Antinogometaš komentira

Jako sam se opirao tekmi, ali sam se oduševio kad sam shvatio da je to k'o kazalište samo sa zaleđem


Robin Mikulić
22.06.2018.08:15
Jako sam se opirao tekmi, ali sam se oduševio kad sam shvatio da je to k'o kazalište samo sa zaleđem
100posto

sažeto

Dogurali smo već do 4. minute. Naš broj 4 promašio je prvu priliku. Nitko ga nije osuđivao. Pristrana bagra, pomislio sam


Robin Mikulić
22.06.2018.08:15

Svima vama koji očekujete uobičajeni izvještaj s jučerašnje tekme odmah poručujem da u ovom tekstu ovdje tome neće biti niti traga, da ne biste slučajno trošili svoje dragocjeno vrijeme ili mene ubijali na kraju  komentarima. Ovo je prva cjelovita nogometna utakmica koju sam u životu pogledao pa evidentno nemam pojma o čemu govorim tako da vas molim da prema meni budete blagi.

Kad sam radio u jednoj redakciji, mislim da je u pitanju bilo europsko prvenstvo, morao sam zbog nedostatka ljudi pratiti utakmicu Hrvatske i Češke, možda Poljske. Imena stranih igrača bila su jednako suludo nepamtljiva. Svi su se u redakciji zaje*bavali na moj račun. Dok nije počelo i shvatili su koliko zaista nemam pojma. Urednica se derala da pretipkavam live prijenos s Guardiana, ja nisam razumio niti riječi. Ne zato što ne govorim engleski, nego zato što sam imao osjećaj da me netko gurnuo u operacijsku salu sa stručnim medicinskim priručnikom i naložio mi da otvorim čovjeka na stolu bez asistencije.

Hrvatska je zabila gol već u negdje u trećoj minuti i ja sam to baš tako prenio: Broj 13 zabio je gol! Urednica me poslala u rodno mjesto i preuzela kompjuter. Kad je vidjela što Guardianovi sportski novinari pišu počela je komentare jednostavno prenositi s drugih domaćih portala.

Koliko se god pravila da je bolja od mene i ona je u ekran buljila kao tele u šarena vrata. Neću kriti da sam bio otvoreno zlurad. Suzdržao sam se, doduše, podbadanja jer bi me bila raskomadala.

Za jednu sitnu ženu bila je prilično zastrašujuća. Još mi se uvijek nekad pojavljuje u noćnim morama, bez zaje*ancije. Psovala me i dalje kao da sam ja kriv što sam jedini novinar kulture koji se ne kuži u futbal. Prošlo je i to. Nikad im više nije palo na pamet da me stave na sličan zadatak, bez obzira na manjak ljudi.

Već smo na početku imali problem s lokacijom

100posto

Ta me anegdota ponukala da se opet okušam kao sportski komentator. Objasnio sam aktualnom uredništvu situaciju i dobio zeleno svjetlo. Htio sam, da vam pravo kažem, jednom u životu shvatiti zašto se svi toliko raspamete i osipaju šahovnicama kad na ekranu gledaju naše dečke kako 90+ minuta naganjaju loptu. Nikad mi nije bilo jasno što to točno toliko različitih ljudi može toliko povezati.

Nagovorio sam frendicu da pogleda tekmu sa mnom. Pokušao sam prvi put sam doma, u pitanju je bilo otvorenje, ali to je bio totalni fijasko. Znao sam da drugi pokušaj mora biti Hrvatska i to negdje vani među ljudima. Bez toga trla baba lan. Nabrijavali smo se doma partijom jamba. Čitavu sam igru gubio, izgledi za pobjedu su mi bili nikakvi, makar nisam bio loš samo je ona bila mnogo bolja. Barem se tako činilo dok nismo krenuli zbrajati. Svisnula je kad sam pobijedio. Ja sam to protumačio kao znak da će i moj predstojeći zadatak biti jednako uspješan and boy was i wrong!

Prvo nismo mogli naći mjesto niti na jednoj terasi oko Keglića. Jasno, htjeli smo baš u Keglić jer je to najnogometskije mjesto u gradu koje ja znam, ali tamo se nije moglo zgurati niti iglu među ekipu, a kamoli dva komentatora diletanta.

Nakon 10 minuta kruženja poput strvinara za pravim lešom piknuli smo ipak stol u obližnjem bircu. Prvi red do trećeg ekrana. Okruživalo nas je doslovno minimalno pet ekrana i jedno platno. Rulja je bila nabrijana. Nekoliko hladnih pivi na svakom stolu, kockice kuda pogled seže.

Čak smo se i okladili da bi iskustvo bilo što autentičnije. Ja sam se kladio na Argentinu, 3:1, ona se kladila na izjednačeno, 2:2. Pitali smo naše prijatelje stručnjake koliko su naši predviđeni rezultati realni. Moram li reć da su nas zasuli salvama smijeha?

Prepoznao sam samo likove iz sudnice

Ona je naručila pivo, ja sam naručio osvježavajuće bezalkoholno piće s komadićima naranče. Pokušali smo dokučiti kako kladionice funkcioniraju. Pokušavam ja objasniti da ultimativni pobjednik koji je pogodio točan rezultat dobiva dva piva, relativni jedno, a fulamo li oboje, nagradni fond ostaje kući.

Krenulo je. Nisam prepoznao nikog isprva. Onda sam vidio Messija. Lik iskače iz paštete pa mi se lice urezalo u pamćenje. Dobro, i zgodan je isto pa ni to nije odmoglo. Zatim su ekranom prodefilirali Mandžukić i Modrić. „Čekaj malo, to su oni s Mamićevog suđenja kaj su zaboravili stvari“, pitam ja. „Ne, budalo, Lovren i Modrić“, upućuje me moja sukomentatorica. Prošao je i Rakitić, mislio sam da je to onaj što su mu izvadili bubreg. 

Onda su krenule himne. Dečki u svijetloplavim dresovima na prugice nisu čak niti usta otvarali, naši su vatreni u crnom (što me, nota bene, samo dodatno zbunilo) grleno pjevali. Svi odreda. Prvi trenutak malog ponosa. „Nadam se da bu se neko žrtvoval i Messiju nogu spotral“, komentiram na njeno čuđenje. „Pa zato kaj ga svi mrze, kužiš?“ Razuvjerava me. „Ne, budalo. Svi mrze Modrića je zaboravil stvari na sudu.“ Bila je to, primjetit ćete, lajtfora večeri. I ne samo naša.

Što je to zaleđe

Dogurali smo već do 4. minute. Naš broj 4 promašio je prvu priliku. Nitko ga nije osuđivao. Pristrana bagra, pomislio sam. Uslijedilo je prvo zaleđe, ponovno broj 4. Koji kre*en. Zapisao sam u teku da moram konačno provjeriti o čemu se tu točno radi. Znam samo objašnjenja poznatih domaćih trandži, ali mislim da ona nisu baš akuratna. Provjerite, uostalom, sami.

„Misliš da i suci treniraju k'o i nogometaši. Čini mi se da nekak baš čudno bježe.“ Ništa. Nastavljamo. Na Mandžukića se argentinski broj 17 spektakularno bacio.Bio je to prvi put da sam vidio nešto što sam razumio. Plesni teatar. Bože mili, što su ti nogometaši dobri performeri. Barem se polovici smiješi blistava budućnost na nekom plesnom podu, majke mi. Već dugo nisam vidio toliki kazališni talent izvan teatra. Da budem potpuno iskren, nisam ga dugo vidio već niti tamo.

Rakitić je, naravno, bio ultimativni pobjednik kad su igrači glumci u pitanju. Službeno ga nominiram za Nagradu hrvatskog glumišta.

Treba imati mu*a da čovjek ostane ležati na podu dok se ne prekine napad koji je mogao okrenuti igru. Čovjek se baš dao sa svim svojim bićem za tu izvedbu. Osigurao nam je najviše svega ikad, mislim ovdje dakako poglavito na slobodne udarce, svojim performansom.

Imali smo i problem s mikrofonijom. Gledali smo sliku, a ton je kasnio 3 sekunde. Znali smo da će to biti problem dogodi li se zapravo nešto. Jer, brat bratu, prvo je poluvrijeme bilo dosadno k'o sam vrag. Ono, ništa. K'o da se svi nečega na terenu boje. Najbolje stvari događale su se kad je lopta bila u posjedu Rebića. Meni se njegov divlji pristup dosta svidio, samo sam mislio da je fulao sport jer takvo nasilje obično čovjek očekuje eventualno u ragbiju ili sinkroniziranom plivanju. O, da. Začudili biste se koliko je to kompetitivni sport.

Nismo ni slutili da gledamo tekmu godine

100posto

U poluvremenu smo provjerili, ponovno kod naših prijatelja znanaca, je l' tekma fakat tak dosadna. Bili smo, naime, na stalnoj vezi s barem petero ljudi. Frend Srbin iz Beča bio je jedan od njih. On je, samo usput, nekoliko minuta prije početka utakmice pogodio točan ishod tekme. Pa vi sad recite da na s Srbijanci ne vole. Koješta! Naši su najveći fanovi! Dolazi poruka. „Tekma je tvrda. Makne li Rebića, rasturit ćemo ih.“

Počinje drugo poluvrijeme. Rebić, škarice, gol. Ekipa se raspametila. Zvuk je kasnio za slikom na našoj telki. Sukomentatorica je bila dosta ljuta. Za susjednim stolovima počele su se polako razvijati strategije. Gol je stvarno vinuo atmosferu u nebesa. Ili alkohol, ali tko to može točno znat.

Facepalm koji neću zaboraviti nikad

Novi hit. „Ljudi koji se voze u autima nisu domoljubi“, ljutito će moja plus jedinica na drugom pivu. Ja sam nakon gola od, priznajem skrušeno, uzbuđenja naručio drugu rundu soka. Baš me opalilo. Slika koja mi se najdublje urezala u pamćenje, nakon Rebićevog gola koji će zasigurno dobiti neku nogometnu verziju Oscara, bio je argentinski redatelj - vidite, pojednostavio sam si stvari i prevo ih na svoj jezik – i njegov facepalm.

Huh. I muškarci zaplaču kad repke gube i to u prime timeu u live prijenosu. Moju je sreću nadrastao samo trenutak najveće spoznaje u životu, neki će reći najvrjednije. Sam od sebe shvatio sam što je to točno zaleđe.

Objasnio sam sukomentatorici - ona je u srednjoj gledala Ligu prvaka pa je znalkinja, čisto da ne biste posumnjali u ekspertizu moje ispitivačice pa samim time doveli u pitanje i točnost mog odgovora – i ona je kliknula Heureka! To se zove sreća, ljudi moji i Gabi Novak. 68'.

Moram priznati, omililo mi se malo

„Di su baklje? Di je nered? Ma to je sve dijaspora otišla u Rusiju, nema naših“, smije se ekipa za stolom do. Drugi gol. Kažu jednako lijep. Ne, kao nepristrani promatrač morat ću razočarat Modrićeve pobornike i uništiti im tu estetsku iluziju. Rebić i gotovo. Makar, najljepši trenutak čitave tekme bila je ona velika šora pri kraju. Kao da gledam Tarantinov film. „Kad ga sutra pitaju kakav je bio osjećaj ponovno se neće sjećati“, smije se isti onaj duhoviti momak od malo prije. Onda onaj bezvezni Rakitićev gol. Mislim, čovjek je zaslužio jer su ga izlaktarili doslovno svi koji su se našli pored njega, a više je vremena proveo previjajući se na travi nego u trku, ali pravda postoji. Neće ući u anale, ali zaslužio je barem takvu satisfakciju i nagradu za svoju cjelovečernju izvedbu.

„Eto, vidiš koliko ljudima malo treba da budu sretni? Cijela Hrvatska bu pijana dana“, komentira moja supatnica zvižduk koji je označio kraj. Istina je, čak je i alkos u rehabu popio gutljaj pive. Pljeskao sam isto. I veselio se. Tko zna, možda mi se nogomet ipak omili. Tako da, pazite se.

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter