Reli po referendumskim štandovima

Nadobudni volonteri potezali su me za rukav, ali mi nitko, osim jedne doktorice, nije objasnio što točno potpisujem


Robin Mikulić
25.05.2018.08:10
Nadobudni volonteri potezali su me za rukav, ali mi nitko, osim jedne doktorice, nije objasnio što točno potpisujem
Damjan Tadic / CROPIX

sažeto

Pozorno sam pratio kako volonteri pristupaju građanima i građankama te bilježio reakcije, i jednih i drugih. Htio sam, naime, provjeriti jesu li svi volonteri prošli istu edukaciju


Robin Mikulić
25.05.2018.08:10

Inspiriran starom hrvatskom tradicijom brojanja krvnih zrnaca, odlučio sam provesti jedan mali socijalni eksperiment. Otišao sam brojati štandove po Zagrebu. Točnije, zanimalo me koliko je štandova na kojima se skupljaju potpisi za referendumsku inicijativu Narod odlučuje, ili kako je ja zovem Narod bira, postavljeno u širem centru Zagreba. Ovaj put se suzdržavam svojih unaprijed artikuliranih mišljenja i stavova. Kao, bit ću stvarno što objektivniji. Ipak je na djelu još jedan cirkus demokracije. Ili je su to onomad zvali festivalom/svetkovinom demokracije? Nevažno.

Razradio sam metodologiju. Krenuo sam od kuće nešto iza 15 sati vođen idejom da će se tada na ulice početi slijevati oni prvi sretnici koji su završili svoj radni dan. Da ne bi ispalo da sam pristran i pišem kako na cesti nije bilo ni žive duše. Budući da mi namjera nije bila da provociram ikoga, razgovarao sam s ljudima tek kad bi mi se obratili. Kod svakog sam štanda proveo otprilike 10 minuta. Pozorno sam pratio kako volonteri pristupaju građanima i građankama te bilježio reakcije, i jednih i drugih. Htio sam, naime, provjeriti jesu li svi volonteri prošli istu edukaciju.

Krenuo sam od Črnomerca

Kako živim na rubu zapadnog šireg centra grada moja je ruta započela nešto prije Črnomerca. Prvi štand na koji sam naletio nalazio se na tramvajskoj stanici Trg dr. Franje Tuđmana. Dočekala me jedna od onih manjih, improviziranih verzija, a potpise je skupljala volonterka koja se nije činila osobito zainteresiranom za prolaznike. U tih 10 minuta koliko sam pratio njen rad, ona je indiferentno listala novine. Nitko od prolaznika nije se obratio njoj niti se pak ona obratila ikome. „Sranje“, pomislio sam. „Očito ipak ništa od priče.“

Obeshrabren neuspjehom s prve postaje polako sam se zaputio dalje. Malko sam se sje*ao jer sam htio ispast što finiji, kako i priliči jednom ozbiljnom istraživačkom novinaru – mo'š mislit – pa sam obukao duge hlače, košulju i sako. Tamo negdje kod ALU znoj mi se već počeo skupljati u tenisicama. Drugi je štand bio postavljen na Britancu, opet na izlazu iz tramvaja. OK, imamo obrazac. Druga stvar, pored štanda Naroda bira osvanuo je i onaj protiv Istanbulske konvencije.

Narod bira bok uz bok s Istanbulskom

Sjeo sam na limeni sanduk blizu štandova, izvadio svoju crvenu teku i umišljao si da sam Lois Lane, čisto da se malo maknem od stripovskih priča koje se obično vežu uz moje ime. Jedna volonterka na narodnom štandu, jedan volonter na istambulskom štandu. Masa građana koja prolazi pokraj njih kao da ne postoje. Gospodin koji se boji rodnih ideologija skrivenih pod krinkom obiteljskog nasilja bio je nešto izravniji u svom pristupu građanima, morao sam primijetiti iako mi cilj istraživanja stvarno nije bio baviti se Istanbulskom.

Neću se niti praviti da sam po tom pitanju iole objektivan. Štoviše, neizmjerno mi je žao što ne živim u Rijeci pa da s ponosom mogu reć kako je moj gradonačelnik odlučio zmiji stati na rep. Čitali ste, vjerujem, najnoviju bajku o zlikovcu koji zatire borbu protiv ljudskih prava. Ako niste, toplo preporučam štivo. Uglavnom, nećemo o tome. Znate gdje stojim.

I baš kad sam si mislio krenuti dalje obratila joj se jedna gospođa. „Jeste li i vi, gospođo, za smanjenje broja saborskih zastupnika“, upita ju volonterka. „Problematična mi je stavka smanjenja manjinskih zastupnika“, odgovara joj gospođa. „Znate li vi koliko jedan takav, manjinski kako kažete, zastupnik košta državu“, direktno će volonterka. „Imam sestru koja pripada jednoj nacionalnoj manjini i ona u državni proračun uredno uplaćuje novac, za razliku od ljudi iz dijaspore koji u Saboru imaju pravo na svog zastupnika“, kratko joj je uzvratila gospođa. Okrenula se i otišla.

Ipak još ima nade

Kad sam ja bio tamo nijedan od volontera nije skupio niti jedan jedini potpis. Ne znam može li se to pripisati izostanku njihove proaktivnosti ili neinteresu građana, ali takva je bila računica. Spomenut ću samo još kratko dvije starije gospođe radi kojih mi se vratila vjera u hrvatski narod, barem nakratko. Jedna je gospođa stričeku za istanbulskim štandom poručila da iako je ona jako stara još uvijek posjeduje dovoljno razuma da se ogradi od njegove inicijative, a druga je rekla da ju nije dovoljno informirao te da ona neće potpisati ništa naslijepo. Samo usput, ni istanbulski striček niti pak narodna teta nisu nikome ni u jednoj riječi objasnili zašto točno oni tamo provode svoje slobodno vrijeme.

