MUŠKARCE UČIM KAKO SE PRAVILNO ODNOSITI PREMA ŽENAMA

U Afganistanu sam preživio od bombaša samoubojica do direktnih napada zbog novinarskog posla. Nisam više mogao gledati smrt u oči pa sam otišao'


Mia Mitrović
11.06.2019.08:00
U Afganistanu sam preživio od bombaša samoubojica do direktnih napada zbog novinarskog posla. Nisam više mogao gledati smrt u oči pa sam otišao'
Srđan Vrančić/CROPIX

sažeto

S Alijem Ahmadom Safijem, savjetnikom na Bečkom institutu za međunarodni dijalog i suradnju porazgovarali smo o ženskim pravima, sukobima u Afganistanu i problemima s kojima se svakodnevno suočavaju oni koji od rata i smrti bježe u Europu


Mia Mitrović
11.06.2019.08:00

Ali Ahmad Safi svestran je čovjek impresivne biografije i još potresnije životne priče. Rodio se na sjeveru Afganistana, no obitelj je vrlo brzo po njegovom rođenju preselila u Kabul. Kao mladić, htio je postati liječnikom, no njegove bezbrižne studentske dane na medicini prekinuo je dolazak američkih trupa u afganistansku prijestolnicu.

Zbog tečnog znanja engleskog, kako bi zaradio studentski džeparac, počeo je raditi kao prevoditelj. Vrlo brzo postao je novinar koji je za američke i europske medije izvještavao o ratnim zbivanjima u zemlji. Život mu je zbog posla neprestano bio ugrožen, kao i sigurnost njegove supruge i troje djece, pa je prije tri i pol godine spakirao kofere i odselio u Beč. 

Bečka škola 

U Beču se posvetio istraživačkom radu i sada je savjetnik na Bečkom institutu za međunarodni dijalog i suradnju (VIDC) te jedan od vodećih stručnjaka za afganistansku migraciju i dijasporu u Europi. Uz to, djeluje i kao 'gender trener' te pomaže novopridošlicama da kroz dijalog i raspravu preispitaju svoje stavove o ženama, ravnopravnosti spolova i homoseksualnosti kako bi lakše prihvatili temeljne vrijednosti kontinenta na kojem, baš kao i on započinju novi život. 

S Alijem smo razgovarali na klupici na Zrinjevcu nakon međunarodne konferencije "Zajednice prakse - stari i novi članovi društva u procesu integracije" na kojoj je bio govornik.

Srđan Vrančić/CROPIX

Konferenciju su organizirali Centar za mirovne studije i Rehabilitacijski centar za stres i traumu, a održana je u sklopu WELCOMM projekta kako bi povezala državljane trećih zemalja, civilno društvo i institucije iz Austrije, Hrvatske, Italije i Slovenije.

Aliju se Zagreb jako sviđa, no pomalo je razočaran jer je mislio da će na ulicama sresti barem nekog od svjetski poznatih hrvatskih reprezentativaca.

„Nisam nikada prije bio, ali Zagreb je krasan gradić. Šetao sam onom vašom predivnom tržnicom (Dolac) i baš mi se svidjela. Osvrtao sam se hoću li sresti Rakitića ili Modrića, ali vidio sam samo njihove dresove, ne i njih“, šali se Ali koji je pri dolasku u Hrvatsku zbog svog porijekla doživio malu neugodnost na zagrebačkom aerodromu. Na neugodnosti na aerodromima se, kaže, već navikao.

„Bilo je to vjerojatno zbog mog izgleda i imena. No, to mi se redovno događa na svakom aerodromu. Zaustave me, postavljaju pitanja, katkad me podvrgavaju dodatnim kontrolama. U Zagrebu su me također zaustavili, pitali što radim, kamo idem, imam li pozivnicu. Problem je nastao jer su na pozivnici na konferenciju pogrešno napisali moje obiteljsko ime. Stajalo je Safa umjesto Safi, no na kraju su me ipak pustili da prođem. Imao sam i gorih iskustava. Osoblje je u Zagrebu bilo prilično ljubazno. U Bukureštu su me tako jednom držali puna dva i pol sata. Policija me izolirala, jer nisu mogli shvatiti moj status, odnosno kako izbjeglica iz Afganistana posjećuje Rumunjsku“, govori o žalosnoj praksi naš sugovornik koji je prije no što je stigao u Beč, radio kao novinar u ratom zahvaćenom Afganistanu.

Afganistanu je rat nametnut 

„Pisao sam za američke novine i izvještavao za njemačku televiziju ZDF. Pokrivao sam sve sektore – ratna zbivanja, politička događanja, sigurnosne probleme, kršenje ženskih i ljudskih prava, regionalne konflikte, odnosno sve za što su moji urednici bili zainteresirani“, prisjeća se svojih reporterskih dana naš sugovornik koji je u Afganistanu često nosio glavu u torbi. Zbog toga je i spakirao kofere te zajedno sa svojom malom obitelji otišao da se više ne vrati.

„Preživio sam desetak različitih napada, od bombaša samoubojica do direktnih napada zbog novinarskog posla koji sam obavljao. Više sam puta bio uhićivan. Jednog dana sam rekao sam sebi 'ovo nije normalan život, ni za mene, ni za moju obitelj'. Afganistan je najopasnija zemlja na svijetu za novinare i druga najopasnija za žene. Prva je Indija, no zanimljivo, SAD je na visokom desetom mjestu prema podacima Thomas Reuters fondacije“, ispovijeda nam se Ahmad te nas upućuje u tešku situaciju u svojoj zemlji.

Srđan Vrančić/CROPIX

„Rođen sam u ratu, odrastao u ratu, a zbog rata sam Afganistan morao i napustiti. Rat je u Afganistanu teško okončati jer se ne radi o sukobu dvije zaraćene strane. To je rat između regionalnih centara moći na jednoj razini, na drugoj rat između međunarodnih velesila, a na trećoj unutar sukobljenih snaga u samoj zemlji. Afganistan se nalazi u jednoj veoma turbulentnoj regiji i na strateški važnom mjestu za sve. Graniči s Kinom, Iranom, Pakistanom, Indijom… Snage NATO saveza su i dalje tamo, a među njima ima i hrvatskih vojnika. Zemlja je u konstantnom ratu“, govori nam o razarajućem sukobu koji već desetljećima guši svaku mogućnost normalnog života u njegovoj zemlji. 

„Afganistanu je rat nametnut. Kina, Rusija, Iran, SAD, svi oni igraju ulogu u njemu, a najviše trpi afganistanski narod. Mi smo gorivo tog rata. Dakako, u sukobima je stradalo nekoliko tisuća Europljana i Amerikanaca, no najviše stradavamo mi. Kada u jednom napadu bude ubijeno više stotina Afganistanaca, to više uopće nije vijest u svijetu. Svi su se navikli, a ljudi umiru nizašto. Umiru kada idu na posao kako bi prehranili svoje obitelji. Kada se vraćaju s posla, svakodnevno gledaju mrtva tijela na ulicama“, priča nam o užasima rata Ahmad te naglašava da je ovo što nam kaže njegov osobni stav, a ne stav organizacija za koje radi. 

Ne dozvoljavaju nam da se integriramo

„Gledao sam bombardiranja, raketiranja, ulične borbe… Čitav život na ulicama svoga grada gledam mrtva tijela. Zbog toga sam otišao, a zbog toga i drugi odlaze iz zemlje. Odlaze jer ne žele umrijeti. Ne žele da ih bombardiraju dok spavaju. Ne žele da ih ubiju bombe talibana i da njihova mrtva tijela potom budu predana njihovim uplakanim obiteljima“, navodi razloge zbog kojih njegov narod dolazi u Europu.

Reuters

Život afganistanskih emigranata u Europi iz dana je u dan sve teži, otkriva nam.

„Politike prema imigrantima su se promijenile. Trenutno je Austriji osjećamo lagano olakšanje zbog raspada vladajuće koalicije, no to neće potrajati. Mnogi Europljani vjeruju da su Afganistanci ekonomske izbjeglice, no to je daleko od istine. Čak i oni koji su iz Afganistana stigli zbog ekonomskih razloga, pozadina tih razloga je rat. Situacija je zbog rata toliko užasna da je zahvatila svaki aspekt života u zemlji i normalan život za mnoge nije moguć“, demantira one koji Afganistance nazivaju 'ekonomskim emigrantima' Ali.

Mnogi njegovi sunarodnjaci nalaze se u birokratskom procjepu jer je proces dobivanja azila postao kompliciran.

„Ljudi čekaju po 3,4 godine da postupak završi. Na kraju ih odbiju pa ponovno prijavljuju i tako u krug godinama. Zbog toga su im i životi na čekanju. Ne mogu raditi, ne mogu učiti, nalaze se na mrtvoj točki. Ne mogu ni naprijed ni natrag. Nemaju prava ni na socijalnu pomoć dok čekaju priliku za rad ili učenje. Dobiju nešto da jedu kako bi preživjeli. Mnogi od njih ne dobivaju mogućnost da pohađaju satove jezika što je također veliki problem. Nemaju nikakvu podršku u integraciji na tržište rada i u zajednicu. Oni koji se pokušaju integrirati u zajednicu, nerijetko se suočavaju sa zidom odbijanja“, pripovijeda svakidašnji jadikovku tisuća tražitelja azila naš sugovornik te dodaje da se zbog sve ga toga broj onih koji traže azil drastično smanjio te da su mnogi zbog toga zapeli u tranzitnim zemljama poput Grčke, Hrvatske, Srbije i BiH.

iStock

Mojoj djeci dom je Beč

On je na svom putu imao nešto više sreće. S obitelji je u Beč došao prije tri i pol godine legalnim putem i vrlo brzo dobio status izbjeglice. Sada gradi uspješnu akademsku karijeru, a uskoro će specijalizirati afganistansku migraciju i početi predavati na bečkom sveučilištu. I njegovo troje djece integriralo se u zajednicu.

„Moja djeca danas pričaju miks njemačkog i materinjeg. Čak i moj najstariji sin koji ima osam godina ne sjeća se Afganistana. Poputno je integriran, Beč je njegov dom. Mnogi osjećaju diskriminaciju, no moje kolege i susjedi nas podržavaju pa mi to, srećom, nismo iskusili“, kaže Ahmad čija područja istraživanja obuhvaćaju i istraživanja rasnog nasilja i nasilja prema ženama.

Zbog toga Ahmad djeluje i kao 'gender trener', odnosno moderator radionice koja Afganistance podučava kako da se integriraju u Europu i prihvate europske vrijednosti.

„Ne bih rekao da ih učim. To bi značilo da im govorim nešto svisoka, a takav pokušaj prouzrokovao bi samo kontraefekt. Problem afganistanskih izbjeglica u Austriji ima 'muško lice'. Bilo je nekoliko slučajeva u kojima su afganistanske izbjeglice namjerno ili nenamjerno počinile zločine nasilja nad ženama. Bilo je i slučajeva silovanja. Radilo se uglavnom o mladim ljudima koji nisu znali kako da se ponašaju u kulturi u koju su došli. Bilo je i nasilja prema LGTB osobama“, govori nam Ahmad koji je zbog toga napravio istraživanje o nasilnim djelima u Austriji u koja su bili umiješani Afganistanci.

„Istraživao sam što misle o odnosima među spolovima, ženskoj emancipaciji, silovanju, silovanju u braku, homoseksualizmu, razgovarao s njima o tim temama i rezultate objavio kao istraživanje. Na osnovu mog istraživanja pokrenuli smo 2017. i 2018. niz radionica. Target skupina su bili svi muškarci u dobnoj skupini između 16 i 35 iz Afganistana, neovisno o tome kada su stigli u Europu i jesu li izbjeglice ili migranti“, objašnjava nam kako funkcioniraju radionice Ahmad.

Tolerancija i dijalog 

„U grupama od 10, 15 ljudi razgovarali smo o četiri teme: poštovanju, ljubavi, odnosima i homoseksualizmu. Radionice su u paru vodili europski i afganistanski gender treneri pa sam ja bio u grupi s kolegom iz Njemačke. O svakoj od četiri teme, razgovaralo se tri sata. U raspravu se mi treneri nismo petljali jer smo htjeli da sudionici među sobom razgovaraju, raspravljaju i da dinamikom grupe utječu na promjenu mišljenja.

Kada je na primjer bila tema smiju li žene raditi, nismo im govorili 'u krivu ste ako mislite da ne trebaju', nego smo čekali da o tome rasprave u grupi. I funkcioniralo je jer je ostatak grupe počeo slušati one participante koji su govorili kako ne treba nazadno razmišljati, kako su sada u Europi gdje svi imaju jednaka prava. Slično se dogodilo i u raspravi o homoseksualcima. Bila je to normalna diskusija. I da ste na jednom mjestu posjeli Europljane s različitim svjetonazorima, razmjena mišljenja i rezultati bi bili slični“, smatra Ahmad te nastavlja:

Srđan Vrančić/CROPIX

„Htjeli smo postići da shvate da je takva debata normalna i da je normalno dijeliti i raspravljati o svojim stavovima kakvi god oni bili. Htjeli smo da razumiju da žene imaju pravo na obrazovanje, posao i privatni život i da do toga dođu bez ikakve prisile kroz otvoreni dijalog“, objasnio je Ahmad koji je svim participantima dao da riješe upitnik prije i poslije radionice. 

„Tako smo htjeli utvrditi ima li promjene u stavovima prije i poslije radionice. I promjena je bilo, osobito u problematici ravnopravnosti spolova, ali i u pravima homoseksualaca. Rezultati su bili pozitivni , a i feedback sudionika je također bio dobar. Na kraju treninga nam je većina rekla da im je trening pomogao te da im je bilo drago da su pričali o temama oko koji su se sramili izreći svoje mišljenje ili su ga iznosili s rezervom“, otkrio nam je zapanjujuće rezultate Ahmad, a jedina metoda koja je na radionicama korištena je otvoren dijalog i razmjena suprotstavljenih mišljenja.

Migracija nije problem,već mogućnost 

Promjene dolaze, iako sporo, smatra Ahmad. Iz godine u godinu, kaže, na bolje se mijenja situacija i u njegovom voljenom Afganistanu.

„U usporedbi od prije 20 godina promjene su ogromne. Prema ustavu, žene u Afganistanu imaju jednaka prava kao i muškarci. Postoji i ženska kvota, koja nalažen da najmanje 25 posto žena mora ući u parlament i to se strogo poštuje. Ako u nekoj izbornoj jedinici muškarac dobije 2000 glasova, a žena 200, ona ide u parlament zbog kvote.

Srđan Vrančić/CROPIX

Bila je nedavno situacija u jednoj regiji na zapadu zemlje da su tri žene bile prve na listi i sve tri su otišle u parlament jer su dobile više glasova od muškaraca. Žene su prisutnije u medijima, društvenom životu, u glazbi i kulturi. Naravno, još uvijek postoje problemi i brutalno nasilje nad ženama, ubojstva, odsijecanja uši, linčovanja, obiteljskog nasilje... U 2017. zabilježeno je čak 2700 slučajeva nasilja nad ženama. Većina ih se ne prijavljuje jer je to sramota u obitelji, no sve je veći broj feministica, i aktivistica za ženska prava koje su aktivne na društvenim mrežama i imaju svoj prostor u medijima“, iznosi pozitivne podatke Ahmad, a nasn zabavlja činjenica da afganistanski parlament, za razliku od hrvatskog poštuje žensku kvotu. 

Ahmad svjetske migracije ne promatra kao problem, već kao mogućnost. 

„Migraciju ne vidim kao problem, iako je u europskim medijima čest termin 'migrantska kriza'. To nije kriza. Pogledajte ekonomiju i infrastrukturu Europe i usporedite sve to s brojem izbjeglica koje su došle. Njihov broj je zanemariv. Pakistan, koji je puno siromašnija zemlja primio je tri milijuna afganistanskih izbjeglica i to ne u tri godine već ih prima zadnjih 40-ak. Iran je primio dva milijuna, kao i Turska, Libanon, Jordan, Kenija … Sve te zemlje su siromašne (izuzev Irana) u usporedbi s Njemačkom, Austrijom, čak i Hrvatskom. Migracije se događaju i uvijek su se događale. Moramo prestati promatrati migraciju kao problem, već ju prihvatiti kao izvor mogućnosti. Kada ljudi negdje migriraju, čine to jer žele mogućnost da se ostvare kao pojedinci. Ostvaren pojedinac nije koristan samo sebi već i svojoj obitelji, kao i zajednici u kojoj se ostvario. Sretan pojedinac koji ima mogućnost da se samoostvari poboljšava na kraju krajeva i život svih oko sebe. Zbog toga je migracija mogućnost, ne problem. I ne može ju se zaustaviti. Čak ni politikama straha. “



Afganistan

ženska prava

Beč

tolerancija

migracije

Ali ahmad Safi

europske vrijednosti

integracija

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter