mama, hoćeš li umrijeti?

Kad sam bila 32 tjedna trudna otkrila sam da imam rak. Doktori su mi dali tri tjedna. Mrzila sam i muža i djecu, ali nisam se predala


Robin Mikulić
16.09.2018.19:00
Kad sam bila 32 tjedna trudna otkrila sam da imam rak. Doktori su mi dali tri tjedna. Mrzila sam i muža i djecu, ali nisam se predala
profimedia

sažeto

Do trenutka kad mi je postavljena dijagnoza, moj je tumor već bio velik poput grejpa, pritiskao mi je srce i pluća i rastao je nevjerojatno brzo


Robin Mikulić
16.09.2018.19:00

Baš smo se bili vratili kući s neke kvartovske veselice, moje troje djece i ja. Muž i ja uživali smo u umjetnosti, ali žudjeli smo za kavom iz obližnjeg birca. Bio je to uobičajen vikend izlazak za našu obitelj, ali kad jednom čovjek preživi rak više se ništa ne doživljava uobičajenim.

Imala sam rijedak, agresivan tip non Hodgkinovog limfoma. Kad su mi ga dijagnosticirali, pred četiri godine, bila sam u 33. tjednu trudnoće s našim trećim djetetom. Dijagnoza je došla niotkuda, ako se ne broje mjeseci svrbeži, umora i brutalnih bolova u gornjem predjelu leđa. Imala sam 38 godina, bila sam u formi i zdrava, a prošle sam trudnoće prošla potpuno bezbolno. Jutarnje mučnine na stranu.

Imate tri tjedna

Do trenutka kad mi je postavljena dijagnoza, moj je tumor već bio velik poput grejpa, pritiskao mi je srce i pluća i rastao je nevjerojatno brzo, prenosi Guardian. Prvo sam otišla pulmologu, iako uopće ne pušim. Muž i ja ujutro smo gledali televiziju, nismo baš mnogo pričali. Znala sam da će mi reći nešto strašno pa nisam mogla uopće govoriti. Saznala sam da uopće nemam raka pluća nego rak krvi. Stigao je novi set liječnika. Sjećam se da sam se smijala i šalila. Oni su mi rekli da su mi ostala tri tjedna. Zatim su nas ostavili same u sobi.

Dijagnozu su mi postavili u petak, a za ponedjeljak su već zakazali porod. Beba je imala točno 32 tjedna. Onda sam krenula s liječenjem koje se protegnulo na najgorih godinu dana u mom životu. Nema terapije koju nisam prošla, doktori su pokušali sve samo da me spase. Mislim da toga dugo uopće nisam niti bila svjesna.

profimedia

Kad se danas svega toga sjetim čudim se kako sam preživjela. Bebu sam rodila carskim rezom jer nisam bila dovoljno snažna za trudove. Bila je sićušna, imala je 2 kilograma, odmah su je odveli na intenzivnu njegu, ali sestre su stalno govorile koliko je velika. Bila sam ponosna na njezinu težinu. Uspjela sam proizvesti zdravu bebu, bio je to izvor mog zadovoljstva u trenucima kad sam kopnjela.

Rekli su nam da možda neće proplakati nakon poroda jer je bila toliko mala, ali jest. Upamtila sam taj njezin jaki plač i sačuvala ga u sebi dok su nas razdvojili. Ona je otišla na svoje liječenje, a ja na svoje.

Mama, hoćeš li umrijeti

To je bilo pred tri godine. Moja je kćer na intenzivnoj ostala osam tjedana. Razvijala se brzo. Moja prva tura kemoterapije uslijedila je tjedan dana nakon poroda. Obrijala sam svoju dugu kosu, a ostatak je otpao, kao što su mi i rekli. Sve što sam htjela je dojiti svoje dijete, ali ona je bila u inkobatoru i puna cijevi. Tjedan je dana uopće nisam smjela niti držati, a kemoterapija koju sam primala bila je toliko toksična da sam odmah završila u menopauzi.

Pokušaji da ignoriram onaj osjećaj da je dojim još me i danas zna izbaciti iz takta. A ostalih dvoje? Bili su toliko mali da su sve prihvatili bez problema. Marta, tad 2-godišnjakinja, više nije bila beba niti jedina curica u obitelji. Moj sin, jako bistri i osjećajni 4-godišnjak, pitao bi me direktno hoću li umrijeti. „Nadam se da neću, borim se da to izbjegnem“, bilo je najbolje što sam mu mogla reći.

Rvali su se sa stvarnošću obitelji koja je nekako završila u kaosu i očajničkom strahu. Imali su majku koja je za njih htjela učiniti sve, koja je odbijala ostati u krevetu samo da bi se onda raspala i sumanuto vikala na sve koji su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu. Moja vlastita majka radila je za nas sve što je mogla. Mislila sam da ću umrijeti. Stvarno sam bila uvjerena da neću doživjeti kako mi djeca odrastaju. Morala sam to isplanirati, i mrzila sam sve oko sebe – čak i muža i djecu – jer će za njih život teći dalje.

Strah me nije napuštao

Taj teror nije me napuštao, osjećala sam ga u želucu poput kamena. Bilo je dana kad se nisam mogla pomaknuti. Imala sam 39 godina i činjenica da sam ušla u menopauzu užasno me je pogađala, osjećala sam to kao napad na svoje vlastito biće. Nuspojave su mnogo dublje od toga da više nećeš moći imati djece.

profimedia

Skoro sam umrla kad sam prolazila kroz transplantaciju matičnih stanica, a godinu dana nakon toga, zbog oslabljenog imunološkog, bila sam stalno bolesna. Ali, preživjela sam. Nekim sam čudom još uvijek ovdje. Liječenje je upalilo. Sad se ponovno moram pomoriti činjenicom da ću i dalje živjeti i to mi se čini čudnovato dezorijentirajućim. Shvatila sam da mnogi koji su prošli što i ja osjećaju slično. To je stvarno jako čudan osjećaj.

Vratila sam se na posao, predajem engleski u jednoj školi. Dobro sam, uskoro će biti tri i pol godine otkako sam u remisiji. Moram dogurati do pet kako bi se vodila kao izliječena. I dalje ću svaka četiri mjeseca morati na redovite kontrole. Kad me nešto negdje zaboli, unutar pola sata potonem u paniku jer se moj tumor može vratiti u bilo kojem mojem organu. Ali većinu vremena sam slobodna od straha.

Oporavljamo se polako

Cijelimo i kao obitelj. Razgovarao o vremenu kad sam bila bolesna, kad nisam imala kosu, kad sa rodila i sve uvjeravam da sam sad bolje. Moja najmlađa jako je svega toga svjesna. Čak i kad sam sjela da ovo napišem došla je do mene i pitala me pišem li o vremenu kad sam bila bolesna i nju rodila. Stalno joj ponavljam da nisam bila bolesna zato što sam bila trudna s njom.

To što sam preživjela rak nije me promijenilo kao osobu, ali se trudim ponovno skupiti djeliće svog života, usuditi se vjerovati da i dalje imam budućnost. Tek sad počinjem shvaćati što sam gotovo izgubila. Prilično je to usamljen proces, ali sutra je novi dan. Moram ispravljati eseje, ići na posao, peglati i djeci pripremiti užinu. Te male stvari vraćaju me u stvarnost, daleko od one usamljenosti. Kad sam zaposlena sve to nekako potone. No, još nisam odlučila je li to dobro ili ne.

Podijeli članak