VIDEO: Slika Hrvatske u malom

Otišli smo vidjeti što se prodaje na najpoznatijem placu u zemlji i ostali u čudu kad smo shvatili da nam političari prodaju bubrege pod muda. S kumicama u Vladu za bolje sutra!


Robin Mikulić
05.10.2018.14:00
Otišli smo vidjeti što se prodaje na najpoznatijem placu u zemlji i ostali u čudu kad smo shvatili da nam političari prodaju bubrege pod muda. S kumicama u Vladu za bolje sutra!

sažeto

U Hrvatskoj i ne postoji funkcionalnije društvo od onoga koje tamo gore, iznad našeg najpoznatijeg konja, prodaje ono najbolje od Hrvatske


Robin Mikulić
05.10.2018.14:00

Postoje dva tipa ljudi, jedan društvo analizira kroz vrlo standardne teorijske perspektive koje često uključuju brojeve i mnogima nerazumljive knjiške zavrzlame pa onda dolazimo do toga da su nam usta puna rodnih i inih ideologija o kojima, zapravo, ne znamo ništa doli nategnutih gluposti koje su plasirane u javnost s političkih propovjedaonica. Samo usput, kad smo već kod rodne ravnopravnosti, danas #MeToo pokret slavi svoj prvi rođendan.

A drugi? Pa drugi vole otići, recimo, na groblje i na temelju nadgrobne spomeničke arhitekture promatrati razvoj društva. Čudima koja se tamo mogu pronaći često ni u guzici nema mjesta. Dobro, možda sam to samo ja. Ali pozivam vas da kad idući put negdje zapičite, onako izletarski, pohodite lokalno groblje. Ne postoji mjesto na kojem ćete lakše saznati kako lokalci dišu makar bili dva metra pod zemljom. Društvena je to kronika najbolje vrste, dok je morbidnost jedini preostali mogući humorni odgovor na stvarnost u kojoj živimo.

Gdje se sve može pronaći Hrvatska?

Stvar je u tome da postoje ti neki društveni fenomeni koji pričaju mnogo živopisnije priče od uobičajenih znanstvenih pristupa koji se redovito manifestiraju na vrlo neočekivanim mjestima. Jednim od takvih okupljališta reprezentativnog mikro uzorka društva zasigurno bi se mogle nazvati i tržnice. Možete sad reći da se to odnosi poglavito na Zagreb i austrougarski kulturni krug koji je tržnice na otvorenom vinuo u nebesa popularnosti, no diljem Hrvatske postoje sajmišta koja po svojem šarenilu – što ljudskom, što robnom - nimalo ne odskaču od tržnica u metropoli. Još se uvijek vrlo jasno sjećam čakovečkog sajma na koji bi nas mama barem jednom mjesečno vodila da vidimo i nešto pravog svijeta. Sjećanje na okus onih masnih kobasa koje bismo ondje jeli s najnezdravijim, ali najboljim bijelim kruhom iskustvo je me već pri samoj pomisli baca u ekstazu.

Damjan Tadic / CROPIX

Otišao sam, dakle, na Dolac. Nisam tamo, naravno, bio prvi put u životu, ali prvi put u svojstvu novinara. Poveo sam fotografa i kamermanku. Napravi vodič po Dolcu, bio je zadatak s kojim sam se otisnuo u to kraljevstvo voća i povrća. Ispipaj ponudu, izlistaj cijene, provjeri porijeklo. Ostani objektivan, a jesam li ostao objektivan slobodno provjerite u videu. To su ugrubo upute s kojima sam krenuo na teren. Moje se iskustvo kupovanja kod kumica s placa potpuno promijenilo. Zbog promijenjenih uvjeta, dakle, onaj kriterij objektivnosti odmah pada u vodu jer kad sam jednom krenuo minglati među štandovima prisutnost onoga za što su ljudi mislili da je televizija kao da je dodatno pojačala onu intenzivnu, ponekad malo nategnutu prisnost zbog koje su nam tržnice uopće zanimljive. Ali, valjda je baš ta malo umjetna ljubaznost ono što nas mami ponad Jelačić placa.

Nema čega nema

Početak je listopada, jesen je već odavno pokucala na vrata. Čovjek bi očekivao, ili sam to očekivao barem ja, da će ponuda biti u najboljem slučaju prilično ograničena. Nešto gljiva, tikvi i kestenja. Zelje. Tu i tamo koja jabuka, eventualno prve mandarine. Kako li sam se samo prevario! Na centralnom zagrebačkom placu tako nema čega nema, osim krastavaca, ali oni nam nakon ljeta ionako izlaze već na uši. Salata regica, luckasta zimska salata koja se okusom smjestila negdje između radiča i endivije. Debeli mesnati paradajz, obilja trava kakvog bi se mogli zaželjeti u svakom boljem restoranu. Grah u svim bojama i oblicima. Uredno posloženi agrumi svježe dopremljeni s obale. Ma, brate, da kupuješ kokoš hrvaticu, i nju bi tamo negdje ispod pulta mogao izdilati.

Cijene su pristojne, pariraju onima u supermarketima. A i ponuda je dovoljno velika da se uvijek negdje u susjedstvu može pronaći ista roba za kunu manje. Osim toga, uvijek je tu otvorena i mogućnost pregovora. Prekrasni običaj koji smo naslijedili od arapskog svijeta. Ljudi su prepoznatljivo ljubazni. Ima ih odasvuda, svatko od njih opremljen je drugačijim pristupom ljudima. Netko je glasan, netko simpatičan, a netko dopušta da za njega govori njegova roba. Hrvatska u malom.

Damjan Tadic / CROPIX

Kad smo već kod toga, rijetko mi je bilo jasno o čemu naša vrla predsjednica govori kad zaziva nacionalno jedinstvo kad veći dio stanovništva Hrvatske nikad nije bio u direktnom kontaktu. Živimo u zemlji u kojoj je već i sama jezična barijera toliko velika da se ljudi s juga i ljudi sa sjevera rijetko mogu sporazumjeti, krenuvši od toga što kumica kome znači. Teško je zamislivo da bi nekoj Dalmatinki ikad palo na pamet da će se jednom identificirati s tim pozivom. Dolac je mjesto koje dopušta takve neprirodne identifikacijske skokove. Magija!

Od Dalmacije do Zagorja u dva koraka

Jedna kumica pored druge prodaje robu iz lokalnog uzgoja. Ako jedna nema nešto, odmah će preporučiti drugu svejedno pobajući izvući barem nešto makar za dobro volju. Simpatična gospođa iz Splita koja vrlo elokventno i šplitski šarmantno tako nudi češnjak iz Čavoglava, red do nje samozatajna bakica koja guli kvrgavu jabuku dok prodaje svoju zagorsku papriku. A da kumica nije rodno obojena, na opći šok zabrinutih dušebrižnika koji zaziru od užasa Istanbulske, dokazuje i činjenica što muškarci uz bok ženama figuriraju kao kumice. Nešto dalje, naime, glasni Makedonac, ogledni primjerak balkanskog tipa muškarca blago pomaknute političke korektnosti i ponosno istaknutog ljubavnog tepiha urešenog zlatnim lancem i opasanog u šuškavu trenirku. Ne zna zašto je ekstra makedonska crvena rog paprika bolja od drugih, ali tvrdi da za ajvar ne postoji bolja. Rekla mu je žena, on nikad nije stao za štednjak.

Političkim agendama na Dolcu također nema mjesta. Nitko iz ropotarnice prošlosti ne izvlači niti ustaške niti četničke niti partizanske leševe. Jedine svađe, ako se tako mogu nazvati, su poviše tonovi koji se mogu čuti kad je riječ o tome kako bolje spremiti glavicu zelja. Na slatko, u kiselo ili na lešo. Ti veseli ljudi koji ondje prodaju najbolje od Hrvatske (dobro, nektarine su talijanske, ali njihovo porijeklo nitko ne skriva niti su zbog njega te slasne voćke diskriminirane) jedni drugima ne otimaju posao. Ima ga dovoljno za sve. Je*i ga, netko više voli jabuku s crvom, netko onu koja kao da je izašla iz tvornice. Zakoni tržišta ondje su takvi da jedni mogu supostojat pored drugih. Srbin pored Hrvata, lezbijka pored pedera.

Damjan Tadic / CROPIX

The show must go on

No, da je to Hrvatska u malom ipak postaje vrlo evidentno kad se jednom kamere ugase. Zaboravio sam, naime, kupiti peršin i kopar pa sam se na bojno polje vratio sam. Od svježih trava draže su mi sušene. Ekipa je i dalje bila entuzijastična, no manje nego kad su mislili da će televiziji prodati svoju priču. Šuljam se ja tako među tim istim štandovima sam kad sam naletio na interakciju jedne od kumica i inkasatora. Mogu vam reći sljedeće, kad je riječ o pregovorima s organima reda svaki Hrvat, bez obzira na to bio iz Čavoglava, Nijemaca ili Vratišinca, ima jednak pristup. Šarm. Lijepe oči su kod nas još uvijek najbolja valuta kad treba isposlovati poslić. APP metoda, kako je poznata u narodu.

Onaj isti striček impozantnog ljubavnog tepiha pretvara se odjednom u klasičnog balkanskog švalera koji debelo prelazi granice dobrog ukusa čim mu nos ispuni miris ženskog parfema. Jedna kumica ulijeće drugoj usred razgovora sa strankom i pita ju je li se kakti riješila crva. Dok jedna gospođa kod kumice šutljivog tipa počinje izabirati domaće mrkve druga, ona iz suprotnog tabora, na sva zvona viče kako ima najbolju mrkvu u zemlji. Zakulisje, dakle, ostaje i dalje jednako izraženo kao i na ovoj velikoj nacionalnoj pozornici. Jal je stvaran koliko i borba, a ideologija i njene razlike tiho teku podzemljem dok negdje ne erumpiraju kad krenu svađe oko najboljeg štanda.

Damjan Tadic / CROPIX

Tržnice su, kao što vidite, divno ogledalo društva. Sve može kad netko gleda, ne krademo, ne varamo, ne lažemo i uvijek smo nasmješeni – nekad možda lažno, ali dojam je ono što se broji. Kvaliteta je nekad upitna, ali takva nam je i stvarnost. Korupcija je prisutna ondje gdje se često ne gleda, a šarm je lijek kojim se vida zlo. No, kad se sve to zbroji i oduzme, u Hrvatskoj i dalje ne postoji funkcionalnije društvo od onoga koje tamo gore, iznad našeg najpoznatijeg konja, prodaje ono najbolje od Hrvatske – pa makar to najbolje nekad bilo i uvezeno. Nekad je, ako stvari idu glatko, bolje ne pitati, učila me još davno baka.

Dolac

tržnica

kumice

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter