PRVI DOKAZI O KRAĐI DJECE

Je li 10 tisuća beba ukradeno kako bi ih prodavali ‘posvojiteljima’: ‘Mužu su rekli da plati troškove pokopa, ali tijelo djeteta nitko mu nije pokazao, iako je inzistirao’


Matej Devčić
21.05.2019.19:00
Je li 10 tisuća beba ukradeno kako bi ih prodavali ‘posvojiteljima’: ‘Mužu su rekli da plati troškove pokopa, ali tijelo djeteta nitko mu nije pokazao, iako je inzistirao’
Profimedia

sažeto

Član Komisije Vlade Srbije za istraživanje slučajeva nestalih beba i predsjednik Udruženja za istinu i pravdu o bebama tvrdi da se došlo do prvih dokaza o krađi djece iz rodilišta


Matej Devčić
21.05.2019.19:00

"U mojoj danskoj obitelji svi su plavi, takve su im oči i kosa, a ja sam crn. A onda mi je danska majka prišla i priznala ono što su od mene godinama krili. Kupili su me za 20.000 maraka od Centra za socijalni rad i moji su roditelji zapravo Srbi", ispričao je prije pet godina srbijanskim medijima Andres Olsen koji je 1972. rođen u Slankamenu u Vojvodini kao Srđan Milinković.

Njegov istup izazvao je šok u državama bivše SFRJ, ali je bio i potvrda za mnoge priče o slučajevima nestalih beba koji se svako malo ponovno aktualiziraju. Naime, nemali broj roditelja u Srbiji tvrdi da su njihove, tek rođene bebe, netragom nestale.

Prvi dokaz o krađi bebe iz rodilišta

Koliko ima istine u tome dovoljno govori činjenica da su mediji u Srbiji jučer objavili kako su se pojavili prvi dokaze o krađi beba. Član Komisije Vlade Srbije za istraživanje slučajeva nestalih beba i predsjednik Udruženja za istinu i pravdu o bebama Radiša Pavlović tvrdi da se došlo do prvih dokaza da je beba rođena u bolnici u Kruševcu 1981. godine ukradena.

Profimedia

Tridesetosmogodišnji muškarac obratio se Udruženju kako bi saznao tko su mu biološki roditelji, a dokumentacija koja je došla do Pavlovića ima niz nelogičnosti.

U dokumentaciji tridesetosmogodišnjeg muškarca navode se dva upisa rođenja, no podaci su izmišljeni kao i ime njegove majke. U prvoj prijavi rođenja se navodi ime njegovog oca, dok ga u drugoj nema, a Centar za socijalni rad u Aleksincu, gdje je muškarac tražio dosje, tvrdi da dokumenti od 1975. do 1986. ne postoje.

"Netko je morao određenu bebu proglasiti mrtvom"

Uvidom u matične knjige rođenih u općini Aleksinac, iz čije okolice muškarac dolazi, utvrđeno je da žena koja se vodi kao majka djeteta ne postoji. "Netko je morao određenu bebu proglasiti mrtvom, priopćiti to roditeljima, da kao majku u službenim dokumentima navede nepostojeću ženu, napravi dokument u kojem se majka odriče bebe i da je na usvajanje.

Očigledno je da je određeni pojedinac zloupotrijebio položaj i za to mora odgovarati", poručio je Pavlović. Što se tiče Udruženja, stvari su više nego jasne - dok je bio dijete on je otet od majke.

Prije pet godina naveliko se pisalo o 10 tisuća beba čijim je roditeljima posljednjih četrdesetak godina u Srbiji govoreno kako su im djeca umrla odmah nakon rođenja u rodilištima, a zapravo su bila prodavana i posvajana.

Prva žena iz Srbije koja je dokazala da joj je sin ukraden

Sumnje su se množile jer u rodilištima, u većini slučajeva, nisu pokazali mrtvo novorođenče, niti su roditelji imali prilike da ih osobno pokopaju. Ukradene bebe završavale su u Srbiji, gdje su bile posvajane ili prodavane uglavnom u SAD, Skandinaviju i Njemačku. Njihova cijena kretala se u današnjoj vrijednosti od 15 pa do 40 tisuća eura.

Prva žena iz Srbije koja je uspjela na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu dokazati svoje sumnje da joj sin nije umro u rodilištu 1983. godine već da je ukraden i da je živ je Zorica Jovanović.

Profimedia

U listopadu 1983. rodila je u Kliničkom centru u Ćupriji, kako je kazala, zdravo dijete, sina. S njim je provela dva dana, da bi trećeg dana dobila obavijest da je njeno dijete umrlo zbog pucanja kapilara na mozgu.

Dijete joj proglasili mrtvom, ali tijelo nije dobila

"Kako, zašto se odjednom to dogodilo, nikad nisam saznala jer mi nisu ništa više rekli. Pokušala sam ga tražiti po bolnici, ali su me spriječili. Suprug i ja smo bili u šoku i tražili smo bilo kakav trag našeg sina, ali nikada, pa ni danas, nismo dobili nikakve papire na kojima piše da je on mrtav", ispričala je tada Jovanović.

Devetnaest godina kasnije dolazi do informacije da je njen sin upisan u matičnu knjigu rođenih, ali ne i u knjigu umrlih. U neformalnom liječničkom izvještaju stoji da je uzrok smrti bebe - nepoznat. Obdukcija je rađena u Beogradu, a tijelo nikad nisu dobili.

Ohrabrena brojem roditelja koji su od 2002. godine masovno prijavljivali svoja iskustva iz rodilišta, obratila se Strasbourgu. 2003. godine podnijela je kaznenu prijavu protiv medicinskog osoblja rodilišta u Ćupriji, no ona je odbačena.

Profimedia

"Nikakav novac ne može vratiti mog sina"

Tvrdila je da je država sabotirala njenu potragu za sinom. A onda je izvolijevala svojevrsnu pobjedu koja je za nju bila dokaz da joj je dijete prije 30 godina ukradeno u rodilištu. 2014. srpski mediji objavljuju vijest da je Europski sud za ljudska prava naredio Srbiji da gospođi Jovanović mora isplatiti 10 tisuća eura naknade.

"Nikakav novac ne može vratiti mog sina, koji je negdje živ i možda ima drugu obitelj. Ne zna da ga tražim već više od 30 godina", kazala je tada gospođa Jovanović.

Uvjerili su je da je sve u redu s djecom i rekli joj da nazove bonicu idući dan

Ništa bolja situacija nije ni u BiH, a bebe koje su tamo ukradene uglavnom su rođene u Tuzli i Zenici. O tome godinama svjedoči i bračni par Dragica i Goran Plauc, koji tvrde da su njihovi blizanci, koji su rođeni 5. kolovoza 1993. u Urgentnom kliničkom centru Tuzla, vjerojatno ukradene.

Gospođa Dragica svojevremeno je kazala kako su bebe pri porođaju plakale te da ih je držala i dojila. Kako je isti dan dobila otpusnicu da ide kući s djecom, nije očekivala da će stvari otići u neočekivanom smjeru. Rekli su joj da ne može vidjeti djecu i da ode doma te da nazove bolnicu kasnije, a nakon što su je uvjerili da je sve u redu zamolili su je da nazove idući dan.

Profimedia

Unatoč analizi dokumentacije, obitelj tvrdi da su djeca ukradena

To je i učinila, a medicinska sestra joj je tada rekla da su joj djeca umrla. Gospođa Dragica kazala je kako joj liječnici nisu dali da vidi djecu te da bolnica njoj i njenom mužu nije dopustila da ih pokopaju, već su ona pet dana nakon smrti predana komunalnom poduzeću na ukop.

Klinički centar svojevremeno je analizirao dokumentaciju i priopćio da u potvrdi o smrti djece kao uzrok navedena je nezrelost pluća kod prijevremeno rođene novorođenčadi. No, obitelj Plauc tvrdi da sva dokumentacija koju posjeduju upućuje da su djeca ukradena te su poručili kako neće odustati od potrage za djecom.

Slična je priča i Nevenke Marušić, koja živi u vojvođanskom mjestu Irig, i koja traga za sinom. Ona je optužila bolnicu u Zenici da su joj prije 32 godine, nakon porođaja, ukrali sina, blizanca njenog drugog djeteta.

"Tijelo dijeteta nitko mu nije pokazao"

"Rodila sam 29. srpnja 1983. godine u zeničkoj bolnici. Na svijet sam donijela blizance, Dejana i Predraga. Bila sam podvrgnuta carskom rezu, pa sam nakon operacije ležala u šok-sobi i bila u dosta teškom stanju. Jedva sam preživjela kada su mi rekli da je jedna beba umrla", ispričala je Marušić za Avaz.

iStock/Ilustracija

U bolnici nisu htjeli uslišiti molbu nje i supruga da vide tijelo djeteta. "Mužu su rekli da uplati na šalteru za troškove pokopa, ali tijelo djeteta nitko mu nije pokazao, iako je inzistirao", kazala je Marušić koja nikad nije saznala gdje njeno dijete pokopano.

U utvrđivanje sudbine beba koje su rođene u rodilištima u Tuzli, Zenici, Sarajevu, Beogradu, Novom Sadu već neko vrijeme uključena je Uprava za ljudska prava Vijeća Europe koji inzistira da se što prije nakon godina kašnjenja donese zakonski okvir o djeci kojoj se nakon rođenja gubi svaki trag. No, ni takav dokument ne zadovoljava roditelje koji desetljećima traže istinu.

Srbija

BiH

bebe

rađa

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter