sanja sarnavka za 100posto

"Moj prvi porod bio je najveće poniženje koje sam u životu doživjela, a neokonzervativna struja nas opet gura u tri ugla kuće"


Mia Peretić
21.10.2018.20:25
"Moj prvi porod bio je najveće poniženje koje sam u životu doživjela, a neokonzervativna struja nas opet gura u tri ugla kuće"
Srdjan Vrancic / CROPIX

sažeto

'Dok ne počnemo djecu obrazovati tako da ih učimo kako su muškarci i žene različiti, no da bi trebali imati jednaka prava, nećemo ništa postići'


Mia Peretić
21.10.2018.20:25

Donedavno su se najvećim skandalima u Hrvatskoj smatrale afere takozvane visoke politike, gospodarskog kriminala ili curenja podataka u policijskim istragama, no pojavila se i jedna koja nadilazi tradicionalne političke podjele: nakon javnog istupa u sabornici pri čemu je Mostovka Ivana Ninčević Lesandrić opisala traumatično iskustvo kiretaže maternice "na živo", javni su prostor okupirala potresna svjedočanstva žena koje su doživjele slično, isto ili još mnogo gore iskustvo. Iako se već i ranije upozoravalo da se u pojedinim hrvatskim bolnicama i ginekološkim ordinacijama događaju strašne stvari, da se ženama koje prolaze bolne postupke ne pruža adekvatna anestezija, javnost se u punom kapacitetu senzibilizirala tek nedavnom akcijom "Prekinimo šutnju" udruge Roda.

Naša sugovornica,  tijekom svog rada na području aktivizma za prava žena također nikad nije šutjela, a u intervjuu nam je otkrila i osobno traumatično iskustvo iz hrvatskog rodilišta, no i svoje poglede na status žena u današnjoj Hrvatskoj te pitanje nasilja nad ženama kojim se bavila čitavog radnog i aktivističkog vijeka. 

Najveće poniženje u mom životu

"Čitala sam baš na Facebooku jednu od tih priča i to je stvarno da ti pamet stane. Žena je imala spontani pobačaj, išla je u bolnicu, tri sata je krvarila na hodniku i tamo su je pustile žene ginekologinje, ne muškarci", počinje o aktualnoj temi Sarnavka koja i sama ima poprilično traumatično iskustvo iz hrvatskih bolnica. Naime, svoj prvi porod opisala bi, nikako drugačije, doli najvećim poniženjem koje je doživjela u svom životu. 

"Dakle, kada su Rode još prije 7 godina progovorile o ovim stvarima, ja sam konstatirala da mi je potpuno nevjerojatno da se to i danas događa jer je moj prvi porod bio najveće poniženje koje sam u životu doživjela, još u doba davnog socijalizma. Iako je moj muž već tada bio liječnik, ja nisam željela vući nikakve veze, nego onako, kad se dogodi, ide se u dežurnu bolnicu. I svi ti govore da je trudnoća najljepše razdoblje i kako je to sve prekrasno. No, kada sam došla u bolnicu, to je bilo strašno. Da sam mogla, otišla bih kući", prisjeća se Sanja Sarnavka.

Dakle, njezino iskustvo nije jučerašnje, nije ni od prije sedam ili deset godina, već se dogodilo prije tri desetljeća i samo pokazuje da ovaj problem našeg zdravstvenog sustava, ali i društva u cjelini, nije ništa novo. No, kako je u njenom slučaju izgledao "najljepši događaj" u životu svake žene?

"Iz nesvjestice me budio nečiji krik i najgore od svega je bilo to što sam shvatila da to vrištim ja. I nakon svega odvratan komentar"

"Prvo su mi gurnuli klistir i tamo su bila dva zahoda, na njima samo neki zastor, a s druge strane zastora je bio neki jadni stažist koji ti uzima anamnezu. Trudove sam imala preko 24 sata, a u bolnici sam provela 16. Padala sam u nesvijest, pa bi me iz te nesvjestice budio nečiji krik i najgore od svega je bilo to što sam shvatila da to vrištim ja. Bolovi su bili nesnosni, doktora uopće nije bilo blizu. Porod je završio, dijete je bilo jako tamno s velikom kvrgom na glavi jer nije mogao izaći", priča nam dugogodišnja aktivistica i opisuje kako joj je, nakon svega, upućen posebno odvratan komentar:

"Liječnik je završio šivanje i rekao, referirajući se na mog supruga liječnika, 'Šteta što kolegi nisam uzeo mjeru da znam koliku rupu da vam ostavim'. Šivanje je, naravno, bilo bez anestetika, no onda je babica vidjela taj njegov tretman i rekla mi 'Nemojte slučajno ne imati drugo dijete zbog ovog iskustva', te da je imao jednu pacijenticu koja mu je dala lovu i kojoj je davao epiduralnu. Trebalo mi je šest godina da zaboravim taj porod, a na idućem smo bome dogovorili vezu i bilo je puno lakše".

Dakle, i nakon 30 godina mi imamo istu situaciju na ginekološkim odjelima i izgleda kao da se zaista ništa nije promijenilo, a Sarnavka smatra da joj se čini kako je situacija još gora, da se žene uopće ne uvažava, te da tu nisu samo muškarci krivi. Kako kaže, kreira se atmosfera prezira spram rodilja i stav "Što plačeš? Rađaš, pa što sad, istrpi malo bol".

Srdjan Vrancic / CROPIX

Pošto nakon prvog poroda nije mogla ni hodati ni stajati, mama joj je našla jednu gospođu koja je došla pomagati:

"Ona mi je rekla da je rodila u Njemačkoj i kako su joj nakon poroda oprali kosu, sestra ju je cijelo vrijeme držala za ruku, a ja sam bila u šoku", zaključuje svoje iskustvo.

Smatra da se bez najnovije akcije udruge Roda situacija još uvijek ne bi promijenila, a istup Mostove saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić ocjenjuje dobrim pomakom naprijed u smislu podizanja svijesti, izazivanja pozornosti medija i reakcije javnosti:

"Vidim da sada žene iz dana u dan iznose sve više priča, iako je strašna reakcija ministra zdravstva Milana Kujundžića i predstojnika Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Split Denija Karelovića koji negiraju mogućnost da je to istina i do sada se nitko od njih toj ženi nije ispričao".

Slika i prilika odnosa hrvatskog društva spram žena

Kao što smo vidjeli, ova se događanja nisu javila jučer i bilo krajnje naivno ograničiti ih samo na sferu nefunkcioniranja pojedinih dijelova unutar hrvatskog zdravstvenog sustava ili čak sistema kao takvog. Naprotiv, kroz potresna svjedočanstva žena o mukama koje su prolazile na ginekološkim odjelima i ordinacijama zrcali se jedan puno dublji problem, a to je onaj odnosa našeg društva spram žena.

"Naše zdravstvo ima puno problema, no ove situacije, odnosno tretman ginekologa i ginekologinja spram žena izlaze iz društvenog stava da žene trebaju trpjeti, i ako žele biti majke neka se ne bune, tako da je to definitivno rodna priča. Nije slučajno da na puno mjesta u Hrvatskoj imate identičan tretman. Bilo mi je strašno vidjeti kako bolnice izgledaju, dva puta sam išla na kiretažu i jednom mi je prilikom liječnik na hodniku dobacio, folirajući mlađoj medicinskoj sestri, onako usput "Ovo pijte 3 mjeseca". Ja sam pogledala i vidjela da mi je prepisao neki hormon. Poderala sam taj recept, pa čovjek mi nije objasnio ništa o tome što je to što sam dobila, kako i zašto", kaže Sarnavka. 

Dimenzija posebnog licemjerja

Još kada se u kontekst čitave priče stavi famozna Istanbulska konvencija koja je s prvim danom listopada stupila na snagu, te gorućih problema poput masovnog iseljavanja, starenja stanovništva, te niske stope nataliteta, pozivanje žena na rađanje u ovakvim uvjetima čini se, zaista blago rečeno, krajnje neukusno. 

"Ovo je također posebno tužno ako se gleda iz perspektive demografske obnove jer s jedne strane od žena tražite da rađaju više, a s druge ih tretiraju kao nevažna bića koja ne zaslužuju poseban tretman u tom trenutku poroda koji bi trebao biti najljepši trenutak u životu žene. Nemam ništa protiv boli, ali ako se netko odnosi prema tebi kao prema ljudskom biću i pruži ti ruku, priznaje da imaš neku važnost, to bi moglo sasvim drugačije izgledati". 

S obzirom na istupe naših političara, možemo li uopće očekivati nešto bolje?

No, realno, što zapravo očekivati od društva u kojem su političari, profilirani kao kakve estradne zvijezde, trebali biti oni koji rade na korist čitavog društva, a koji su u ovom slučaju gadno zakazali. Kroz povijest neovisne Hrvatske smo i u najvišim institucijama vlasti kao što je parlament, svjedočili izljevima seksizma poput onog 'Bog vas je stvorio za madraca, a ne mudraca'. Imamo mi i friških primjera. Zagrebački gradonačelnik mrtav hladan kaže kako on 'svima da', baš kao žene, bivši ministar zdravstva Siniša Varga je početkom 2015. izjavio 'Volimo da su sestre u pripijenom!', a ni Kujundžić nije cijepljen od neumjesnih komentara medicinskim sestrama. 

Srdjan Vrancic / CROPIX

Kako onda uopće očekivati nešto bolju situaciju kada opetovano svjedočimo ovakvim političkim porukama od onih koji bi trebali biti nekakva društvena elita? 

"Najstrašnija je bila reakcija predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića koji na istup zastupnice Ninčević Lesandrić izjavi da je njemu nelagodno što je ona tako iznijela svoju intimu. žena govori o problemu sustava, a njemu je malo nelagodno slušati što je ona imala spontani pobačaj. Umjesto da istog trena kaže da se sve treba istražiti jer je to nedopustivo u 21. stoljeću".

Uz to, Sarnavka dodaje i kako osim ovih navedenih imamo i predsjednika Vlade koji novinarki kaže da je slatka, te da oni koji bi trebali javno činiti za ravnopravnost, imaju svoju uvriježene stavove.

No, problem nije samo u političarima muškog spola jer, nažalost, poboljšanju društvenog odnosa spram žena ne pridonose ni njihove kolegice. Čak ni one kojima, unatoč ustavnim ograničenjima za neke stvari, po pitanju zauzimanja za ženska prava baš ništa ne stoji na putu. Naravno, riječ je o predsjednici Kolindi Grabar Kitarović koja je na grozne ispovijesti brojnih hrvatskih građanki ostala poprilično nijema, smatra Sarnavka:

"Ne znam što bih više rekla o njoj osim da smatram da će učiniti užasnu štetu za žene. Ona je populistkinja, sigurno doživljava odobravanje jako puno ljudi u Hrvatskoj jer vole što je lijepa i plava i još je sad smršavila, slika se s velikim državnicima, no ona čini korak unatrag za žene jer sada priča o nekakvom brendiranju Hrvatske, a niti jednom se nije oglasila o ovim kiretažama".

Podsjeća i na njezinu reakciju po pitanju Istanbulske konvencije:

"Bila sam kod nje nekoliko puta vezano za priču o nasilju nad ženama i tada je vrlo jasno rekla da ne razumije zašto ne ratificiraju Istanbulsku, no u međuvremenu, kako se sad bori za drugi mandat, vidjevši da bi veću pomoć mogla dobiti od konzervativca, ona izlazi van i kaže 'pa dobro neka se počne primjenjivati ovaj nesporni dio', ne objasnivši što i zašto je nešto sporni dio", kaže i dodaje:

"Priče o njezinom mršavljenju, odjeći i s druge strane obožavanje oružja... Ne vidim ravnopravnost u tome da bi žene ubijale kao i muškarci, već bi radije da se i muškarci i žene klone oružja. Ona radi sve ono što ja ne bih nikad i sigurno nije moja predsjednica. To što je mnogi vole jer je lijepa, nisam baš sigurna da je to funkcija predsjednice".

No, nije Grabar Kitarović izoliran slučaj. Pamtimo skandaloznu izjavu "To vam je tako u braku" HDZ-ove ministrice obitelji Nade Murganić u slučaju nasilnog župana protiv kojeg je supruga podigla, pa povukla prijavu za nasilje u obitelji. 

Srdjan Vrancic / CROPIX

Sarnavka je smatra pravom predstavnicom ultrakonzervativaca jer kaže kako je i u radnu skupinu za donošenje zakona o ratifikaciji Istanbulske osobno pozvala predstavnika "Ordo iuris", organizacije koja uopće nije registrirana u Hrvatskoj već u Poljskoj i predstavnika "U ime obitelji, koji su čitavo vrijeme tražili da se Istanbulska ne ratificira. 

Napad neokonzervativne struje

A kad smo već kod te probuđene desnice, odnosno sve glasnijeg konzervativnog pokreta u Hrvatskoj, Sanja Sarnavka kaže kako "nasrtaje" na status žena s te strane i nije očekivala:

"S jedne strane je dobro što imamo puno više osviještenih žena i da imamo pobunu na stvari koje ne valjaju, no nažalost, još uvijek imamo puno žena koje žele ostati stubovima patrijarhata i imamo cijeli pokret neokonzervativizma za koji ja nisam uopće vjerovala da je moguć. Imam dvije unučice od 3 i 5 godina i ne mogu vjerovati gdje će one rasti. Jer, nešto za što sam stvarno mislila da smo se izborile zavijek, da su neke stvari neupitne, da se pokazalo da su žene kompetentne, da smo jednako vrijedne, drugačije ali s jednakom pravima, mi opet pokušavamo gurnuti ženu u ona tri K "Kirche, Kuche, Kinder" (Crkva, Kuća, Djeca) i mislimo da je to nekakav prirodni zakon. Mi u doba nanotehnologije i robota razgovaramo o prirodnom zakonu prema kojem bi ženu trebalo vratiti u kuću i ona bi treba biti sretna što drži tri ugla kuće"

"Uvijek sam htjela dokazati da me nitko neće vrijeđati zato što sam žena"

Kao dugogodišnja aktivistkinja na polju ženskih prava, Sanja Sarnavka je vidjela i doživjela zaista svašta. Kako kaže, nije oduvijek mislila da će je život odvesti u ovom smjeru. Doduše, još prilikom odrastanja su u njenoj obitelji stvoreni preduvjeti da odraste u osobu neopterećenu stereotipima po pitanju rodnih uloga. Njezina je majka bila profesorica, posvećena svom poslu. Mrzila je kuhati, pa je to radio otac. To je, kako kaže, bio njezin model:

"Kad sam se udala bila sam u šoku, pa zaboga lagali su me, zašto ja sad moram čistiti prljavu kuću, kuhati. Ali nisam imala svijest da je to strukturno, već da ja vodim neke svoje bitke. Evo, primjerice, na faksu se govorilo da je profesor koji je tada predavao, Rafo Bogišić, strašan patrijarhalac i seksist. Ja sam pisala molbu da baš kod njega idem na ispit da vidim hoće li i meni reći 'kolegice odite doma kuhati'. Bilo nas je šest, svih pet je palo, ja sam dobila odličan, ali morao mi je spustiti pa je rekao 'Kolegice Jukić nemojte misliti da sada sve znate', na što sam mu rekla da ja to nisam nikad ni mislila. Dakle, uvijek sam htjela dokazati da me nitko neće vrijeđati zato što sam žena".

Srdjan Vrancic / CROPIX

Devedesetih je godina, nakon jedne tribine u KIC-u u kojem je radila, uvidjela da nije dovoljno da se bori u svom mikrokozmosu. Tada počinje njezin rad u udruzi B.a.b.e.

"Shvatila sam da me to zanima više od svega i nisam nikada požalila".

Više od dvije tisuće priča: "Jedna je žena bila udana za psihopata, nitko joj nije vjerovao sve dok joj on nije gurnuo cijev puške u usta"

"I danas mi se žene javljaju sa svojim iskustvima, traže pomoć", kaže nam Sarnavka koja, iako u penziji, i dalje ne miruje. Zanimalo nas je ima li kakve promjene po pitanju vrste nasilja s kojima se žene suočavaju danas u odnosu na ranija razdoblja. 

"Na početku je bilo samo nasilje, no sada je počelo sve više prijava iz područja rada i mobinga. Baš me zvala žena kojoj je mučno ići na posao, maltretiraju je, ima i bolesno dijete, lomi se na svim razinama".

Kaže nam da je tijekom rada čula zasigurno barem dvije tisuće priča i svjedočanstava žena koje su preživjele neki oblik nasilja. Zamolili smo ju da se prisjeti nekih koje su joj se najviše urezale u pamćenje:

"Bio je primjer jedne mlade žene koja se udala za psihopatu, imali su dijete, otišla je iz braka, no mučenja često ne prestaju ni tada. Nitko joj nije vjerovao i kad je on došao s puškom, natjerao ju da klekne na cestu i zabio joj cijev u usta, tada su došli specijalci i tek tada su povjerovali u njezine priče. I tada je Centar za socijalnu skrb inzistirao da dijete mora viđati oca jer na to ima pravo, bez ikakvog razmišljanja što za dijete znači kada odlazi ocu psihopati koji stalno govori protiv majke, koji mu u ruke daje oružje".

Takvih i sličnih priča ima još stotine, a kako kaže, najgore je kada nekome ne možete pomoći:

"Kao aktivistkinja ja im ne mogu naći stan i posao i osposobiti ih za tržište rada, iako smo imali puno projekata u kojima smo tako pokušali pomoći ženama. No, imate i divnih priča kada imate snažnu ženu kojoj je trebalo samo malo podrške da se izvuče. Tako da imam jednak broj i tužnih i veselih priča", sumira aktivistkinja.

Institucije ne rade svoj posao

Sarnavka nam kaže da danas nažalost slučajeva nasilja u obitelji nema manje, te da institucije ne rade kako bi trebale raditi:

"Istanbulska je stupila na snagu i ja pitam gdje je taj akcijski plan? Prvo što su trebali napraviti je jedinstven broj koji žrtve nasilja mogu nazvati 24 sata dnevno, to bi bilo strašno važno da se odmah reagira i da državna institucija alarmira centar za socijalnu skrb, policiju i sve koje treba. Kod nas se sve odrađuje ofrlje. Nema organizirane mreže podrške, žene nekad nemaju izbora, jedva se preživljava s dvije plaće, pa nekad dođu prespavati u Autonomnu kuću kako bi se odmorile i vraćaju se nasilniku jer nemaju drugog izbora i to je ta tužna priča".

Može li se tome stati na kraj, pitali smo.

"Dok se u odgoju i obrazovanju ne krene učiti da djevojčice ne smiju trpjeti nasilje, a dečki ne smiju biti nasilni, nećemo ništa promijeniti. Moramo na svim razinama govoriti da ti možeš biti što hoćeš. Dok ne počnemo djecu obrazovati tako da ih učimo kako su muškarci i žene različiti, no da bi trebali imati jednaka prava, nećemo ništa postići", smatra Sarnavka i dodaje:

"Ja radim još tisuću stvari koje pripadaju patrijarhatu, no barem sam ih osvijestila, neću lagati. Svatko od nas ima neku predrasudu, ali barem da ih osvijestimo pa da napokon idemo ka tom boljem društvu. Mi u udžbenicima još uvijek imamo da žena kuha, sve servira i još joj je drago da sve opslužuje. No, konzervativci nam ne daju reformu školstva, promjenu udžbenika. Najbolje mi je kad vidim Željku Markić koja je poslovna žena, bogata, ona sigurno ne pere zahodske školjke doma, a s druge strane bi druge žene natjerala u kuhinju i vratila ih na stare običaje".

"Smrti me nije strah, bolesti i onemoćalosti bome jest"

Za kraj smo se dotakli i malo privatnijih tema o kojima je Sanja Sarnavka u više navrata otvoreno govorila. Jedna od njih je i bila dijagnoza karcinoma dojke:

"Ja sam sama sebi dijagnosticirala karcinom, znala sam da ga imam. Imala sam sreću da mi je žena koja je radila ultrazvuk i mamografiju dogovorila kirurga na Rebru. Nisam paničarila ni u jednom trenutku jer se smrti ne bojim, bojim se nemoći i duge bolesti. Ono što sam vidjela jest da nitko u bolnici s vama ne razgovara, a imate puno žena kojima je ta dijagnoza strašna. Posebno kod raka dojke, jer je dojka u našoj civilizaciji simbol ženstvenosti. Ja sam rekla da režu cijelu. Da sam bila mlađa možda bi napravila silikonsku. Sada me nije briga, ja sama sebi lijepa i s jednom, podsjećam se na Amazonke", kaže nam kroz smijeh.

Srdjan Vrancic / CROPIX

No, osim vlastite dijagnoze, ovo joj je iskustvo pružilo uvid i u drugu dijagnozu o kojoj smo govorili nešto ranije: onu zdravstvenog sustava:

"Definitivno sam vidjela da u zdravstvu s pacijentima nitko ne priča, vidjela sam žene kojima je bilo jezivo i koje nisu imale nikakvu podršku. No ono što je dobro jest da smo sada vidjele da postoji to civilno društvo i udruge, ženama je to bila strašna podrška. No, nisu to dobile kroz sustav već su se morale same snalaziti. Ja imam liječnika doma, znam da je poginuo na tom poslu i znam da vrlo često nije u liječnicima problem, već u sustavu koji je napravljen tako da se liječnici bave gomilom administracije, umjesto da to radi netko drugi, a da se oni posvete pacijentima. Problem je i u tome što ih na faksu ne uče da je pacijent u središtu, jer inače Ćorušić ne bi onako bahato mogao razgovarati", kaže Sarnavka i poručuje:

"Pa dajte razgovarajte s nama. Ja sam ljudsko biće, imam dobar kvocijent inteligencije, objasni mi koje su mi sad opcije, što da radim. Ljudi, u nedostatku informacija često idu na internet, sami se informiraju i onda imate priče o ravnoj zemlji, cijepljenju i tome slično, jer se ne dobije se ono što se treba dobiti u sustavu i kroz obrazovanje".

Penzija, ne mirovina

Sanja Sarnavka voli reći da je otišla u penziju, ne u mirovinu, jer se i dalje bavi aktivizmom. Dio godine provodi u Zagrebu, a dio u kući na selu u kojoj živi sa suprugom i četiri psa. Imaju dva odrasla sina koja su u braku, a imaju i dvije unuke. Pa kad smo već kod supruga liječnika, zanimalo nas je kako je on sve ove godine doživljavao njezin posao. Sarnavka nam uz smijeh kaže:

"Nije da je imao previše izbora. Niti se ja njemu nisam petljala u posao, nit se on u moj. Stvarno mislim da je faca jer je u bolnici trebalo istrpjeti da mu je žena u udruzi B.a.b.e. i slušati komentare da mu je žena baba, oštrokondža. Posebno su druge žene imale puno "razumijevanja" za njega, jer, kako su rekle, on je s onom odvratnom ženturačom, a tako nježan i fin. No, dosta je ponosan na mene. U jednoj knjizi mi je napisao posvetu 'Mojoj hrabroj ženi'. Ali da, nije bio u poziciji da bira".

intervju

Sanja Sarnavka

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter