Kad je još i blagajnica išla na more

Nekad smo se na more vozili nakrcani pohancima i krumpirom, auti su zakuhavali gdje su stigli, ali barem nismo umirali u kolonama od Zagreba do Zadra


Robin Mikulić
06.08.2018.17:00
Nekad smo se na more vozili nakrcani pohancima i krumpirom, auti su zakuhavali gdje su stigli, ali barem nismo umirali u kolonama od Zagreba do Zadra
Ranko Suvar / CROPIX

sažeto

Imamo, kažu, najbolje autoceste u Europi, a gužvama i dalje ne možemo pobjeći. Kolone od Prečkog do Bosiljeva 2 čepe već tjednima nesmetani protok domaćih i stranih turista kroz te naše lovorikama okićene autoceste


Robin Mikulić
06.08.2018.17:00

Ako ste ovog vikenda putovali na relaciji kopno-more, čestitamo. Preživjeli ste još jednu kataklizmičku gužvu i zaslužili odmor, makar to bila malo dulja pauza na poslu. Čovjeku ipak treba vremena da se aklimatizira, neće vam to nitko uzeti za zlo – svejedno pokušajte da vas šef ne uhvati.

Turistička smo zemlja, ljeto je, gužve se nekako podrazumijevaju, ali nikako da se na njih naviknemo. Kad su u pitanju te nesnosne prometne trakavice prilično smo nalik zimskim službama koje uvijek iznova iznenađuje snijeg usred ciče zime. Tako je to. No, sjećate li se i vi nostalgično vremena kad smo do obale putovali u starim autima koji su samo čekali da zakuhaju usred ničega natovareni krumpirom i parizerom spremni tjedan dana izlagati svoju golu kožu usijanom podnevnom suncu samo da susjedima možemo pokazati koliko smo se crniji vratili? Ako pripadate toj generaciji i leđa su vam osipana madežima, pozorno pratite promjene i imajte dobrog dermatologa na on callu. Koža pamti bolje od nas.

Kalvarija zvana put na Jadran

Sad kad smo to riješili, sjećam se svojih prvih odlazaka na obalu s roditeljima. Stari je vozio neku prastaru Mazdu. Taman je negdje završio rat. Krenuli smo usred noći, kao djeca će to lakše podnijeti. Mama je od Dnevnika do 3 ujutro zatrpavala gepek sranjima. Ne sjećam se više što smo točno nosili, ali u taj vražji gepek nije stala niti igla, doslovno. To je umijeće, kažem vam. Svađali su se, naravno, konstantno. Stari 'oće nosit čitav svoj pribor za pecanje, stara 10 kila krumpira. Međimurci smo, što mislite tko je pobijedio?

Konačno krećemo. Sestra riga već kod Varaždina. Pred nama su još sati i sati, stare ceste jasno. Trebali smo se nekako dokopati okolice Zadra. Do Zagreba smo već svi bili premoreni. Nije još niti svanulo, a nama se svima već pišalo. Tata nije bio zadovoljan. Mami je stao negdje u šumi nadomak Novog Marofa. Morala je pišati u grmlju, nije ni motor ugasio. Inače je divan čovjek, da se razumijemo, a da znate moju mamu znali biste da joj je sila na wc čim pomisli na put. Sestra je vrećice odavno potrošila. Držali smo joj lavor pod bradom, jer, onda su se i lavori vozili na more iz nekog razloga. Kao, na obali nema jeftine plastike.

Kod Karlovca smo već izvlačili prve sendviče, tamo se silazilo s tog kratkog tračka autoceste koji smo koristili. Put kroz Liku bio mi je uvijek nekako najdraži. Onda, doduše, nije bila baš u najreprezentativnijem stanju, a nije se, nažalost, ni danas mnogo toga promijenilo, ali taj mi se dramatični krajobraz usjekao u pamćenje. Postoji nešto u toj surovoj prirodi. Naravno da smo čitavo vrijeme bili u koloni, Česi i Slovaci bili su tada naši najvjerniji turisti. No, te su kolone imale neku drugačiju vibru. Kretale su se, za početak, i to prilično razumnom brzinom. Nismo svjedočili čitavom jednom životnom ciklusu krave dok smo stajali u koloni. Porušene kuće na Velebitu neću isto nikad zaboraviti, iako mi u Međimurju praktički nismo ni znali za rat, ili su nas roditelji od njega dobro zaštitili. Kako god, živo se sjećam da nisam mogao shvatiti svrhu rata. Tamo tata nije htio stati.

Svi se nostalgično prisjećamo ciganskih karavana

Kao, mali, šta se*eš, to je sve bilo jučer. Pretpostavljam da je dosad netko i to pomislio. Evo jedne starije priče za one koji trebaju zagrepsti dublje da bi došli do nostalgije. Moja mama bila je gastarbajtersko dijete, kasne su sedamdesete. Kao što znate, gastarbajteri nikad nisu putovali na more, barem ne ovi naši. Dođeš doma na mjesec dana i ne mičeš se s bauštele. No, zato su mamu i njezinu sestru tih kasnih sedamdesetih na more poveli teta i tetak Slovenci.

Vozili su staru 'katricu', znate već, Renault 4, ako se ne varam. Petero djece, dvoje odraslih, šator i hrana za mjesec dana. Mama se vozila čučeći među nogama tete, bila je najmanja. A bila je i praktički gola jer nikad nije podnosila vrućine. I ona je, kao i moja sestra, bila sklona povraćanju. Putovali su godinama, ali tog se puta još uvijek sjeća kao jednog od svojih najdražih. Trebalo bi pitati tetu kako ga se ona sjeća!

Samo najveće gužve za najbolje autoceste u Europi

Takvih i sličnih priča zasigurno imamo svi i to na izvoz. Bilo je to prije nego su Hrvatsku ispresijecale autoceste. Svi smo mislili da će odjednom kalvarije zvane hodočašće do presvete zabetonirane jadranske rive postati prošlost. Priznajte, nikad niste mislili da ćete se za 20 ili 30 godina onih bakinih pohanaca koje smo jeli usput sjećati s nostalgijom. Život piše romane, a hrvatske autoceste prometne zastoje silnim kilometrima unatoč.

Godinama se već uporno ponavlja da bi se ti čepovi razriješili uvođenjem vinjeta, ali kako će onda naš jadni HAC prikrivati sve one radnje sa sivog spektra bilance. O tome da smo preplatili baš svaki kilometar te iste autoceste niti ne moramo govoriti. Pokazat će valjda još jedno veliko suđenje za nekih 20 godina za koliko smo zakinuti. 

Gužve nastaju zbog prespore vožnje

Gužve, dakle. Imamo, kažu, najbolje autoceste u Europi, a gužvama i dalje ne možemo pobjeći. Kolone od Prečkog do Bosiljeva 2 čepe već tjednima nesmetani protok domaćih i stranih turista kroz te naše lovorikama okićene autoceste. Oglasili su se po tom pitanju nedavno i iz MUP-a, a njihova je analiza pokazala najneočekivaniji mogući razlog za gužve. Pozivam vas da sjednete na nešto udobno jer će vas napasti histeričan smijeh. Krivi su vozači koji, pazite sad ovo, voze presporo!

Hit veći od Mamićevog recentnog pokušaja vođenja krunice u Međugorju. Oprezni turisti, naime, ne pridržavaju se naših zakona koji kažu da su autoceste brze ceste te da bi kad ih već koristite trebalo nagaziti na gas. Kazne su 500 kuna, policija najavljuje da će te prometne prekršaje početi globiti ekstenzivnije.

Proklete bile, naplatne kućice

Drugi su problem, naravno, naplatne kućice. Svi znamo da bi najbolje bilo jednostavno porušiti ih bagerom, a naplatu vršiti drugačije - recimo, čitava je majka Europa prešla na vinjete, ali to se u doglednoj budućnosti zasigurno neće promijeniti. Štoviše, mogao bi se samo još povećati. Ljudi trebaju negdje raditi, a država je ipak broj jedan poslodavac svih Hrvata. Dotad nam preostaje ENC ili kartično plaćanje.

Nadamo se samo da naši turisti neće čuti da se i oni mogu skinuti već na Demerju kad već ne znaju čemu te tri trake na našim autocestama služe - lijeva je za nabrijane gastrarbajtere koji se u svojim polovnim Mercesesima vraćaju za domovinu, desna je za nas obične smrtnike, a pomoćna za slučaj da je gužva pa da je zaobiđemo. Ono, svi mi Balkanci to znamo. Tako da naši dragi turisti, čitate li ovo, ponašajte se sukladno našim normama kad već kršite propise ili, kad već nećete, barem nagazite barem na gas. Nemala je sramotica platiti globu za presporu vožnju, a po život je opasno presporom vožnjom na sebe navući bijes najjače navijačke nacije na svijetu. Bez zaje*ancije.

Ovo s trakama je, naravno, bila šala. Vozite oprezno i držite se propisa, osobito kad je riječ o presporoj vožnji jer ovaj navijački dio, za razliku od onog gastarbajterskog, nije bio šala. Makar, svi znamo da je neformalno i ovaj gastarbajterski točan.

autocesta

kolone

HAC

prespora vožnja

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter