Kad Hrvati propucaju na poslu

'Jazavci odvratni, zbog vas ginem svaki dan na poslu. Dala sam otkaz u uglednoj kompaniji i otišla konobariti. Gurnuo sam kolegu koji mi je išao na ku*** i odglumio da imam proljev'


Valerija Bebek
12.06.2019.17:00
'Jazavci odvratni, zbog vas ginem svaki dan na poslu. Dala sam otkaz u uglednoj kompaniji i otišla konobariti. Gurnuo sam kolegu koji mi je išao na ku*** i odglumio da imam proljev'
Profimedia

sažeto

Izgaranje na poslu ozbiljan je problem današnjice petero ljudi iz Hrvatske opisalo nam je što ih je do toga dovelo i što su napravili nakon toga


Valerija Bebek
12.06.2019.17:00

Svi smo čuli za taj naziv, nagledali smo se serija i filmova koji prikazuju ljude sluđene poslom. Od kirurga Hitne službe koje slomi stres, vezanost za pacijente, do marketinških stručnjaka koje i sami šefovi šalju na godišnji odmor jer su 'pukli kao kokice'. Izgaranje na poslu, burn out sindrom, bolest je današnjice. Definira se kao stanje potpune fizičke, psihičke i emocionalne iscrpljenosti uzrokovane pretjeranim stresom na radnom mjestu.

Zaposlenik koji to doživi više nije u stanju biti funkcionalan zbog promjena u svom psihičkom i fizičkom stanju, a do kojih je došlo zbog stresa na poslu. Sugovornici koji su nam opisali svoje izgaranje na poslu svi do jednog spominjali su nesanicu, agresivnost, depresiju, udaljavanje od kolega, plakanje, gubitak samopouzdanja.

Ono što manji broj ljudi zna jest da izgaranje na radnom mjestu dolazi postepeno u nekoliko faza. Možete li se prepoznati u njima i shvatiti da ste zapravo u nekoj od njih? Prva faza se može nazvati medeni mjesec, radnik je entuzijastičan spram posla, idealizira posao i prevelika očekivanja, pozitivan je prema izvršavanju radnih zadataka. Zatim radnik počinje shvaćati da situacija nije idilična, u drugoj se fazi javlja početno nezadovoljstvo poslom, umor i frustracija zbog prevelikog broja radnih zadataka i prekovremenog rada. Tu dolazi do sve veće iscrpljenosti, negativnosti, izbjegavanja kontakta sa suradnicima, gubitka koncentracije i depresije.

Tek tada dolazi i do treće faze, one najprepoznatljivije - javlja se potpuni gubitak interesa za posao, nedostatak samopouzdanja u vlastite sposobnosti, kronična obolijevanja, izostanci s posla, prekid komunikacije sa suradnicima te napuštanje radnog mjesta. Ta posljednja faza je vrlo ozbiljna, a može dovesti do srčanih, moždanih udara i trajnih posljedica za zdravlje.

Profimedia

Fizički sam nasrnuo na kolegu, zatim odglumio da imam proljev

Radio sam na kruzeru, odgulio sam dva ugovora. Tamo se radi 10 do 12 sati na dan, mogu reći da sam doživio i krv i znoj i suze. Amerika je to u najrobovskijem smislu riječi. Čisti kapitalizam. Ali, navikao sam ja raditi, balkanski režim ipak je dobra priprema za tako nešto. Posebna epizoda koju sam doživio mogu je nazvati burn-outom, izgaranjem od posla dogodila se za vrijeme prvog ugovora. Nagomilao mi se veliki stres, umor, nesanica. Bio sam u konfliktu sa sobom i svima drugima. Bio je to užasan period. Imaš osjećaj da ti je sve teško. Živčan si i oko najmanje radnje, tipa problem ti je staviti usb karticu u kameru. A stalno si okružen ljudima, turistima, osobljem... Goriš cijelo vrijeme. Tih dana sam gurnuo jednog Filipinca. Rekao sam mu kao: 'Sorry, slučajno'. Ali bilo je namjerno. Išao mi je na ku*ac, bio je bahat, bezobrazan, nadrkan pa je dobio svoje. Sve je završilo tako da sam odglumio da imam proljev. Dobio sam 48 sati slobodno. Onda sam se dobro naspavao, spavao sam 36 sati u komadu. Nakon toga mi je bilo lakše. Odlučio sam da nema tog posla oko kojeg ću tako gorjeti više. Simon, doživio burn out kao fotograf na kruzeru

Zamračilo mi se pred očima i popi*karao se s kolegama. I šefovima

Radio sam  vrlo zahtjevan posao godinama. On je uključivao svaki radni vikend, bez slobodnog dana. Ajde tako se posložilo i pristao sam na to, jer mi je donosilo neke druge benefite, a uostalom nitko me nije baš previše ni pitao. Bilo je: 'Oš, neš, ne moraš, ima ko će'. Standardna hrvatska priča. Konstanta histerija na poslu, rokovi, sastanci, sve veći zahtjevi i pritisci šefova. Nikada nije bilo dovoljno, kada imaš dobar rezultat, žele još bolji, naprosto korporativna izdrkavanja. A da ne kažem da sam preko ljeta imao samo dva tjedna godišnjeg odmora odnosno deset radnih dana, preostale dane godišnjeg zaboravi niti je itko potezao to pitanje niti me uputio da moram brojati dane godišnjeg, tipa imaš 25 dana pa ih rasporediš tijekom godine, ne, nitko o tome nije vodio računa, a ja ne pogotovo, jer sam bio jako mlad i neupućen u svoja prava. Na neki način sam obožavao svoj posao i nisam postavljao pitanja, jer sam mislio da to tako moram, a oni su se ponašali kao da će svijet stati, ako ne budem na poslu. I za ovih deset radnih dana godišnjeg sam posao moram odraditi unaprijed. Koma.

I tako je to trajalo jedno pet godina, od nakupljenog umora, iscrpljenosti, infuzije, hitne, vitaminskih injekcija sam naprosto pukao. S hitne naravno na posao. Jedan dan sam došao na posao, kolegica iz jednog drugog sektora mi je nešto blago prigovorila, bila je to kap koja je prelila čašu. Toliko mi se zamračilo pred očima da sam preko čitavog njezina odjela vikao na nju iz petnih žila i ponio se kao najveći kreten. 'Pička ti materina, ti ćeš meni govoriti da to nije dobro''.... i takve stvari... Nakon nje sam otišao kod dva svoja šefa koja su bila nadležna za mene i prosuo sav balkanski rječnik na njih: 'Jazavci odvratni, zbog ja vas ginem svaki dan na poslu dok vi imate svi puni godišnji i 10 puta veću lovu od moje, kradljivci para, uzimate još mimo svog posla mito, sram da vas bude, odvratnjakovići, da ste išta vrijedili ne bi tu stolicu grijali, debilčine bez ikakvih rezultata, tj imate ih kad vam ih dam, a dajem vam ih stalno!'' Ne znam je l' to bilo najkonkorektinije, ali izbacio sam iz sebe sav bijes, nisam dobio otkaz i nakon toga su mi se klanjali. Ne kažem da je to pravi put, ali meni je poboljšalo situaciju na poslu. Ilija, potpuno izgorio u velikoj korporaciji na šefovskom mjestu

Profimedia

Dala sam otkaz u uglednoj kompaniji i otišla čistiti stolove u restoran

Da, doživjela sam burn-out. Jedan od onih u kojima dugo, godinama akumuliraš nezadovoljstvo. Bio je potreban i najmanji mig da odem s tog mjesta. Frustraciju su mi uzrokovali moji nadređeni, koji su potpuno neorganizirani i onda bi svoju živčanost i histeriju samo delegirali na niže grane. Nikad nisam znala kako će mi dan izgledati, radila sam terenski posao u PR agenciji. Bez obzira kako si ja organizirala posao, krojili bi mi dane na svoj način. 'Hajde ti lijepo odi na Rab, Cres ili neki drugi udaljeni otok, treba obaviti tamo to i to.' Zatim, neuki kakvi jesu, očekuju da tamo stigneš za sat vremena. Osim što su neobrazovani i neempatični, među njima je vladala atmosfera da je uživanje u slobodnom vremenu bilo zločin ravan ubijanju male djece. Kada si okružen takvim, moram reći - debilima, onda osjećaš da si fulao cijeli život, profesiju. Sumnjala sam u sebe, mislila sam da ništa ne valjam. Lomila sam se dugo, nisam mogla spavati, odbijala sam se družiti s prijateljima, samo sam sjedila uz telefon bez ikakvih planova za taj ili bilo koji drugi dan.

Pred kraj sam već postala jako bahata, odbijala sam zadatke jer su nemogući i jednostavno mi se nije dalo potrošiti pola dana (izvan radnog vremena) da bih im dokazala kako sam u pravu. Dala sam na kraju, otkaz i otišla raditi kao pomoćna konobarica na sezonu. Da nisam dala otkaz, brzo bih ga dobila. Radije sam čistila stolove i restoran, s diplomom i godinama iskustva u struci, nisam više mogla podnijeti da mi život kroje idioti. Kasnije sam se opet vratila u svoju struku, ali s normalnijim okruženjem i izgrađenim stavovima. Odlučila sam da više nikad, koji god posao radila, neću dopustiti nekome da gazi po meni. Moje zdravlje nije toga vrijedno. Monika, izgorjela u PR agenciji

Kad sam shvatio da plačem sklupčan u kupaoni, odlučio sam dati otkaz

Burnout sam doživio dok sam radio za jednu medijsku kuću. Tempo je bio ubitačan, pritisak je bio velik, kao i očekivanja. Sjećam se da je prijelomni trenutak bio rad na jednoj temi koja se radila doslovno u zadnji čas. Nakon 16 sati rada u komadu dogodio mi se burnout. U tih 16 sati izgubio sam u potpunosti energiju za dalje i nisam vidio smisao u vlastitom radu, a svemu tome kumovala je posljedica stresa koji je išao s tim. Kada sam već u kasnu noć vidio da više ne ide i da više ne mogu, zaputio sam se doma u potpunosti izmožden. Naručio sam taksi i samo čekao da dođem doma. Taksist me putem gledao, pitao jesam li dobro, a u mojoj glavi je vladala potpuna blokada na svim razinama tako da nisam uspio pronaći snage da odgovorim na njegova pitanja, a svaki put kada bi prozborio osjećao bih da sam na rubu. Nije čovjek kriv, samo je radio svoj posao i pokušao biti uslužan.

Profimedia

Znam samo da sam, kada sam ušao u stan, otišao direktno u WC, zatvorio se, sjeo na pod, praktički se sklupčao i samo se nadao da će sav taj stres otići. Nakon toga mi je trebalo tjedan-dva da se ponovno rekuperiram i da radim bez nekog prevelikog stresa. Ali tog trene, te noći dok sam sklupčan ležao u kupaonici odlučio sam da moram otići iz te firme, što sam uskoro i napravio. Andrej, burn out doživio u medijskoj kući

Raspala mi se veza, udebljala sam se postala sam depresivna

Radila sam u velikoj marketinškoj kući pet godina. Kako sam postajala sve bolja, tako su mi davali više posla, što je potpuno normalno, ali na kraju se moj život sveo na posao i birtiju preko puta tvrtke. Plaća je bila super, ali sam ju trošila samo na masnu hranu iz dostave koju sam jela u firmi, alkohol poslije posla i cigarete. Na poslu sam bila stalno, kad bih nazvala mamu prije 19 sati čudila bi se što već idem kući. Prijatelje sam viđala rijetko ili nikada, a i veza mi se počela raspadati. Nisam si mogla dopustiti ni da na godišnjem ništa ne radim pa sam i na more nosila laptop i radila. Plakanje u wc-u na poslu jednom tjedno postalo mi je potpuno normalno. U međuvremenu sam prekinula vezu, udebljala se i zdravlje mi se pogoršalo. Pomisao na odlazak na posao izazivao mi je mučninu, bila sam razdražljiva cijelo vrijeme, osim dvoje-troje ljudi na poslu svi su mi ljudi bili odbojni i nisam ih mogla podnijeti. Gubila sam samopouzdanje zbog najmanje sitnice i stalno se osjećala kao da nisam dovoljno dobra i da nemam pojma što uopće radim. Nisam znala reći ne - kad bi mi rekli da trebam napraviti nešto izvan radnog vremena ili na slobodan dan, samo bih pristala iz straha da ne bi šefovi mislili da sam lijena i da ne želim raditi.

Sve se zapravo urušilo kad su mi dali ugovor na neodređeno i puno manju plaću. Tu sam pukla. Prvo sam bila u depresiji, a onda sam postala ljuta. Imala sam sreće jer mi je u roku od par mjeseci uletio drugi posao s boljim uvjetima i brže-bolje sam ga prihvatila. Da se to nije dogodilo, mislim da bih ionako dala otkaz jer mi je postalo nezamislivo raditi na tom mjestu, bez obzira na to što mi je karijera išla naprijed, radila sam sve bolje i imala uspjehe. To mi, doduše, ništa nije značilo jer život izvan te zgrade nisam imala. Kad sam došla na drugi posao imala sam praktički PTSP i dugo sam se navikavala na to da ne moram po cijele dane raditi, da nitko ne viče na mene i da nema potrebe za stalnim stresom. Ukratko, tako nešto više si nikad ne bih dopustila. Matea, izgorjela u marketinškoj agenciji

Hrvatska

posao

stres

burn out

izgaranje na poslu

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter