fotoreportaža s automehaničarkama

Opasno razbijamo stereoptipe: Na poslu se presvlače u radno odijelo, u ruke uzimaju alat, otvaraju haube vaših automobila i rade to jednako dobro kao njihovi kolege


Mia Peretić
20.10.2018.19:00
Opasno razbijamo stereoptipe: Na poslu se presvlače u radno odijelo, u ruke uzimaju alat, otvaraju haube vaših automobila i rade to jednako dobro kao njihovi kolege
Srdjan Vrancic / CROPIX

sažeto

Svaku je život na svoj način odveo u ovu struku, još uvijek tradicionalno percipiranu kao mušku


Mia Peretić
20.10.2018.19:00

Gotovo je s predrasudama, a to nismo odlučili mi već ljudi čiji život, odnosno u ovom slučaju struka, stereotipe razbija do samih temelja. Razgovarali smo s dvije žene, svaka predstavnica svoje generacije koje se na radnom mjestu presvlače u radno odijelo, u ruke uzimaju alat i otvaraju haube vaših automobila. One su automehaničarke, svaku je život na svoj način odveo u ovu struku, još uvijek tradicionalno percipiranu kao mušku, no u njoj se snalaze jednako kao i njihovi muški kolege. 

Antonija Šafran ima 19 godina, prošle je godine završila školu strojarsku tehničku školu Fausta Vrančića i već mjesec dana radi u Autoservisu Rubor.

Srdjan Vrancic / CROPIX

„Jako sam zadovoljna, učim, dečki su ok, pokažu mi sve što treba, koji alat se gdje koristi", počinje svoju priču mlada Antonija. Cura je vesela, ima pozitivan pristup radu, a iz razgovora sa sigurnošću možemo reći i životu. 

"Slučajno sam došla u radionu, šef je pitao što čekam i to je bilo to"

Zanimalo nas je kada je prvi puta pomislila da bi mogla raditi kao automehaničarka, s obzirom da se djevojkama još uvijek to ne prezentira kao za njih tipičan karijerni put. 

"Moj prvi posao bio onaj blagajnice u jednom trgovačkom lancu. Međutim, tamo su mi kidali na živce jer su bili jako zahtjevni, ubili su me u pojam po nekim pitanjima. Mama je jedan dan došla popraviti auto, a ja sam došla s njom i kasnila sam na posao. Ona je šefa radione pitala kada će auto biti gotov jer ja kasnim na posao, a on me pitao gdje radim. Ja sam mu odgovorila da sam blagajnica. Na to me pitao što sam po struci, na što sam odgovorila da mi je struka mehatronika. I onda je uslijedilo to famozno pitanje „Pa što čekaš?“. I onda nisam više čekala i eto me. Ak' mogu dečki, mogu i ja, zašto ne?".

S obzirom na ovu priču, moglo bi se reći da je u ovoj struci završila sasvim slučajno, bez obzira na prethodno obrazovanje. S time se slaže i Antonija:

"Automobili me prije nikad nisu zanimali. No, kad se ufuraš u posao sve postane interesantno, što, gdje, kako ide i zašto. Ni pri upisu u srednju školu stvarno nisam razmišljala o ovom poslu. I u srednjoj školi sam bila jedina cura u razredu, bilo mi je super. Isto kao i sada na poslu".

Srdjan Vrancic / CROPIX

Antonija se uopće ne zamara konceptima muškog i ženskog zanimanja, a kao dokaz za to ispričala nam je svoje iskustvo s prethodnog posla:

"Moram vam reći da, kada sam odlazila iz trgovačkog lanca u kojem sam radila, tamo je bilo više muških blagajnika nego što je to bilo žena. Pa eto, ako može muško biti blagajnik, zašto ja ne bih mogla biti automehaničarka?".

Pa iako danas sve više žena bira studirati na fakultetima koje su nekad dominantno upisivali muškarci, te FER ili Strojarstvo bilježe sve više kolegica svake godine, većina će ljudi prilikom odlaska automehaničaru i dalje pretpostaviti da će ih dočekati frajer. Pa, kakve su reakcije kada im pod haubu zaviri žena?

"Nekad se čude u smislu kako ženska radi ovaj posao, no, osobno do sada nisam imala neugodnih iskustva. Bilo je nekih komentara koji su upućeni mom šefu, no ne i meni u lice. Sve što mogu sama, napravim sama. Ono što mi je fizički teže, pozovem kolegu da mi pripomogne. Getribu baš ne mogu sama skidati, to rade njih trojica koji su duplo jači od mene. Promijeniti filtere, goriva, filter kabine, to je lako".

Kolege u radioni su je prihvatili kao ravnopravnu kolegicu, jer, posao je posao i ako si profesionalac, najvažnije je da se stvari obave kako treba. Sve drugo postaje sekundarno, kako bi i trebalo biti:

"Odlično mi je ovdje, puno se zezamo, no kad se radi onda smo ozbiljni. Ima vremena za sve. Ujutro dođemo, popijemo kavu, pripremimo radionu za posao, vidimo što treba raditi, šef nam da zadatke. Radimo do gableca i onda nastavimo gdje smo stali. Radim uglavnom devet i pol sati, no vrijeme stvarno brzo prođe", kaže nam Antonija koja svoje slobodno vrijeme provodi na kavi, u vožnji biciklom ili druženju s prijateljima. Kad smo već kod toga, pitali smo ju nagovaraju li je prijatelji da im tu i tamo malo pogleda auto, a ona nam kroz smijeh kaže da se zezaju kako joj nikad ne bi dali svog limenog ljubimca u ruke:

"Zafrkavaju me da sam smotana. No, mama je zadovoljna mojim poslom. Kaže da ću joj sad popravljati auto da ne mora ići u radionu".

Srdjan Vrancic / CROPIX

Na kraju, Antonija smatra kako su sve te muško - ženske podjele besmislene i preporuča svakome da u životu pokuša raditi ono što želi:

"Ako ne uspije, pa bar ste probali. Ja sam isto mislila, ma kakava radiona, no na kraju ću ispasti bolji mehaničar od njih svih ovdje", kaže nam kroz smijeh i dodaje:

"Posao mi nije težak, imam ja snage".

Irena Petir ima 50 godina i također je automehaničarka i vlasnica vlastitog Autoservisa Turek, no s obzirom da je predstavnica druge generacije, njezin je put ka ovoj struci imao malo više prepreka:

"Za ovaj posao se nisam baš odlučila sama, tata i djed su mi bili automehaničari pa je slijed događaja bio da to budem i ja. No, što se školovanja tiče, imala sam teži put. U Jugoslaviji me nisu htjeli primiti u školu za automehaničare, tada je to bio bauk tako da sam završila žensku školu i naknadno sam poslije krenula obrazovati se za automehaničarku. Da, baš su mi rekli da se ne mogu upisati jer sam ženska. Nije to kao sad, da možeš biti što hoćeš", prisjeća se Irena. 

Srdjan Vrancic / CROPIX

Upisala je i fakultet Šumarstva, no splet okolnosti ponovno ju je doveo u radionu:

"Kako je mom ocu posao u radioni narastao, trebao mu je netko tko će se javljati na telefone, voditi knjige i paziti na stranke. Tako sam došla u radionu i na koncu nisam završila za računalom već u radioni pomažući. To je bilo 1989. godine, a sad je već 2018. i ja sam tu s vlastitim autoservisom. Iskreno, nikada ništa drugo nisam ni radila, cijeli sam život u autima i tom zmazanom okruženju, meni je to normalno", kaže nam Irena. 

Srdjan Vrancic / CROPIX

Tijekom karijere se znala suočavati s raznim predrasudama zato što je automehaničarka:

"Kada sam bila mlađa i primala stranke, znalo mi se dogoditi da su me ljudi zaobišli. Sada se to više ne događa, kijenti mi dolaze preko preporuke, znaju tko sam i što radim. Sada je to puno otvorenije. Istina, fizički smo slabije, no jednako smo sposobne kao i muškarci koji se bave ovom strukom".

Puno se toga promijenilo i po pitanju tih muško ženskih stereotipa, smatra Irena i navodi vlastiti primjer:

Ja recimo znam reći da puno lošije kuham, što se smatra klasičnom ženskom dužnosti. No zato sam u svom poslu dobra. Moja kći pak ima devet godina, prava je curica, ali vozi karting, igra se s autićima, s tatom ide na reli i gleda formulu. Što se tiče mehanike, još je premala i dalje bira karting prije radione. Vidjet ćemo".

Srdjan Vrancic / CROPIX

Kao i njezina mlađa kolegica, Irena Petir smatra da osim one u percepciji, ne postoji niti jedan razlog da se žene ne bave ovim poslom:

"Ako misliš da se možeš nositi s poslom i predrasudama kojih će tu i tamo još uvijek biti, zašto ne. I meni su se nakon majstorskog smijali 'Gle, baba došla među mehaničare. Na kraju baba ima svoju radionu". 

Mnogo većim problemom od spola, barem po vlastitom iskustvu, smatra diskriminaciju jednog drugog tipa:

"Neugodne situacije bile su one u kojima me se gledalo drugačije jer sam, u žurbi i gužvi, neke stvari morala otići obaviti u radnom odijelu. Ljudi su imali totalno drugačiji pristup prema meni nego kad sam u normalnoj odjeći. Gledali su me ispod oka jer sam, kao, šljaker. Kada sam došla odjevena kao i svi ostali, pristup se naglo promijenio, a da ne pričam o tome koliko je odnos prema meni bio bolji kada su saznali da sam vlasnica svoje radione. Tada sam najednom bila poslovna žena, ne šljakerica", zaključuje Irena Petir.

posao

žene

predrasude

stereotipi

automehaničarke

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter