Zero waste, nova moda

Opaki kult hara svijetom. Pridružio sam mu se na par dana i ostao poprilično zapanjen. Ljudi kuhaju svoj sapun, ne koriste WC papir i imaju komposte na balkonu


Robin Mikulić
21.09.2018.14:00
Opaki kult hara svijetom. Pridružio sam mu se na par dana i ostao poprilično zapanjen. Ljudi kuhaju svoj sapun, ne koriste WC papir i imaju komposte na balkonu
profimedia

sažeto

Načitao sam se gluposti kako je to brutalno teško, imam kompetitivni duh i recikliram, što je vidljiva manifestacija PTSP-a moje predzadnje veze, pa sam odlučio dati životu bez smeća priliku. Bilo mi je mnogo lakše nego što sam mislio


Robin Mikulić
21.09.2018.14:00

Bog blagoslovio internet i društvene mreže. Ne samo da nam omogućuju da gubimo vrijeme koje ionako nemamo jer je ljudski vijek prilično kratkog roka trajanja pa je iluzija da ništa ne gubimo dok samo sjedimo na kavi i poput najgorih pervera krišom virkamo u tuđe živote, makar samo preko ekrana, prilično naivna, nego nas uz to još čini i glupljima. Kad ste, realno, zadnji put pročitali knjigu ili pogledali čitav dokumentarac o nečemu što vas doista zanima, a ne samo otišli na YouTube i kratko se informirali probavljenom verzijom? O Wikipediji da niti ne govorim.

Neću sad lagati, nisam ni ja ništa bolji. Živimo u vremenu koje potiče instant život. Živimo samo da bismo što brže izgorjeli. To je, valjda, cijena koju plaćamo za ovaj komfor koji nam kapitalizam pruža. No, lako za nas. Mi ćemo svojih 70-ak godina proživjeti dok svemir nije još ni prdnuo. Stoga nimalo ne čudi vječna ljudska potreba da za sobom ostavimo neki trag. A, suprotno svim uvjerenjima, ostavljaju ga za sobom čak i oni najzaboravljeniji. Jer, smeće. Gušimo svijet kao nikad prije. To je činjenica. Naši preci uništili su industrijskom revolucijom atmosferu, Trump je izlaskom iz Pariškog sporazuma uništio i ono malo nade koje je bilo da se ozonski omotač koliko-toliko oporavi, a mi ćemo plastikom zatrovati i ono malo Zemlje što je još uvijek zdravo.

Život na zelenoj nozi

Ja sam se donedavna prvi smijao hipijima koji ljube zemlju po kojoj hodaju dok hitaju najbližem drvu u zagrljaj. Klimatske promjene bile su mi važne otprilike koliko i treća kriket liga u Azerbajdžanu. Možda zato što sam odrastao s mamom koja nas je oduvijek tjerala da pazimo na to koliko ćemo vode potrošiti ili da gasimo svjetlo kad nam ne treba ili da bacamo smeće tamo gdje mu je mjesto ili, još gore, da ga skupljamo za onima koji mrze Zemlju. Na kraju krajeva, da jedemo što zdravije i po mogućnosti iz vlastitog vrta. Realno, koliko djece znate koja s roditeljima vode rat oko toga da zatvore pipu dok peru zube. Ja sam, najozbiljnije, zbog toga znao biti u kazni. Samo bi se ušuljala u kupaonu, niotkuda k'o prava hipi nindža, i krenula vikat da će netko u Africi taj čas umrijeti od žeđi jer se ja tu razbacujem pitkom vodom.

profimedia

Onda kad sam krenuo na faks, pobjegao od svega toga, valjda u znak bunta, počeo sam svaki dan puniti kadu galonima vode i namakati se u njoj satima. Dok sam prao zube voda je tekla kao da napajam Saharu. Reciklirao sam samo boce i to kad mi se ispraznio račun. A onda je u moj život ušao moj bivši. OKP nekad zna biti simpatičan, ali on ga je, bog zna, doveo do savršenstva. Kad smo počeli živjeti zajedno, e tek je onda krenuo pakao. Sve je moralo biti po špagici – ručnici na crtu, cipele u stroju, pas i ja u kutu da slučajno ne poremetimo red.

Vrhunac tragedije je bio kad je u stan dofurao otok za recikliranje, kao da je uvrijedio moja vjerska uvjerenja. Nikad neću zaboraviti količinu sreće koja ga je preplavila kad je prvi komad papira bacio u, pazite sad ovo, predio za papir. Išao mi je beskrajno na živce, silio me da mislim o svakom komadiću smeća. Morao sam ispirati tetrapake od mlijeka, razvrstavati onaj plastični čep od zaštitne alu folije. Pakao iz djetinstva drugi put, samo još nabrijanije. Osim što njemu iz nekog razloga nikad nije toliko stalo do vode. Evo, koliko je svemir duhovit, ja se danas s njim svakodnevno svađam oko toga koliko vode bespotrebno troši dok psu puni zdjelicu. I da, derem se da je zbog njega upravo netko u Africi umro od žeđi. U međuvremenu smo prekinuli, i dalje se zajedno brinemo za psa, ali nema više Hitlera koji bi nadgledao moj menadžment smeća. I znate što, recikliram i dalje.

privatni album

Zero waste kult

Čemu ovaj dugački uvod. Za početak, dovoljno se dugo čitamo da znate da mi je to u prirodi, a onda je tu i činjenica što sam malo htio objasniti ovo što slijedi jer nije baš nešto što se može preko noći. Jeste li čuli za pokret zero waste living? Ako ste na društvenim mrežama i imate frendove koji su se raselili po svijetu zasigurno jeste. Jer, to je sad kao najveći hit. Tjedan dana živjeti bez da proizvedeš trunku otpada. Ja sam za to saznao preko frendice koja živi u Australiji, Facebook. Čitam ga najradije dok se praznim. Preintimno? Davno smo tu granicu prošli.

Uglavnom, htio sam provjeriti kako. Načitao sam se gluposti kako je to brutalno teško, imam kompetitivni duh i recikliram, što je vidljiva manifestacija PTSP-a moje predzadnje veze, pa sam odlučio dati životu bez smeća priliku. I, neću vam lagati, bilo mi je mnogo lakše nego što sam mislio. Ili se barem dobro lažem. A možda to radim samo par dana pa mi je lako guskama prodavati maglu.

Kreni od vatre koja najjače gori

Prvo sam pogledao čega najviše bacam u smeće. Boca da ti pamet stane. Ispostavilo se, dakle, da imam problem s alkoholom. Odlučio sam da više neću doma piti. Tete i stričeki skupljalice boca jako su tužni otkad prolaze pored moje zgrade i u golemoj vreći za smeće ih ne dočeka limenki, boca i plastike u protuvrijednosti od barem 20 kuna. Barem jednom tjedno.  A kako dok idem van imam pravilo da popijem maksimalno tri piva, dobro to malo nekad nategnem ipak sam i ja samo alkoholičar koji se trudi obuzdati svoje demone, mnogo mi je lakše ujutro krenuti do WC šolje bez mamurluka koji me ubija. Da se razumijemo, često održavam prijateljska okupljanja u stanu pa nije baš samo do mene.

profimedia

Oduvijek kuham. Tu nije bilo nikakvih problema. Jer, kad živite život bez otpada, ključna je prehrana. Kao i bilo gdje drugdje, uostalom, jer direktno ili ne na putu od dućana do frižidera proizvodimo najviše smeća. Sjetite se samo koliko plastičnih vrećica donosite kući nepotrebno. Dobro, ja ih iskoristim da pokupim govna za psom koji ima 90 kila pa recipročno tome i govno koje ne stane u regularnu vrećicu, ali svejedno. Gre'ota. Umjesto toga počeo sam odlaziti na plac. Uzmem svoju platnenu vrećicu i trpam u nju što mi treba. Em potičem lokalnu poljoprivredu, em se zdravije hranim.

Ima fanatika koji odlaze i u internacionalnu verziju Todorićeve butige sa staklenim bocama i platnenim vrećama i tako to, ali meni je to malo preradikalno. Recite vi meni di da ja kupim tjestenine ili riže na rinfuzu? Hrvatska nije Holivud. Promjene, osim toga, da bi ostale, moraju doći sporo tako da se imaju vremena ukorijeniti u stalne obrasce ponašanja. Dozna dnevne psihologije za siromašne. Meso, recimo, ne mogu kupiti, a da ga iznesem iz dućana u platnenoj vrećici bez plastike. Ljudi bi mislili da koljem po kućama dok bi za mnom i mojoj platnenom vrećicom curila krv po cesti. Možda se nekad uskoro i osokolim pa dođem do lokalnog mesara i zamolim ga da mi meso stavi u kontejner koji sam ponio od kuće. Skužajte, još sam uvijek nov i sramežljiv u ovoj vrsti perverznog života. Dotad ću barem svoju plastiku reciklirati u otoku koji me svakodnevno podsjeća da neke životne izbore ne treba ponavljati.

Dobro je za novčanik, dugoročno

Osim toga, od svega ovoga, ma koliko se možda na prvu činilo masonskim hipsterlukom, ima benefita i moj kućni budžet. Kako nastojim proizvesti što manje smeća pomno planiram što ću kupiti. Ne kupujem više stihijski pet kila jabuka koje znam da neću pojesti ili brokulu zato što je na akciji pa ću je jednom možda iskoristiti. Kupim ono što ću pojesti. I da, jedem mnogo više povrća. Što je još jedan paradoks za nekoga tko piše tekstove u kojima ismijava vegane. Ne bacam više niti hranu. Jedem toliko dugo dok ne pojedem makar mi na uši izlazila. Tako se prisiljavam obuzdati jer kao pravi Međimurec nikad ne kuham za manje od 84 osobe makar za stolom sjedio sam ja sa svojim imaginarnim prijateljima.

Cropix

Kako se zasad još uvijek uspješno oporavljam od svoje ozljede gležnja, hvala na pitanju, u redakciji još nisam bio, ali kad krenem počet ću na posao donositi hranu i podgrijavati je jer, eto, otpad od dostave. Osim toga, kavu već dugo ionako ne pijem vani (ali ovih par dana dok sam je popio nisam uzeo šećer da za sobom ne ostavim papir). Donosim je u termosici, a vodu, k'o pravi seljak, pijem iz pipe. Znam, gadno. Možda da si konačno kupim staklenu ili limenu flašicu ili pronađem sponzora koji će mi ju dat. No, u duhu ove filozofije je da se sve što se god može ne koristi jednokratno.

Nije baš sve med i mlijeko

Realno, ne mogu izbjeć da ne kupim šećer, sol ili tjesteninu bez pakunga. Pokušao sam čak i umjesto toga da kupim tjesteninu raditi ju doma sam, ali ne što mrzim mijesiti, nego fakat traje i nikad nije dobra kao ona kupovna. Rižu zasad također ne mogu uzgajati u kadi pa ću i nju morati kupovati u plastici. To je baš proces koji traje. Ne tvrdim da sam svetac i u dogledno ću vrijeme takve stvari i dalje kupovati.

istock

Za one upućene, primjećujete da ne govorim o tome kako sam doma proizvodim kozmetiku. To ljudi koji su već godinama u ovom kultu, naime, rade. Kuhaju kreme, paste za zube, šampone i gelove za tuširanje. Guzice si peru, WC papir je državni neprijatelj veći od talibana, a umjesto uložaka i tampona kolegice iz kulta koriste menstrualne posudice. Nisam taj. Nikad neću biti taj. Deterdženta oduvijek koristim u racionalnim količinama, omekšivač izbjegavam jer sam mazohist, a suđe perem s Čarlijem pa je jedna kap dovoljna za čitavu vojsku prljavih vilica. E, da. I četkice za zube od bambusa su zerowasterima jako mile, probao još ranije, premekane za moje kljove.

Tu je onda još i problem odjeće. Kao, ne bi se trebala kupovati nova. Od tog problema također ne patim jer mrzim šoping. Jedino ću se u dogledno vrijeme morati riješiti barem jednog od dva ormara u kojima se već godinama gomila odjeća za koju ne znam otkud izvire, ali bitno da nosim uvijek iste tri majice, dvoje hlače i jedan džemper. Donirati. Učinio bih to za potrebe ovog članka, stvarno bih, ali tek sam jučer sišao sa štaka. Budem sad kad sam pokretan.

Kompost je moj novi najbolji prijatelj

Kao što vidite, ovo je prilično sveobuhvatno. No, poput pravog kulta i ovo je filozofija koja se upija u sve životne pore. Pa ipak, za kraj sam ostavio najdraži moment. Izradio sam svoje vlastito kompostište i to na balkonu. Otišao sam na YouTube, pogledao par tutoriala i shvatio je to nešto najednostavnije na svijetu. Sve što ti treba je kanta koju probušiš, na dno pobacaš starog papira, namočiš, sloj zemlje (vrtlarenje mi je hobi pa uvijek imam neke zemlje na balkonu) i kreneš. Za gliste još nije spremno, trebaju proći dva tjedna. Ali sam zato saznao čitav niz zanimljivih stvari o glistama, kao da, recimo, ne vole svjetlo, a jedu zapravo mikroorganizme koji razgrađuju otpatke. Prve iduće kiše idem u berbu glista. Eventualni smrad mojim susjedima ne bi trebao smetati, iako svi kažu da pretjerano niti ne smrdi, jer već neko vrijeme fermentiram svoj vlastiti kimchi. Smrad živih mrtvaca.

privatni album

Osim toga, kompostište je super za ljude poput mene, pasionirane kuhare amatere, jer doista proizvodim mnogo biološkog otpada. Sad imam mjesto gdje to sve mogu bacati (kosti, kože, ribe i mlijeko su zabranjeni), a k tome tutoriali kažu da mogu osim starih računa zemlju i otpatke miješati sa lupinama jaja i onim kartonom u kojem dolaze. Nikad nisam znao što bih s njime pa sam ga godinama samo skladištio u špajzi za baku koja doma ima kokoši. Ushićenje na najjače.

Znate što mi se nakon ovih par dana i svega što sam promijenio za vrijeme bivanja u ovom kultu nalazi u smeću? Par kosti od piceka koji sam pekao neki dan. Sav ostali otpad našao je svoje mjesto u jednoj od reciklažnih jedinica kojima raspolažem. Ne prodajem maglu, ali potrebno je jako malo da Zemlju učinimo malo zdravijom za djecu koja možda dođu puniti naš državni proračun koji bi nam jednom trebao isplaćivati penzije. Ne mislite li na njih, mislite na sebe i recite ne plastičnim vrećicama. Kruh iz pekare možete nositi i u platnenoj, a nitko vam neće zamjeriti stavite li ga doma u jednu od onih plastičnih koje ste zadnji put uzeli hrpu na blagajni svog omiljenog dućana.

smeće

zero waste

kompost

život bez smeća

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter