SERIJAL KULT(NE) LIČNOSTI

Komunist koji je prezirao 'buržoaskog' Tita od svoje zemlje napravio je 'Staljinistički diznilend' u kojem je svaka zabava bila zabranjena


Daniel Radman
12.08.2018.14:00
Komunist koji je prezirao 'buržoaskog' Tita od svoje zemlje napravio je 'Staljinistički diznilend' u kojem je svaka zabava bila zabranjena
Profimedia

sažeto

Komunistički vladar Albanije Enver Hoxha imao je toliku paranoju od inozemne invazije da je diljem države dao izgraditi između 700 i 750.000 bunkera nalik kućicama za hobite


Daniel Radman
12.08.2018.14:00

Što se dogodi kad jedan paranoik vlada zemljom 40 godina? Na žalost, takav 'eksperiment' proveden je u Albaniji između 1944. i 1985., kad je državom vladao Enver Hoxha, jedini europski diktator koji može ići u istu rečenicu sa Sjevernom Korejom i tamošnjim režimom. Jedina je razlika između njegove Albanije i Sjeverne Koreje bila je ta što Hoxha nije stvorio dinastiju. Nakon njegove smrti komunistička diktatura se uspjela održati sve do 1992., najduže od svih europskih zemalja izvan SSSR-a, ostavivši Albaniju uvjerljivo na začelju najsiromašnijih država Europe.

Osim ekonomskog kraha, iza sebe je ostavio i zemlju posve izmučenu izolacijom i kulturom straha. Najgore procjene govore da je svaki treći stanovnik Albanije u tom razdoblju bio ispitan od strane tajne služne 'Sigurimi', koja je, čisto da steknete dojam, imala 200.000 informanata u zemlji od jedva tri milijuna stanovnika. U arhivi su, iza sebe, ostavili milijun detaljnih dosjea. Tijekom vladavine ubijeno je oko 5.5 tisuća neprijatelja režima, a političkih zatvorenika bilo je pet puta više.

No, same brojke neće ukazati na to koliko je straha unio u Albaniju. Imao je toliku paranoju od inozemne invazije – nema koga se nije bojao – da je diljem države dao izgraditi između 700 i 750.000 bunkera nalik kućicama za hobite (koji su bili namjenjeni za jednu osobu), a za sebe podzemno sklonište od 5 katova, 106 soba i kongresnom dvoranom u koju je stalo 200 ljudi! Granicu je dijelom opasao žicom kroz koju je prolazila struja, a posve je uništio i obalu. Skoro dvije trećine obale pretvorio je u vojnu zonu, pa se na plažama, umjesto ručnika, razvijala bodljikava žica. I sam se zatvorio, ali u četvrt Blokku namijenjenu za stranačku elitu u koju 'obični narod' nije smio kročiti.

Profimedia

A počeo je kao progresivna snaga. Mladić iz solidno stojeće obitelji imao je državnu stipendiju te se školovao u Francuskoj, fakultet nije završio, ali je nakon kraćeg boravka u Parizu došao do posla u veleposlanstvu u Bruxellesu. Zbog komunističkih stavova – Albanija je tada bila monarhija – izgubio je i taj posao, no bez nekih većih problema vratio se u zemlju i nastavio raditi kao učitelj. Tijekom Drugog svjetskog rata - zemlju će prvo okupirati Italija, potom i Njemačka - napušta i tu službu te otvara trgovinu duhanom koja će s vremenom postati paravan za djelovanje komunističkog pokreta otpora koji je pomagao i sam Tito.

No, poslije Drugog svjetskog rata, (Albanija je oslobođena 1944.), mijenja odnos i s Titom i Jugoslavijom koja mu postaje prvi neprijatelj. S jugoslavenskim liderom nije se slagao oko granice i Kosova, a druga stvar koju je posebno zamjerio jest da u stvorenoj ekonomskoj Uniji između Jugoslavije i Albanije vidio 'imperijalističke tendencije'. Razlaz Tita i Staljina 1948. odlično mu je sjeo, tada je pod ruskim okriljem mogao otvoreno i bez ikakvog sustezanja mrziti jugoslavenski socijalizam.

Kad je Staljin umro, pukla je i ljubav s Rusima. Staljinovog nasljednika Nikitu Hruščova, koji je olabavio sovjetski režim, optužio je za izdaju marksističkih i staljinističkih ideala, pa se kao 'vanjskom pokrovitelju' okrenuo Kini i Mao Ce-Tungu. No, kad je Kina počela zatopljavati odnose sa SAD-om, i tu je vidio izdaju pa je raskrstio i s njima.

Profimedia

A sva previranja na vanjskopolitičkoj sceni imala su za posljedicu i čistke na unutarnjoj. Prvi su stradali 'protitovi' kadrovi, nakon dolaska Hruščova na vlast pročistio je Stranku rada od 'sovjetskih elemenata' da bi na koncu stradali i oni koji su zagovarali suradnju s Kinom. Od šest suosnivača albanske Komunističke partije, samo je jedan umro prirodnom smrću. Najopasniji posao bio je onaj ministra unutarnjih poslova – osim jednog, svi odreda su završili ili na višegodišnje zatvorske kazne ili su smaknuti. Vrhunac brutalnosti bio je kad je ubijen Hoxhin najbliži suradnik, Mehmet Shehu.

Službeno, Shehu je 1981. - nakon što su skupa na vlasti proveli punih 37 godina - izvršio samoubojstvo, a prethodno je priznao da je višestruki agent. No, malo tko i danas u Albaniji sumnja da je Hoxha naredio smaknuće, mnogi sumnjanju da ga je čak i osobno ubio.

Crno na bijelo nije dokazano, ali prema kuloarskim pričama u svojim paranojama dao je ubiti i mnoge koje su mu pomagali kroz život, poput osobe koja mu je omogućila stipendiju za školovanje u Francuskoj, prijatelja kod kojeg je stanovao u Parizu, a navodno nije oprostio ni djevojkama koje su ga odbijale u mladosti.

No, njegova supruga, u svom zadnjem razgovoru prije smrti, izjavila je da je Hoxhu 'boljela duša' što je morao ljude slati u smrti jer, kaže, 'bio je jako osjećajan i patio je zbog toga', ali da je to bila njegova 'državnička dužnost'.

Nije patio kad je riječ o zabranama. Recimo, 1967. zabranio je religiju u Albaniji i proglasio je 'ateističkom državom', a većinu džamija i crkvi jednostavno je prenamijenio. Da se narod ne zavodi 'kapitalističkim vrijednostima', zabranio je i kažnjavao gledanje inozemnih programa - u Albaniji se u to doba moglo pratiti jugoslavenske, grčke i talijanske televizijske kanale. Bio mu je bitan i izgled nacije, pa je zabranio dugu kosu, brade (to je i zbog religije, podsjećale su ga i na islam i na pravoslavlje), kao i nošenje traperica. Navodno je i na aerodromu u Tirani bio frizerski salon gdje bi se svatko tko dolazi iz inozemstva, a imao je kosu dužu od propisanih 4,5 centimetra, morao podvrgnuti šišanju.

Profimedia

Iz tog razdoblja ostala je legendarna anegdota da su nogometaši amsterdamskog Ajaxa, uoči gostovanja u Albaniji, dobili službeni faks gdje ih se upozorava da prije dolaska moraju skratiti kosu i obrijati.

Naravno, kad je maknuo religiju da je sam došao na mjesto božanstva, njegovo ime doslovno je ugravirano u planinu, a koliko je bio opsjednut svojom veličinom čak je i krivotvorio povijest i još dodatno uveličao svoj ulogu u oslobodilačkom ratu i stvaranju albanske države. Ratni veterani, naravno, nisu ni malo bili oduševljeni takvim krivotvorinama, ali nisu imali ikakvu mogućnost proturječiti mu.

Umro je prirodnom smrću, nakon koje je proglašeno sedam dana žalosti. No, simbolički, sedam godina poslije njegove smrti, albanski narod izašao je na ulice i srušio njegov ogromni spomenik u samom središtu Tirane. I simbolički i stvarno, to je donijelo prekretnicu u ovoj balkanskoj državi. Ipak, obračuna s ostavštinom njegovog režima nije bilo, osim ovog kratkoročnog bijesa nacije.

Ne znači to da se prema Hoxhi i njegovom režimu gleda sa simpatijama, ali su ga dovoljno brendirali da je, primjerice, njegov bunker postao jedna od najvećih atrakcija Albanije. No, da nije bio baš najcrnji vrag, makar nije bio daleko od toga, pokazuje i nekoliko pozitivnih stvari koje su mu pošle za rukom kao državniku. Od feudalnog sustava i klanova koji su vladali Albanijom postavio je temelje moderne države, značajno je podigao i pismenost svojih stanovnika, uspio je industrijalizirati zemlju i izgraditi prve željeznice. Sve to, manje-više, ostvario je u svojih prvih petnaest godina mandata.

Poslije toga paranoik je došao na svoje i sa sobom povukao cijelu državu na rub provalije.

albanija

kult(ne) ličnosti

Enver Hoxha

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter