Heroji našeg doba

'Niti jednom pacijentu nisam rekla da će umrijeti, ali obitelj mora znati istinu. Najgore mi je kada nam se pacijenti vrate'


Valerija Bebek
12.05.2019.21:00
'Niti jednom pacijentu nisam rekla da će umrijeti, ali obitelj mora znati istinu. Najgore mi je kada nam se pacijenti vrate'
Bruno Konjevic / Matija Djanjesic / Tomislav Kristo / CROPIX

sažeto

U Hrvatskoj nedostaje oko 12.000 medicinskih sestara, a oni koji trenutno rade u zemlji moraju nadoknaditi taj manjak


Valerija Bebek
12.05.2019.21:00

Najteže vam je kad vidite da gubite nekoga, ma što god napravili, uradili, bez obzira koje intervencije poduzeli. Neke stvari ne možete promijeniti. I nakon 20 godina, nakon tolikog rada to mi uvijek bude najteže, ne možete utjecati na taj krajnji ishod, riječi su medicinske sestre Mirjane Mioč.

Danas se obilježava Međunarodni dan sestrinstva, kao i svake godine to je 12. svibnja, na rođendan Florence Nightingale, začetnice modernog sestrinstva. Mirjana je glavna sestra Jedinice intenzivnog liječenja Klinike za tumore u Zagrebu. Uz nju razgovarali smo s još dvoje medicinara koji su kao i ona cijeli život posvetili radu s ljudima i njihovom ozdravljenju.

"Rad s pacijentima, i to mi sada fali. Ponekad kad je ovdje teško, na ovoj poziciji odem na odjel. Odem tamo i popričam s njima , bez obzira na sve, to me smiri i opusti, to je ono zbog čega sam ovdje bila i što sam radila", kazala je Estera Paparić koja posljednje dvije godine obnaša funkciju pomoćnice ravnatelja za sestrinstvo u Psihijatrijskoj blnici Rab.

Svi do jednog rekli su kako nikad ne bi mijenjali posao za neki drugi, a niti odjel, odnosno vrstu medicinske njege koju sada rade. Svjesni su oni i nedostataka posla, odljev kolega itekako osjete. Svejedno, ne bi se ni s kime mijenjali. "Smatra se, ne da se smatra nego svaka ozbiljna država koja drži o svog zdravlja zna koliko sestrinstvo vrijedi. I oni čak u njega ulažu. Zna se konkretan podatak da u Hrvatskoj trenutno nedostaje 12.000 medicinskih sestara, prema tome tih 12 tisuća netko odrađuje", kroz smijeh je kazao Josip Brusić, nije još dodao i očito, da to odrađuje on i njegove kolegice i kolege. Funkcija na kojoj radi u KBC Rijeka je glavni tehničar za Anesteziologiju i intenzivno liječenje. Svih troje sugovornika ima titulu magistra sestrinstva i između 20 i 30 godina iskustva u poslu.

Mirjana Mioč, glavna sestra Jedinice intenzivnog liječenja Klinike za tumore

"Kada sam završila Višu medicinsku školu i tražila posao, nisam ni znala za Kliniku za tumore. Bila sam u strahu hoću li ispuniti sva očekivanja i moći se nositi s težinom posla i zadovoljiti potrebe i očekivanja pacijenata, a i radnih kolega.  U principu, ovdje se nalaze najteži pacijenti i najzahtjevnije radno mjesto, a sad ni nakon 20 godina ne bih ništa mijenjala. Iako sam imala mogućnosti, nisam se odlučila da odem drugdje jer jednostavno ovaj posao ili volite raditi ili ne. Meni je taj posao način življenja", započela je svoju priču iskusna medicinska sestra, koju samo diploma dijeli od završetka diplomskog studija sestrinstva.

Bruno Konjevic / CROPIX

Ono što je Mirjana Mioč istaknula kao osnovu rada u bilo kojoj jedinici intenzivnog liječenja je iznimna stručnost, svaka sestra ili tehničar koji završi na tom odjelu itekako mora znati svoj posao, ali to je samo baza. "Ono što uvijek kažem svojim sestrama i studentima jest to da je ljudska komponenta ono bez čega ne mogu biti ovdje. Svako radno mjesto je zahtjevno ako ga čovjek odrađuje kako treba, ali kažem: onkološki bolesnik je priča za sebe. Ono što mene i nakon toliko godina fascinira je to što vidite koliko njima malo treba da budu sretni. To su teške dijagnoze, još teže prognoze, ali ako pacijentu pristupite na ljudski način on lakše podnose bol ili mučninu uzrokovanu terapijama ", priča Mirjana.

Jedinica intenzivnog liječenja u Klinici za tumore ima 8 kreveta, svi pacijenti i sve sestre u istom su prostoru. Pacijente nastojimo uključiti u svakodnevna događanja i razgovore, pokušavamo ih učiniti aktivnim sudionicima njihovog liječenja.“ Ono što ističe je da imaju odličan kolektiv; sve medicinske sestre i liječnici rade kao jedan i naziva ih velikom obitelji. Kaže možda je to zbog težine posla i težine ljudskih sudbina, ali imaju poseban odnos jer ovise jedni o drugima i pružaju si međusobnu podršku.

"Veseli me dolaziti na posao, pozitivna je atmosfera, volim tu raditi." Često imaju i neke malene proslave, odnosno obilježavanja, a u takve stvari uključuju i pacijente. "Imali smo jednog pacijenta koji je bio 100 dana u Jedinici intenzivnog liječenja. Taj stoti dan kada je odlazio priredili smo mu malo slavlje“.

Međutim kod njih ima i pacijenata koji su danima na respiratoru, a krajnji ishod bude i onaj najgori. Što ih sve pogodi, jer kaže, svaki pacijent koji im je prošao kroz intenzivnu, a da je tamo bio tri dana i dulje oni su ga zapamtili.

Znamo prepoznati kada se pacijentu bliži kraj

"Vi već znate sve o njemu i o njegovom životu, upoznate obitelj. Mi smo ovdje što se tiče posjeta jako fleksibilni. Postoje odjeli gdje imate posjete od 16 do 17 sati, ali mi smo ovdje omogućili posjete tako da one budu fleksibilne koliko god je to u našoj mogućnosti, posebno onima koji dolaze izvan Zagreba kako bi vidjeli svoje najmilije. Nije bilo bitno je li to osam ujutro ili četiri popodne, omogućujemo posjete osim ako je u tom trenutku u tijeku reanimacija. Tada posjeta mora pričekati", kazala je. Isto tako mnogo pažnje poklanjaju i telefonskim pozivima, znaju koliko pacijentima znači da je netko njihov nazvao, da se za njih brinu i da ih je pozdravio. Ta i svaka druga sitnica njima je povod za podizanje raspoloženja svojim pacijentima.

Bruno Konjevic / CROPIX

U 20 godina koliko radi taj posao, kaže nikada niti jednom pacijentu nije rekla da će uskoro umrijeti. To, naime, oni već mogu predvidjeti prema nalazima, a što dolazi s godinama iskustva i rada.

Iako nas na svim našim edukacijama uče da pacijent treba znati istinu, pacijent je upoznat sa svojom dijagnozom i liječnik je taj koji je zadužen za daljnje informiranje pacijenta o njegovu stanju i prognozama liječenja. Iako nas često pitaju o ishodu liječenja, nikome nisam izgovorila rečenicu: 'Vi ćete umrijeti, imate tri ili 10 dana.' Svi preminu u nadi da će biti bolje, kazala je Mirjana Mioč.

Dok pacijente pošteđuju one najcrnje prognoze, s obitelji je potpuno drugačije. S njima se obavljaju brojni razgovori od strane doktora i sestara, koji nekad znaju potrajati i duže od predviđenog vremena. "Onda je nekako i nama lakše jer se obitelj može oprostiti od svojih najbližih jer potrebno je vrijeme da obitelj prihvati teško stanje svoga bližnjega.“ Ispričala je onu tešku stranu posla, ako se uopće može govoriti o lakšoj i težoj strani.

"Ono što mene drži u intenzivnoj svo ovo vrijem je spoznaja da ste nekome pomogli u njegovim najtežim trenutcima života“, zaključila je Mirjana Mioč.

Estera Paparić, pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo Psihijatrijska bolnica Rab

Od ukupno 26 godina rada u toj ustanovi posljednje dvije radi na poziciji glavne sestre bolnice i u tom periodu vidjela je sve aspekte posla kao i razvoj same bolnice. "Kompletan rad s pacijentima usmjeren je na poboljšanje kvalitete života i njih, ali i njihovih obitelji. Radimo na liječenju i rehabilitaciji, osposobljavanju za samostalan život i održavanju njihove radne sposobnosti. Imamo holistički pristup pacijentu u pravom smislu riječi. Bitno nam je da svakome od njih smještaj ovdje bude što bolji i ljepši i da očuvamo i rehabilitiramo sve preostale kapacitete koji postoje kod osobe. Da onda, na neki način dobijete maksimum, od njih i da ono sa sobom budu zadovoljni ", kazala je glavna sestra Estera Paparić.

Ona je na Rab došla prvo privatno, nakon čega se zaposlila u ustanovi, odnosno psihijatrijskoj bolnici. Priznaje, kao mladoj sestri, psihijatrija joj je bila dosta strana, ali kaže, niti u jednom trenutku nije osjećala strah.

Tomislav Kristo / CROPIX

"Nisam, na sreću, imala neugodnih situacija, ne znam je li to bila neka sreća ili što drugo. Iako se tijekom godina sjeća da je bilo neugodnih situacija sa sestrama i tehničarima. Danas ne samo da ne bih promijenila posao, nego ne bih otišla iz naše ustanove, jer mislim da radimo pravu stvar s pacijentima koji dođu na liječenje", kazala je sestra Estera.

Ona je u Rapsku bolnicu došla kao sestra sa srednjom stručnom spremom, a u međuvremenu je završila i prvostupanjski studij, a kasnije kada je pokrenut u Rijeci i magistarski studij i stekla naziv magistre sestrinstva  

U bolnici imaju oko 350 pacijenata od mlađih, do starijih, imaju nepokretne pacijente, na nekim odjelima imaju one sa psihozama, uznemirene, agresivne, zatim depresivne, ovisnike, dementne, mnogo je različitosti. "Najprije se radi na stabilizaciji njihovog psihičkog stanja, u kontroliranim uvjetima, nakon čega se raspoređuju na odjele gdje se provodi rehabilitacija i daljnja resocijalizacija. Imamo razne individualne i grupne psihoterapijske tehnike i čitav niz drugih vrsta terapija koje se ovdje provode. Ono što izdvaja sestre i tehničare koji ovdje rade, moraju proći jako puno edukacija", rekla je.

Empatija je važan dio identiteta medicinske sestre

Ono s čime njihovi pacijenti dolaze nisu samo somatske bolesti, nisu opterećeni samo svojim tijelom, nego i mentalnim dijelom. "Ne postoji cjelina bića bez mentalnog zdravlja. Naši pacijenti vrlo često boluju od jednog i drugog. Dodatan i veliki teret duševne bolesti je stigma koju oni nose kroz život. Mi smo tu da im olakšamo put, kroz svoj rad djelujemo  terapijski i edukativno. Pomažemo  skinuti tu stigmu kod njih samih. Nastojimo im biti partneri na putu u ozdravljenje. Baš ta stigma i diskriminacija značajno otežavaju skrb", objasnila je sestra Paparić.

Sestre i tehničari ove psihijatrijske bolnice stalno su uz pacijente na odjelu, proživljavaju s njima sve nedaće i patnje koje imaju. Zato im je iznimno bitan dio komunikacija i edukacija, jer informaciju koju sestre dobiju od pacijenta trebaju  kvalitetno i dobro prenijeti ostalim članovima tima, kako bi skrb i liječenje bilo što uspješnije.

"Stvarno je iscrpljujući ovaj rad, jer si uvijek tu za svakoga, trebaš biti spreman na razgovor, za prihvaćanje njihovih problema. Nije to samo običan posao ili vještina koja se uči, nego je i važan dio identiteta medicinske sestre. Treba mnogo strpljenja i velika empatija. Netko to ima urođeno, a netko mora poraditi na tom dijelu vlastite ličnosti. Dogodi se da se pacijenti vrate ponovo na liječenje, onda vam kažu i sjete se situacija iz njihovih prošlih boravaka. Sjete se razgovora i kažu vam: 'Vi ste mi sestro puno pomogli!' Možda u tom trenu, kada sam s njima razgovarala nisam mislila da će se nešto posebno dogoditi, ali njima puno znači svaka topla riječ i pomoć u usmjeravanju kroz život, kroz situacije koje njima izgledaju tako teške i nerješive", objasnila je.

Tomislav Kristo / CROPIX

Mladim sestrama i tehničarima posebno ukazuju na važnost komunikacije, s njima rade i kratke dnevne briefinge, usmjeravaju ih na koji način će razgovarati s kojim pacijentom - neće imati isti pristup s pacijentom koji je depresivan i s onim koji je agresivan. Puno pomaže iskustvo, ono je dragocjeno o prenosi se od starijih na mlađe kolegice i kolege.

Iako svoj posao i radno mjesto ne bi nikad mijenjala, događa se da joj neke stvari ipak teško padnu.

Ono što možda djeluje malo razočaravajuće je to što se kod nekih dijagnoza, odnosno pacijenata dogodi je da dođe do pogoršanja simptoma i pacijenti se vrate, a vi znate koliko ste puno vremena, rada, strpljenja i svega uložili. Ali to je tako. Kod naših pacijenata rijetko se dogodi potpuno izlječenja, iako ima dobrih zalječenja, rekla je Estera Paparić.

"Mi napravimo maksimum ovdje, oni budu zaista dobro i neprepoznatljivi kada odlaze od nas u odnosu na stanje po prijemu. I puno puta se dogodilo da ne žele ni otići, jer se osjećaju bolje i osjećaju sigurnost. Ali moraju se vratiti u svoju sredinu, suočiti se s problemima koji su tamo ostali. Na to na žalost ne možemo utjecati", rekla je Estera Paparić. Dodala je da to vidi kao globalni problem jer se nedovoljno radi na programima mentalnog zdravlja u zajednici, osobito za teže bolesne. Trebalo bi se staviti veći naglasak i približiti zdravstveni sustav pojedincu.

"Priče koje svakodnevno čujete u radu s pacijentima su jako teške i kompleksne  Bez obzira na to nastoji se pomoći svakom čovjeku koji vam se obrati u granicama koje mi kao sestre i profesionalci to možemo i kapacitetu osobe da tu pomoć razumije i  na neki način prihvati. Mislim da svaka medicinska sestra i tehničar imaju sposobnosti saslušati i pomoći, transformirati te njihove priče u nešto bolje i pomoći im da okrenu novu, bolju stranicu života. Kroz blage intervencije, kroz davanje utjehe, da ta bol bude manja", zaključila je sestra Estera Paparić.

Josip Brusić, glavni tehničar za anesteziologiju i intenzivno liječenje KBC Rijeka

Kaže da mu sada ide trideseta godina u tom poslu, u kojima je prošao sve odjele od psihijatrijskih klinika, hitnog trakta, zdravstvene njege do Klinike za anesteziju i intenzivno liječenje, Josip Brusić funkciju glavnog tehničara tamo obavlja posljednje dvije godine.

Glavna specifičnost je što zbrinjavaju životno ugrožene bolesnike kroz JIL-ove, raspoređeni su na dva lokaliteta na Sušaku i lokalitetu Rijeka. "Zbrinjavamo različite patologije, nikad ne znaš tko će ti doći i u kojem smjeru će se ta bolest dalje razvijati. Klinika za anesteziologiju radi na tri lokaliteta uz dva spomenuta tu je i dječja bolnica na Kantridi. Opskrbljujemo i operacijske dvorane, ali i neke dijagnostičke postupke. Vrlo je dinamično, što zahtjeva stalnu edukaciju, praćenje modernih trendova lijekova i naravno educiranost i spremnost pomoći ljudima i liječniku u svakom trenu" objašnjava. Na klinikama, operacijskim salama i Jilovima, u KBC Rijeka ukupno radi 214 medicinskih sestara i tehničara.

"Ove godine prvi puta, unazad 15 godina otkako je klinike, veći je broj viših sestara, bakalareusa sestrinstva. To je jako bitno, jer sve recentne literature u svijetu govore ako ustanove ili odjeli imaju iznad 50 posto viših medicinskih sestara, smrtnosti, komplikacije i dugotrajno ležanje umanjuje se za 30 posto", kaže ovaj magistar sestrinstva i dodaje da je poznato kako su jedinice intenzivnog liječenja u svim ustanovama elitni dio bolnica. U njih dolaze samo najbolji od najboljih.

Matija Djanjesic / CROPIX

"Izuzetno smo ponosni što je smrtnost na našim odjelima za intenzivno liječenje trenutno ispod osam posto, a to je bolje od europskog prosjeka. Bez obzira na nedostatak kadra, opterećenost koju imamo, to je jedan dodatan motiv, da se angažiramo još više", kazao je Josip Brusić.

Za njegov odjel specifično je i to da su oni prvi koji ljude primaju u operacijski blok. "Naročito kad se radi o mladim ljudima i stanjima kada se nešto dogodi iznenadno, jesu li to prometne nesreće, padovi u prirodi tijekom rekreacije. Oni dolaze nama i praktički nam se predaju na brigu i skrb. Zakon o zaštiti podataka kaže ne govoriti dijagnoze, ali mi saznajemo za daleko veće ljudske sudbine, naročito kod onih koji leže na odjelima za intenzivno liječenje, takozvane šok sobe."

Pa i kad pacijenti nisu pri svijesti i s njima imamo 'čisto poslovni' odnos - na umjetnom su disanju, dobivaju umjetnu prehranu, puni su raznih konektora, u centralnu venu, urinarni kateter, raznih drenova. Osim tog posla oko brige za njih, iako su često bez svijesti, mi uspostavljamo odnos s njihovim posjetiteljima. U želji da ih pripremimo na ono što će vidjeti uspostavljamo vrlo bliski kontakt, želimo im što više pomoći, praktički smo psihološka potpora cijeloj obitelji, kazao je Josip Brusić.

Kaže vrlo je teško dati odgovor na to kako se odlučio na zanimanje koje se tradicionalno smatra ženskim. Pogotovo kada zna da dolazi iz gradića s vrlo jakom pomorskom tradicijom, on nije krenuo stopama preko 90 posto muških prethodnika i upisao pomorsku školu. Oduvijek ga je privlačilo pomaganje ljudima i sestrinstvo i upravo tom riječju opisuje svoj posao i svoje kolegice i kolege. Svi su oni sestre. "S obzirom na to da dolazim iz prošlog stoljeća i proživio sam kroz sve moguće krize, nikad mi nije palo na pamet da kažem: 'Uh, što nisam otišao u pomorsku školu, sad bih barem imao financijski dio riješen'. Očito se za poziv sestrinstva čovjek mora roditi, moraš ga osjećati, to je poziv koji moraš voljeti", rekao je Josip.

Na njegovom odjelu rade s pacijentima od rođenja pa do neograničene dobi, kaže svaki pacijent je specifičan i svatko donosi svoju osobnost koja ih bez obzira na profesionalnost zna itekako dirnuti. Brojni su oni čije priče pamte, a jedan od njih je mladi čovjek koji je radio kao konobar u disko klubu u Crikvenici. Bilo je to prije dosta godina.

"Nastradao je u prometnoj kad se vraćao s posla oko pet sati ujutro. Završio je kod nas na odjelu za intenzivno liječenje, bez svijesti. Tri mjeseca je bio u induciranoj komi, imao je sve te moguće komplikacije. Uvijek kad netko pita kako je takav pacijent, praktički ne znaš dok se ne probudi. Mi s tim ljudima inače radimo, imamo multidisciplinarni pristup, bez obzira na to što je na aparatima i bez svijesti posjednemo ga, rade se fizikalne terapije. I nakon što se probudio, izvadili smo mu tu gumu iz ustiju. Pitali smo ga kako je. A on nama kaže: 'Izvolite što ćete naručiti?' Taj čovjek nam se kasnije redovito javljao, čovjek se u potpunosti oporavio. To su rezultati koji su neprocjenjivi", prisjetio se Josip.

Matija Djanjesic / CROPIX

Uz uspješna liječenja u svom poslu najviše cijeni je pomoć koju pružaju pacijentima. Često, gotovo u pravilu, iako su razgovarali s liječnikom, znaju kakav ih operativni zahvat čeka, o svemu vole razgovarati sa sestrama. "U principu prve vas ugledaju kada se probude iz anestezije, vi ste prvi koje će pitati: 'Je li operacija uspjela? Kako sam, jesam li preživio?' Prema tome to je poziv koji ne možete definirati da je nešto teško ili nije teško. Uz to imate mogućnost da razvijate sebe, kroz učenje, edukacije", rekao je.

Za kraj je htio istaknuti kronični nedostatak srednjeg medicinskog kadra, a svaki postojeći manjak oni nadomještaju postojećim i tu nastaje dodatno opterećenje. "Ali nije nam teško, onome kome je teško u ovome poslu taj neće karijeru izgraditi dugoročno. Taj posao se mora voljeti, živite ga 24 sata i uvijek ste spremni da pomognete nekome. Došli smo do zaključka da ne možemo čekati a nam se ljudi jave na natječaje, pogotovo mi na specifičnim odjelima i u posljednje dvije godine u suradnji s našim kabinetom vještina i u suradnji sa zdravstvenim studijima sve ljude koji su zainteresirani za rad na našim odjelima dajemo im mogućnost da prođu kroz naša radilišta. Mislim da je to jedini ispravni put. Za kraj bi htio ohrabriti sve koji imaju ciljeve i ambicije sudjelovati u liječenju, mi ih kao klinika koja se bavi vitalno ugroženim ljudima ohrabrujemo da nam se pridruže u jednom nadasve humanom pozivu", zaključio je Josip Brusić.

medicinske sestre

Međunarodni dan sestrinstva

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter