SERIJAL KULT(NE) LIČNOSTI

Oslobodio je svoju zemlju i trebao postati veliki nacionalni junak. Umjesto toga javno je osramoćen kad se doznalo da je imao tajne zatvore i seksualne robinje


Daniel Radman
20.01.2019.14:00
Oslobodio je svoju zemlju i trebao postati veliki nacionalni junak. Umjesto toga javno je osramoćen kad se doznalo da je imao tajne zatvore i seksualne robinje
Profimedia

sažeto

Predsjednik Čada okomio se na sve narode iz kojih su dolazili politički protivnici. Tijekom osmogodišnje vladavine uhitio je 200.000 ljudi


Daniel Radman
20.01.2019.14:00

Zvali su ga 'afrički Pinochet', što zbog zločina koje je počinio, što zbog pravne bitke koja je uslijedila nakon njihovog silaska s vlasti. No, za razliku od čileanskog generala, predsjednik Čada (1982.-1990.) Hissene Habre nije uspio umaći pred zakonom. Statistički, dvaput je osuđen. U vlastitoj zemlji, u odsutnosti, dobio je smrtnu kaznu, što je presuda koja ima tek moralnu težinu, no daleko značajnija je bila ona iz 2016., kada ga je sud u Senegalu poslao na izdržavanje kazne doživotnog zatvora.

Tom presudom postao je prvi državni čelnik kojeg je osudila druga država, a za taj povijesni presedan Senegal – u koji je emigrirao - imao je međunarodnu podršku, bolje rečeno pritisak, prije svega Afričke unije koja mu je dala legitimitet za sudski proces. Habre je osuđen zbog ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Za vrijeme njegovog mandata 40.000 ljudi je ubijeno, a oko 200.000 prošlo je neke od oblika mučenja u zatvoru.

Zapad nije birao saveznika

Getty Images

Sam Habre na vlast je došao državnim udarom 1982. godine, pretpostavlja se, uz nemalu pomoć Francuske i SAD-a. Politička situacija u zemlji bila je prilično kompleksna, pa su zapadnjaci pristali podržati čovjeka koji je na sebi još iz 70-ih imao odgovornost za otmicu europskih znanstvenika koje je namjeravao iskoristiti kako bi dobio otkupninu. No, kad se u Čadu pojavio libijski predsjednik Moammar Gaddafi i krenuo krojiti svoje interese, Zapad više nije birao saveznike. Inače, problem Čada, bivše francuske kolonije je taj što su godine neovisnosti obilježili napetost i sukobi između afričkog arapskoga sjevera i crnačkoga juga. Prvo su Francuzi morali intervenirati (1968.) da smire situaciju, a onda su 70-ih iz Libije ponovo krenuli ustanci koji će zemlju uvesti u novi kaos.

Habre, sjevernjak, prvi put će na političku scenu stupiti 1978. - dotad je bio čelnik jedne od frakcija pobunjeničkih vojski – kada je na pola godine bio na premijerskoj dužnosti. Vlada nije dugo potrajala, pa je u drugom pokušaju bio ministar obrane, a nakon toga su se karte okrenule te je otišao u egzil u Sudan. No, svojim će povratkom stati na kraj učestalim promjenama vlasti u zemlji. U oružanim sukobima potiskuje svog glavnog rivala, Goukoounija Oudddeija i postaje predsjednik 1982. godine. Njegova paravojska FAN postaje regularna državna, a tada formira i tajnu službu DDS koja će odigrati ključnu ulugu za njegov opstanak na vlasti.

Iz državne rizinice uzeo 150 milijuna dolara

Profimedia

Podršku u narodu će dobiti i zahvaljujući Ouddeijeom paktu s Gaddafijem, kad je istjerao libijsku vojsku za sjevera zemlje (koji je bio pod Ouddeijevom kontrolom) i za mnoge postao osloboditelj. No, ako u osam godina vlasti u zemlji od 10-ak milijuna stanovnika iz političkih razloga pritvorite njih 200.000, a s lica zemlje nestane svaki peti od njih, stvari postaju daleko kompleksnije oko toga može li Habre biti pozitivac.

Zapravo, da u Senegalu nije došlo do suđenja, a u javnost otišle sve svireposti režima, možda bi i Habre ostao 'osloboditelj' koji je svrgnut vojnim pučem kakvih je u Africi bilo napretek, a nakon kojih onaj 'bivši' obavezno dobije etiketu 'izdajnika' i 'kleptomana'. U ovo drugo ne treba sumnjati, kad je pobjegao iz zemlje iz državne rizinice je ispraznio 150 milijuna dolara koji su mu i omogućili miran život u Senegalu, a dokazi koje je Human Rigts Watch pribavio za suđenje jednako tako su dokazali da nikakva politička propaganda nije mogla skinuti ljagu s Habrea.

DDS-ov centralni zatvor nazvan 'Piscine', bio je ispražnjeni bazenu u kojem su, pokazalo se na suđenju, protivnike režima mučili na najsvirepije načine, od elektroškova, asfiksije, gašenja cigareta na tijelo, pa do toga da su ispuh automobila spajali zatvorenicima direktno na usta. Iako sam Habre nije davao izravne naredbe za ubojstva, o svakom je detaljno izvješćen. No, tijekom suđenja na površinu je izbila i činjenica da je imao i logore u kojima su njegovi vojnici silovali žene koje su imale status seksualnih robinja, a i sam Habre je optužen kao direktni sudionik ovih zločina. Najmlađe među njima imale su tek 13 godina.

Profimedia

Iako je sam bio sjevernjak, posebno se okomio na plemena sa sjevera zemlje, osim svoga, a razlog je sasvim jasan. Ondje nije imao političku podršku, pa su mu sumnjivci, umjesto pojedinaca, bili zapravo cijeli narodi i plemena. Posljednji veliki sumnjivac, Idriss Deby, s kojim je godinama bio u paktu, na kraju ga je zbacio s vlasti i proglasio se predsjednikom, također je za sobom povukao 'kolektivnu krivnju' svog plemena. Na žalost, ni s dolaskom novog predsjednika, koji je obećao demokratske promjene, stvari u Čadu nisu baš krenule na bolje.

Nakon državnog udara Habre se povukao u Senegal, oženio se, dobio četvoro djece i živio povučenim životom. Godinama se Čad, a indirektno i međunarodna zajednica (i jedna Belgija je tražila njegovo izručenje), borili da Senegal izruči Habrea, a iako su pokazali neku volju da ga sami sude, Senegalci su na kraju napravili kompromisno rješenje. Habre je suđen prema njihovim zakonima pod međunarodnom jurisdikcijom, a presudio mu je na neki način Barack Obama: pritvoren je 72 sata nakon što je Obama dao podršku za njegovo suđenje, nakon čega je sudski proces i započeo.

kult(ne) ličnosti

Hissene Habre

Čad

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter