Smrt interneta kakvog znamo

Svi pričaju o ukidanju memeova, ali problem s Direktivom o autorskim pravima mnogo je strašniji od toga


Robin Mikulić
13.07.2018.11:25
Svi pričaju o ukidanju memeova, ali problem s Direktivom o autorskim pravima mnogo je strašniji od toga
Cropix/fotomontaža

sažeto

Naši europarlamentarci raspričali su se o autorskim pravima. Riječ je o porezu za YouTube i ostale velike igrače, a plaćat ćemo ga mi


Robin Mikulić
13.07.2018.11:25

Koncept autorskih prava bio mi je dugo stran, sve dok nisam upisao Akademiju i sam postao predmetom regulacije zakona koji se bavim ovim i srodnim pravima. Naravno da sam kao klinac skidao filmove i muziku s Torrenta i njemu sličnih platformi. Zapravo, kad sam ja krenuo istraživati bespuća interneta spajali smo se još uvijek preko dial-up veze.

Za sve one koji se ne sjećaju tog mračnog vremena suvremenog svijeta, proces je kretao s prepoznatljivim pipkanjem, a veza, koja bi pucala svako toliko, bila je toliko spora da se čak i najobičnija slika na ekran znala dizati minutama. Filmići, pa i oni prljavi, skidali su se danima. Kralo se na sve strane jer se moglo.

Kad je sve krenulo nizbrdo

Onda je došao brzi internet i svijet se promijenio. Mene je, doduše, dočekao tek kad sam se sredinom 2000-ih preselio u Zagreb. Provajderima selo od par stotina duša na sjeveru Međimurja nije bilo prvi vrhu prioriteta, a i kad su konačno stigli svoje su usluge masno naplaćivali. Nisam ni tad još shvaćao što su to autorska prava i zašto se njihovo kršenje smatra ilegalnim. Mislim, kad je već na internetu što me se to, uostalom, tiče.

Razvijene zapadne zemlje onda su već debelo kažnjavale online pirate. Ivica Kirin, onaj negdašnji živopisni HDZ-ov ministar unutarnjih poslova, prometnuo se u vodećeg standup komičara u regiji svojim smiješno glupavim izjavama o Jubitou. Sabor je oduvijek bio nepresušno vrelo smijeha za narod, barem se to nikad neće promijeniti.

Umjetnost je usluga koju treba platiti

Tek kad je krenula spika oko ZAMP-a počela se polako u narodu vrtjeti ploča o kraju interneta. Morat ćemo plaćati za nečiji umjetnički rad, tragedija! Brat bratu, nije da je najsretnije rješenje, ali ljudima treba platiti za usluge koje pružaju. Glazba je usluga. Film je usluga. Kazalište je usluga. Seks je usluga, neregulirana, doduše. Umjetnost je usluga. Neki bi me moji kolege s Akademije dramske umjetnosti sad gadno osporili, ali neka im. Odbijam podržavati ideju o Umjetnosti kao hermetički zatvorenom alkemijskom procesu. Sjedimo, znojimo se, radimo, pišamo i se*emo, ništa drugačije od tete blagajnice.

Zapravo, većinu vremena se znojimo i više jer je situacija u državi takva da slobodni umjetnici, a postoji niz kriterija da bi se taj status uopće ostvario, češće od drugih ljudi muku muče s minusima i strujom koja ne gori niti jednu žarulju. Isključilo te. Nema tu nikakve neshvatljive magije. Štoviše, riječ je o zanatima koji se uče, tome služe škole – kako mi interno zovemo umjetničke akademije. Vidite, mitovi o umjetnicima o gladovanju mogu biti itekako stvarni, a sve zbog toga što se usluge koje umjetnici pružaju ne naplaćuju.

Kao da nas se ne tiče

Fama oko autorskih prava ponovno se nametnula žiži javnosti nedavnim objavama o kraju interneta koji će prouzročiti famozna Direktiva o autorskim pravima o kojoj se ovih dana raspravljalo u Europskom parlamentu. Vraćena je na doradu, tankom većinom. Sigurno ste se i vi ovog dokumenta dotakli pijani s prijateljima na pivi nakon posla. Jasno mi je da njen sadržaj nije atraktivan poput rodnih ideologija koje jesu ili nisu upisane u materiju Istanbulske (da bi se to moglo znati trebalo bi ju prije možda i iščitati), ali koga briga za detalje. Kad prva žaba grakne, ostale se pridruže zboru i eto ti ga na, kor. Ne kažem da sam ja išta drugačiji, ali kao novinar to ponekad moram biti.

Pa kad je tome već tako, zapitah se tko će o čitavoj ovoj priči znati više od ljudi koji su se njome, barem marginalno, bavili u Europarlamentu. Javio sam se svim tamošnjim predstavnicima vrle na države. Zaboravio sam da ih postoji čitavih jedanaest. Nekako mi se u sjećanje zapekla brojka sedam, valjda od ove alkemije kojom se bavim kad nenovinarim.

Facebook

Tko je bio za, tko protiv

Uglavnom, svoje mi odgovore u tjedan dana nisu poslali Marijana Petir, Ruža Tomašić, Ivana Maletić, Ivica Tolić, Željana Zovko te Ivan Jakovčić. Nabrajam ih imenom i prezimenom što da ih posramim zbog njihove dužnosti da za svoje političko djelovanje kao demokratski izabrani predstavnici ovog naroda zahvaljujući kojem imaju plaće o kakvima ostatak nas može samo sanjati moraju ipak odgovarati, što da vas podsjetim koga smo uopće poslali u Brisel.

Zanimljivo, većina tih zastupnika podržala je tekst Direktive. Od prozvanih, samo su gospodin Jakovčić i, pazite sad ovo, gospođa Tomašić bili protiv. Kažem vam, braćo i sestre, ovaj bi tekst bio potpuno drugačiji da se zainteresirana javnost dokopala argumentacije ove iznenađujuće odluke naše najpoznatije konzervativke koja se i službeno bavi politikom. Svojoj je odlukom išla protiv općeg stajališta desnih.

Da budem potpuno iskren, nisam se baš usrećio odgovorima. Zahvalan sam, dakako na njima, ali bih volio da su u njima bili decidiraniji o tome što zapravo u tekstu Direktive piše. Problematični su ljudima članci 11. i 13. kojima bi se, prema protivnicima Direktive, ograničila dostupnost sadržaja online zajednici - drugim riječima, ograničavanje slobode u ovom slučaju znači novi porez. Jedina se od svih mojih sugovornika stvarnog sadržaja dotakla gospođa Šuica, zagovornica Direktive.

Novi namet za građane

„Proteklih nekoliko dana medijima kruže brojne dezinformacije, stoga je iznimno važno napomenuti nekoliko stvari: ova Direktiva neće imati posljedice za individualne korisnike jer privatna i nekomercijalna uporaba publikacija nije pokrivena člancima 11. i 13, kao ni uporaba hiperlinkova. U članku 2. Direktive eksplicitno je naznačeno da su isključeni nekomercijalni servisi, što znači da su time isključeni primjerice Wikipedia, Ebay, Dropbox te svi pružatelji online usluga na kojima je sadržaj objavljen uz autorizaciju nositelja prava“, kazala mi je u mejlu.

Jasno da će se implementacija ove Direktive, bude li u rujnu izglasana, itekako odraziti na džepove svih građana. Riječ je, naime, o pokušaju da se iznađe način oporezivanja platformi kao što je YouTube. „Činjenica je da se autorima mora naplatiti njihov rad, ali ostaje pitanje kako to učiniti. Očito će se tražiti novi načini kako oporezivati velike internetske kompanije i kako zadovoljiti više interesa”, napisao mi je gospodin Picula.

“Valja naglasiti da je ovo bilo glasovanje o tome je li Europski parlament spreman ući u međuinstitucionalne pregovore o ovoj Direktivi. Glasovao sam protiv jer smatram da tekst treba vratiti na odbor i dodatno raspraviti, te pokušati ostvariti bolji konsenzus unutar Europskog parlamenta. Očigledno je da postojeći tekst izaziva nezadovoljstvo mnogih, a važno je i otkloniti svaku sumnju o ugrožavanju slobode interneta”, dodao je Picula istaknuvši kako su postojali kvalitetni prijedlozi drugih odbora koje je nadležni (JURI) sve odreda odbacio.

Svaka će država uvesti svoj vlastiti porez

S njim se složio i gospodin Radoš, inače član jednog od odbora koji su oponirali JURI-iju, istaknuvši kako se boji da bi uvođenje Direktive doista moglo uništiti internet kakav poznajemo. „Radi se o mogućoj ugrozi jedne od temeljnih sloboda, a to je sloboda dostupnosti i razmjene informacija”, kazao je. “Europski parlament će do rujna morati ponuditi bolja rješenja za sporne prijedloge poput uvođenja "poreza na linkove" i filtera za prijenos podataka koji prijete dijeljenju sadržaja na internetu. Parlament će sada dobiti priliku za izmjenu pravila o autorskim pravima koji će s jedne strane štititi autore, ali istovremeno očuvati slobodu izražavanja i pravo na informiranje”, nadovezao se na njega gospodin Škrlec, nezavisni zastupnik.

Svi se moji sugovornici, osim gospođe Šuice, slažu u tome da je tekst Direktive nedovoljno precizan, ali suglasni su i u stavu da autorski rad treba naplatiti. „Tekst kakav je predložen izaziva previše kontroverzi i jedva je izglasan i u JURI. Sami zagovornici kažu kako nije posve balansiran. Stoga se činilo najbolje da kolege iz nadležnog odbora još par mjeseci rade na prijedlogu pa ćemo onda opet glasati“, izjavila je gospođa Borzan izrazivši tako unisoni stav većine hrvatskih europarlamentaraca koji su bili protiv ove verzije teksta Direktive.

Profimedia

„Tekst Direktive je poprilično nejasno formuliran i nije sasvim jasno kako bi se regulativa provodila. Također, problem nastaje i iz razloga što se njezina implementacija prepušta nacionalnim zakonodavstvima, što bi dovelo do nove razine nejednakosti na digitalnom tržištu. Konačan tekst Direktive treba balans”, odlučno zaključuje Picula.

Zasad ostaje status quo

“U statusu quo, koji sada imamo, stanovite prednosti imaju korisnici interneta, a autori će pričekati usvajanje konačnog zakonskog teksta u kojem njihova prava trebaju biti na primjeren način zaštićena”, dodaje Radoš te upozorava kako Direktiva predviđa i kazne za prekršitelje, odnosno da je njihova regulacija prepuštena pojedinim članicama što smatra opasnim jer bi se moglo dogoditi da se isti problem drugačije rješava unutar istog sustava.

Najizloženiji dio ove rasprave o Direktivi bio je ipak dio o meme-ovima. Tog se je dijela dotaknula jedino gospođa Šuica. “Mnogi su se zabrinuli oko korištenja meme-ova, gif-ova, no oni su već dopušteni i uključeni u izuzetke u postojećoj Direktivi te će takvi i ostati. Smatram da mi predstavnici građana moramo napraviti jasnu razliku između dezinformacija (fake news) i stvarnih stavki Direktive“, smiruje Šuica. Hoće li tome doista tako i biti vidjet ćemo uskoro. No, sigurni smo da naša predsjednica svesrdno podržava Direktivu. Konačno bi lakše prodisala i bez Bronhi bombona.

meme

Ruža Tomašić

direktiva o autorskim pravima

picula

šuica

borzan

Podijeli članak