Kad sam stigao do Cvjetnog trga ugodno sam se iznenadio. Prvo me zašprehala jedna mlada djevojka s pitanjem, naravno, jesam li za smanjenje broja saborskih zastupnika. Konačno, nakon dva štanda. Kad sam počeo postavljati pitanja o čemu se tu radi i tko stoji iza toga prepustila me, kako se pokazalo, u sposobne ruke svoje elokventne kolegice.

Jedna doktorica skoro me uvjerila

Riječ je o doktorici iz Slavonije koja je posljednjih 20-ak godina provela u Americi. Usput, studirala je sa gospođom Markić i, začudo, ogradila se od nje. Samo sam joj zbog toga skoro dao pusu. Prolazila je sa mnom točku po točku, ima ih 6, i u detalje mi govorila što točno koja predstavlja. Od nje sam prvi put čuo da postoje 2 referendumska pitanja, prvo doista smanjuje broj zastupnika, a drugo ograničava parlamentarno pravo glasa manjinama. „Ne morate potpisati oba lista. Znate, mnogim je ljudima ovo drugo pitanje sporno“, otvoreno će. Cilj obiju je promjena Ustava.

Simpatična doktorica ispričala mi je i tko vodi inicijativu, koji su ustavni stručnjaci sudjelovali u provjeri ustavnosti referendumskih pitanja, a nije krila niti da pripada desnom spektru. Dosad je, kaže, bila vjerna HDZ-u, ali joj se stranka zamjerila pod Plenkovićem i njegovim političkim trgovanjem. Ispisala se iz stranke i priključila inicijativi jer je, poučena svojim američkim iskustvom, zaključila da je konačno došlo vrijeme da saborski zastupnici direktnije odgovaraju svom biračkom tijelu. Gotovo me kupila kad je rekla da za nju Hrvatska počinje ’95. i da smo se svi dosta naslušali gluposti o ustašama i partizanima. „Mene zanima budućnost, a ne prošlost“, rekla mi je na odlasku. Malo mi je falilo da se ne potpišem.

Najagresivniji su na Jelačić placu

Na Jelačić placu dva narodna štanda i jedan istanbulski. Tamo me prvi put dočekao scenarij koji sam imao u glavi kad sam kretao u ovo. Masa letećih narodnih volontera koji neumorno trče površinom glavnog trga i navlače ljude za rukave. „Jeste li za smanjenje broja saborskih zastupnika?“ Obišao sam jedan štand i otišao do drugog. Ovdje je već bilo potpisnika. Nitko od njih, doduše, nije postavljao pitanja koja sam postavljao ja onoj slavonskoj doktorici. Kamo sreće da je takvih više!

Zanimljivije su mi bile gospođe koje su skupljale potpise kontra Istanbulske. Ne mogu još uvijek vjerovati da žene skupljaju potpise protiv međunarodne konvencije koja se prvenstveno bavi zaštitom njihovih prava, ali takav sam – nerazuman i uskogrudan. Njihovi su potpisnici svi odreda bili muškarci. U 10 minuta njima se potpisalo 10 muškaraca. Nisu razmijenili niti riječi s volonterkama. Izvadili su tek osobne karte, bacili ih na stol pričekali da ih gospođe popišu i onda se potpisali. Gotovo sam siguran da je jedan gospodin umjesto potpisa stavio X. Toliko o tome.

Zaputio sam se prema HNB-u. Na trgu samo jagodari, ni traga referendumskim štandovima. Prvi je postavljen tek na Draškovićevoj, narodni. Sjeo sam iza štanda, pored beskućnika koji je bez trunke interesa promatrao možda i najsimpatičniju situaciju kojoj sam tijekom ove avanture svjedočio. Dvojica starijih dedeka, valjda iz obližnjeg staračkog doma, vodili su se ruku pod ruku i na starozagrebačkom mladom volonteru pripovijedali o svojim anegdotama iz vojske. „Gospodine, ali ne pitam vas to. Mi ovdje skupljamo potpise za smanjenje broja zastupnika…“ „Se sećaš dok smo mi tamo…“, ne ferma ga dedek, nego se veselo hihoće sa svojim prijateljem.

Nije važno slažete li se s inicijativom dok potpišete

Nakon što su otišli obratila mi se volonterka. Isto pitanje. Kažem joj, nisam zainteresiran gospođo. „Koji vas dio muči? Znate, ne morate se vi uopće slagati s ovime, samo potpišite“, odgovara mi. Novi pristup, morate priznati. Kažem joj da imam problem s manjinama. „Ma samo se vi tu nama potpišite, ne morate vi izaći na referendum.“ Zašto bi se, zaboga, potpisivao na referendumsku inicijativu ako mi nije cilj u njoj sudjelovati, uzvraćam. Osim toga, doista ne vjerujem u zatiranje bilo čijih prava. „Ne oduzimamo mi prava nikome“, ljuto mi je odvratila, sklopila svoju bijelu lepezu kojom se tjerala muhe, okrenula se na peti i otišla.

Krenuo sam prema kolodvoru. Začudilo me što nisam vidio niti jedan jedini štand niti na Zrinjevncu niti na Tomislavcu iako su oba parka bila prepuna ljudi. Na kolodvoru po jedan štand svake referendumske inicijative. Iskreno, bilo mi je već dosta. Sjeo sam, sredio dojmove u teki, popio sok i otišao doma.

referendum

narod bira

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter