilo opće bunilo. Ljudi se rapituju. Odlučujuća rečenica, sasvim kratka: „Pravilnik prema mom saznanju stupa… primjenjuje se odmah. Smjesta.“

Studirali smo na Humboldtovom sveučilištu, a navečer smo planirali u kino. Prije toga sjedili smo u birtiji. Konobar nam je donio račun i nešto mrmljao: „Sad svatko može preko. Rekli su to na radiju.“ „Ući ili izaći“, pitali smo. „Izaći“, odgovorio je. „Ali mi to ne želimo, mi ćemo ostati ovdje.“ „Ja isto“, odgovorio je sa suzom u oku.

Zaboravio sam koji smo film gledali. Nitko se od nas više ne sjeća što smo gledali. Svake godine početkom studenog pokušam se natjerati što smo tad gledali. No, u međuvremenu mi je postalo jasno da je to potpuno nevažno. Ono što je uslijedilo bilo je mnogo veće od onoga što je prethodilo.

Taj dan je doista povijesni datum one prijelomnice iako se iz službene perspektive tumači dvojako. To se pokazuje i ove jeseni kad nacija debatira o slomu SPD-a i CDU-u, kad razgovaramo o skorom kraju Merkeličine vladavine. Krčka se ponovno i debata o Istočnoj Njemačkoj jer je ondje osobito ojačao AfD pa političari ponovno razglabaju o tome što Istok nikad ne bi trebao zaboraviti.

No, ne rade to na 9. studenoga, dan koji je pred 29 godina postao simbolom euforije. Ne. Slavi se i upozorava na 3. listopada, na datum birokratskog završetka Ujedinjenja. Osim toga, ni tad se već nije radilo o tome da su Istočni Nijemci prvo sumnjičavo, a onda u tisućama izašli na ulice. Umjesto toga radije se pričaju drugačije pričice. Ne vjeruje samo David Hasselhoff da je DDR-ovce inspirirao na rušenje Zida. Osim toga, himnom Pada zida postala je pjesma Wind of Change koju su Scorpionsi objavili tek 1991. godine.

Tog 9. studenoga stajali smo nakon kina u Ulici oslobođenja u kojoj nije bilo niti žive duše, kako je to obično i slučaj sa slijepim ulicama. Nekoliko taksija, nekoliko pijanaca. Berlin je već odavna bio u krevetu. Odvezli smo se do Biesdorfa i u studentskom klubu upalili televizor.

Ljudi su se derali „Zid mora nestati!“ 

iStock

Gledanje vijesti tad se smatralo obavezom. I tako smo ih vidjeli, ljude koji su se na Brandenburškim vratila derali „Zid mora nestati!“. Kratko nakon toga gledali smo oduševljena lica koji su se izborili za prelazak zida. Jedan se prijatelj zaderao da i on mora biti među njima. Više nije bilo zaustavljanja. No, tih je dana još uvijek postojala opasnost da će država intervenirati – kako se to obično događa da se stari sustav raspada. Mi smo ipak dotad skupili nešto aktivističkog iskustva pa smo bili sigurno da čak ni taj dan neće pasti niti jedan metak.

Netko se zaletio do telefonske govornice i pozvao taksije. Planirali smo bijeg iz države, teško kriminalno djelo. Uzeli smo pare za taksi, naše osobne iskaznice i bocu jeftinog pjenušca. Ljudima koji su ostali u klubu rekli smo da ćemo im platiti rundu kad se vratimo sa Zapada.

Taksistu smo rekli da ćemo u Zapadni Berlin, kao da je to najnormalnija stvar. Smijao se. „Koji prijelaz?“ Nismo imali pojma. Jedino što smo znali u Zapadnom Berlinu bio je Reichstag, koji se vidio s željezničkog kolodvor na Friedrichstraße. O pravom prelasku granice ozbiljno bismo razmišljali tek kratko pred penziju, kad bi nam država izdala vize. „Znači, Invalidenstraße“, rekao je vozač.

Slika na granici činila se potpuno nadrealnom

Getty Images

U DDR se znalo činiti da dani prolaze brzo poput minuta, ali ne zato što se toliko toga događalo, nego zato što se toliko malo događalo. Bolje rečeno, svaki dan isto. To je bilo dobro za srce, nije bilo uzbuđenja, ali loše za mozak. No, pred nama je bilo uzbuđenje života. Nikad nismo mislili da se čuda događaju toliko lako.

Ne zbog toga što je Schabowski rekao, nego zato što su ga ljudi toliko doslovno shvatili. Da tome nije bilo tako, taj bi se povijeni trenutak izgubio. Dan nakon toga nitko ne bi slavio, nego bi zavladala njemačka birokracija. DDR-ovci bi uredno otišli na posao pa onda u biro da si riješe putovnice.

Iz taksija smo izašli kratko pred ponoć. Morao sam piškiti, ali na Zidu nisam stajao sam. Slika na granici činila se potpuno nadrealnom. Svi su buljili u policajca koji se nijemo smješkao. Svako toliko netko bi ga zagrlio ili mu natočio pjenušca. Netko mu je u kalašnjikov čak gurnuo žuti cvijet.

Bili smo mladi i naivni, kao što se tim godinama i priliči. Slučaj je htio da se ovdje rodimo, a mi smo od toga napravili najbolje što smo mogli. Tad još nismo imalo velikih životnih planova. Htjeli smo se zaljubiti, zabaviti, napiti.

Politički smo bili sveznajući onoliko koliko se s 23 godine to u pravilu bude. Gotovo nikad nismo razgovarali o novcu niti politici. Radije smo razglabali o žena i trapericama, još radije o glazbi. Novi album Pixiesa bilo je moje najveće blago koje sam to ljeto donio iz Mađarske.

Bili smo politički dovoljno podobni da studiramo, ali i dovoljno pametni da ne pušimo jeftinu propagandu. Međusobno bismo si posuđivali zabranjene knjige poput Orwelove 1984. i naivno vjerovali u to da se DDR može promijeniti.

Te noći bio je prijatelj svatko tko je bio budan

Getty Images

Te noći napustili smo tu zemlju bez grižnje savjesti. Na drugoj strani odbor za doček. Ljudi koje sam smatrao licemjerima klicali su meni, dugokosom liku u kožnoj jakni. Nikad kasnije nas nisu toliki stranci grlili niti ljubili. Nešto dalje, malo izvan svjetla reflektora, prvi znak triježnjenja. Prosjak nas je pitao može li i on dobiti gutljaj pjenušca.

Zapad je ležao ispred nas poput velikog obećanja. O njemu smo znali više nego što je većina Zapadnjaka znala o nama jer smo gledali gotovo isključivo zapadnu televiziju, ali nismo imali blage veze o tome gdje se što u Zapadnom Berlinu nalazi. Karte DDR-a završavale bi na Berlinskom zidu. Iza njega nije bilo života. Zapadni Berlin bio je bijelo polje, grad duhova.

Potrčali smo, ali pred nama su bile samo livade i jedna prazna ulica. I to bi trebao biti taj legendarni Zapadni Berlin? Znali smo samo dva imena, Kudamm i Gedächtniskirche. „Kudamm? To je sigurno udaljeno barem četiri kilometra“, rekao nam je jedan prolaznik.

Digli smo palce u zrak. Stopirali smo. Auti su se zaustavljali, te noći bio je prijatelj svatko tko je bio budan. 20 minuta kasnije stajali smo ispred Gedächtniskirche.

Vrludali smo Zapadnim Berlinom ne razmišljajući o tome imaju li naša djela posljedice. Budući da je većina ljudi iz Istočnog Berlina znala isključivo za Kudamm, ondje se okupila masa slavljenika. Svi su svoju sreću ispoljili na svojim Trabijima kucajući po krovovima autiju. Trabiji su to izdržali, a ljudi koji su u njima sjedili samo su se blaženo smješkali. Istok i Zapad nikad si kasnije nisu bili bliski kao te noći.

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter