Pomolimo se!

Mi i dalje opako odriješujemo kesu za oprost grijeha, najviše u Europi uz Mađare. Hoće li onda bog otvoriti zatvorene vrtiće, vatrogasna društva i pomoći pirotehničarima


Robin Mikulić
18.09.2018.19:00
Mi i dalje opako odriješujemo kesu za oprost grijeha, najviše u Europi uz Mađare. Hoće li onda bog otvoriti zatvorene vrtiće, vatrogasna društva i pomoći pirotehničarima
AP/Arhiva/Ilustracija

sažeto

A što radi naša najjača opozicijska partija dok se i dalje u državi ništa ne mijenja? Igraju se vrtića


Robin Mikulić
18.09.2018.19:00

Služi li Crkva narodu ili narod Crkvi? Na taj bismo način mogli redefinirati ono stoljećima staro pitanje o tome što je bilo prije, jaje ili kokoš. Jer, kao što možemo vidjeti, to je pitanje postalo prilično irelevantno u svjetlu svih ovih gadnih, potresnih, licemjernih, …. priča (ovdje bi, realno, mogao stajati bilo koji pridjev koji negativno konotira djelovanje najvažnije europske vjerske institucije) koje zadnje desetljeće ili tako sjedaju na račun Vatikanu. Bog zna da ih je bilo, sva ona pedofilija i mučka zlostavljanja djece tek su krunski dragulji stoljeća šutnje i odvraćanja pogleda na drugu stranu. Bilo jaje ili kokoš, mi smo i dalje ovce.

facebook

No, kad je riječ o našem kokošinjcu u kojem se 90 i kusur građana još uvijek ponosno izjašnjava kao dio Isusovog krda, onda na račun Svete stolice – na ovaj ili onaj način, uplaćujemo najviše u Europi. Jer Hrvate, da oprostite, evidentno zaboli ona stvar za skandale koji opasno prijete Vatikanu, tu moralnu vertikalu u očima našim zemljaka ne može poljuljati ništa. Pobogu, najsposobnijoj glavi koja je zadnjih nekoliko stoljeća vodila Kristovu zaručnicu prijeti se otkazom jer se čovjek vratio izvornom tumačenju Svetog pisma: Voli bližnjega svoga kad je riječ o susjedu, a štedi na sebi, a daj siromahu te okani se korištenja propovjedaonice kao političke govornice kad je riječ o kleru. Kakvog li samo neoprostivog grijeha!

Bog i Hrvati, ima tu neka tajna veza

Mi i dalje svesrdno odrešujemo kesu za oprost grijeha - što s obzirom na percepciju korupcije i činjenicu da smo već godinama pri samom europskom vrhu kad je u pitanju netransparentno poslovanje države možda i nije glupo. Baš je neki dan Jokić izjavio da živimo u zemlju u kojoj 14-godišnjaci misle da se do posla dolazi isključivo preko veze.  Imamo za vjeroučitelje koji uče netrepeljivosti prema drugačijem, ali ne i za informatičku opremu koja bi od niza izgubljenih generacija možda konačno proizvela prvu koja to nije otkako je neraskidive sprege Boga/Majke božje i Hrvata. Mjesto u raju oduvijek se kupovalo, barem smo to mogli naučiti iz mračne povijesti Crkve ili Vatikanskih ugovora, kad smo već kod toga. Ipak su nam oni bliže od mistične dvotisućljetne tradicije idolopoklonstva.

Sramota na sramotu

Jedino Mađari u Europi na vjerska pitanja troše više od nas, ali vratit ćemo se još tome. Tako barem kaže novo istraživanje Eurostata, krovne europske kuće kad je u pitanju statistika. Dobro, moramo biti iskreni pa reći da se podaci odnose na 2016. godinu, a osim davanja za vjerske institucije uključuju još i kulturu te sport ili kako ga simpatično zove Janica Kostelić, prva dama naših suvremenih heroja, šport. Shvatila je žena da nam više vajde ima od baštinjenja njemačkih investicija nego mlaćenja prazne jezično-purističke slame. Kao da nemamo većih problema od kvačica.

Damir Krajač / Cropix

Moj cinizam na stranu, činjenica je da Hrvatska za sport izdvaja smiješno mali novac, a kultura je ionako zadnje sviralo još od Andree Zlatar Violić, resorne ministrice koja je za svog mandata dopustila da se budžet kulturi sreže na sramotnih 0,49 posto proračuna. Otada se nije suštinski mnogo promijenilo, barem ne na proračunskoj razini. No naši su sportaši tome unatoč nekim čudom, a reći ćemo čak i Božjim – što bi možda ipak moglo opravdati silne pare koje dajemo za pastirsku brigu naših duhovnih skrbnika budući da su njihove silne molitve urodile ipak nekim plodom, naredali niz vrhunskih rezultata te svijet doveli do toga da nas glorificira kao najveću sportsku naciju.

Ministarstvo je pod Hasanom konačno shvatilo svoj puni potencijal jakog ideološkog žrmlja pa stoga niti ne čudi što je taj, u kulturi neiskusni politikant, svoje krakove u međuvremenu raširio po svim važnijim nacionalnim kulturnim institucijama otkuda iz sjene, uz pomoć svojih vjernih marioneta, malo po malo kulturu cenzurira iznutra.

Što je zemaljski život u usporedbi s vječnošću?

I dok tako čitamo da RH za Crkvu i ostale vjerske zajednice godišnje (Crkvi pritom ide više od 95 posto para) izdvaja nevjerojatnih 2 milijarde kuna (do okrugle brojke fali koji milijun), kulturi ide više od upola manje, a šport je prevelika žabokrečina da bismo to valjda mogli i znati. Zapravo, opet sam ciničan. Janica je to sredila pa tako znamo da je proračun za šport od 2016. do danas povećan za 100 milijuna kuna što i dalje iznosi mizernih 180 milijuna kuna. Tako barem stoji na službenim stranicama agencije kojom predsjeda. Busali se mi o prsa kao sportska nacija ili ne – dobro je dok imamo predsjednicu koja hrvatskom športu daje globalno prepoznatljivo lice jer važno je da netko kolo vodi kako bismo pred svijetom sakrili koliko nas boli kifla kako će naši športaši ostvariti svoje rezultate. Mi ionako pamtimo samo pobjednike, i to kratko ako uopće. Moram li vas podsjetiti na fijasko dočeka zlatne braće Sinković koje su na aerodromu dočekale samo njihove supruge?

Philipp Schmidli/Getty Images

No, lako i za sve to. Reći će ljudi da nam niti šport niti kultura nisu neophodni za život. Bog jest. Poštujem i takvo stajalište, živimo u pluralističkom društvu gdje bi se to trebalo, ako je za vjerovati Ustavu, temeljnom zakonu iz kojeg naše zdravo društvo raste. Pa ipak upućujem na tri tragedije ovog našeg bajnog sustava o kojima se može čitati u današnjim novinama. Realno, da uzmemo sve fekalije koje smo slano progutali posljednje dvije godine ovom tekstu ne bi bilo kraja niti u još neotkrivenim bespućima interneta.

Djeca su budućnost

Na Lastovu je zatvoren vrtić jer država Općini ne da mizernih milijun kuna da se naplati ovrha. Natežu se oko toga treba li novac dati grad, županija ili netko treći, a svi su odreda i dalje dio državnog proračuna – što za nama poreznim obveznicima ionako ne bi trebalo predstavljati neku osobitu razliku budući da svi mi iz svojih džepova plaćamo za aparate koji nam taj golemi birokratski tumor drže na životu. Crkvi dajmo 2 milijarde kuna. Znate li koliko je milijuna u 2 milijarde? Puno više nego što 24 djece na otoku treba da bi normalno živjela. Uskoro će im isključiti i struju, telefon već jesu.

Vatra pročišćuje

Zatim je tu i svijetli primjer DVD-a Bag iz Karlobaga. Ljudima, koji su inače jedini koji mogu odmah intervenirati jer je prva najbliža postrojba u Gospiću i treba joj preko Velebita 50 minuta lude vožnje po zavojima o kakvima vozači Formule 1 samo sanjaju, zbog lokalnih dnevnopolitičkih gluposti rasprodaju vozni park. Doslovno se zbog nešto više od 100.000 kuna rasprodaje oprema koja premašuje vrijednost od 100.000 eura. Neka spika oko načelnika, koji je višestruko osuđivan za svakojake radnje povezane s korupcijom – uskoro bi trebao u zatvor na godinu dana, koji neće dati para jer, eto, birokracija. Nisu dragovoljci dostavili neke potvrde, vodi ih čovjek koji je načelnikov politički neprijatelj, pa je bolje da se zbog osobne osvete sve to ukine nego da profitira netko tko mu nije drag. Crkva ondje djeluje još od doba kralja Zvonimira, provjerio sam.

Život nema cijenu

I možda najtužniji od tri primjera kojih se ovdje dotičemo. Nakon godina i godina stradanja jednom od najopasnijih minskih polja u Hrvatskoj, onom između Siska i Petrinje – područje znano i kao Kotar šuma, da budemo novinarski precizni – konačno je došao kraj. U 49 incidenta poginulo je 19 ljudi, 30 ih je teško ranjeno. Pirotehničari su u nešto više od mjesec dana na području nešto manjem od 2 kilometra kvadratna izvadili 2.748 mina i još 830 neeksplodiranih ubojitih sredstava. Lani je na području čitave RH otkriveno 1.700 mina, situacija ondje je toliko kritična. Ostalo je još samo nešto manje od 9 kilometara kvadratnih aktivnog minskog polja, i to samo kad je riječ o Kotar šumi.

Cropix

Znate koliko je to koštalo? Niti 19 milijuna kuna, a pravimo se da ljudi ne lijepe cijene na živote. Znate što je jedino gore od toga, Hrvatska je za to dala 2.6 milijuna kuna. Ostatak je dala Švicarska. Crkva godišnje dobiva gotovo 2 milijarde kuna.

A što radi naša najjača opozicijska partija dok se i dalje u državi ništa ne mijenja? Igraju se vrtića.

Sapienti sat.

HDZ

SDP

crkva

Eurostat

Vatikanski ugovori

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter