FOTO/VIDEO: Nekad su imali sve, a sada ništa

Ovo je jedino hrvatsko selo u državnom vlasništvu. Tu su boravile najveće filmske zvijezde Bata Živojinović, Mirjana Karanović, Semka Sokolović Bertok...


Daniel Radman
02.04.2019.19:00
Ovo je jedino hrvatsko selo u državnom vlasništvu. Tu su boravile najveće filmske zvijezde Bata Živojinović, Mirjana Karanović, Semka Sokolović Bertok...
Vlado Kos / Cropix

sažeto

Puna tri desetljeća selo je doslovno propadalo. Danas u Krndiji živi 51 stanovnik, no sretni su jer je nakon 12 godina rođena prva beba


Daniel Radman
02.04.2019.19:00

Čuli smo u Hrvatskoj priča kako je cijelo selo završilo u vlasništvu jedne osobe, nekog lokalnog tajkuna ili političara, a imamo i jedinstvenu priču koja je otišla u posve drugu krajnost, onu da je cijelo selo u vlasništvu države. Upravo to je gotovo tri desetljeća bila sudbina Krndije, mjesta na razmeđi između Osijeka, Đakova i Našica. Da, cijelo selo se našlo u vlasništvu države koja se – kao i slučaju s brojnim poduzećima – i ovdje pokazala kao loš gospodar koji se poigrao sa sudbinama ljudi. Postojale su tek dvije iznimke, crkva je bila u vlasništvu lokalne župe u Punitovcima, a groblje je pripalo općini.

U selu je ostao 51 stanovnik

Danas u Krndiji, kažu mi mještani, živi 51 stanovnik. Bilo ih je točno pedeset, a onda im se nakon 12 godina rodila i prva beba. Na neki način ona je postala vjesnik sretni(ji)h vremena. Ove godine, na dan Općine koji se obilježava 8. lipnja, Krndijaši će napokon dobiti 'papir', vlasnički list, čime će praktički izići iz višedesetljetne 'ilegale'. Država, tj. ministarstvo imovine 'spustilo' je vlasništvo na općinu koja će ga potom proslijediti mještanima.

'Da se ovo dogodilo prije 20 godina ostalo bi puno više ljudi u selu. Na žalost, nitko nije imao interes da to riješi, pa su ostali većinom umirovljenici i ljudi koji žive od socijalne skrbi, a evo, kad se rodila bebica pojavilo nam se svjetlo na kraju tunela', s ponešto optimizma nam priča nam Krndijaš Ilija Bošković, jedan od rijetkih zaposlenih koji svoj kruh zarađuje u Osijeku.

'Nismo mogli ulagati ni u najosnovnije. Cesta nam je stigla prije 20 godina, a nemamo ni ono što je u 21. stoljeću podrazumjeva - vodu, plin, kanalizaciju', ubrzo se Ilija vraća u realnost.

Strossmeyer je iskrčio šumu

Vlado Kos / CROPIX;

Priča o Krndiji započinje u 19. stoljeću. Biskup Josip Juraj Strossmayer krenuo je u velike građevinske poduhvate koje je trebalo odnekud financirati. Odlučio se za krčenje šuma, pa je pozvao Podunavske Nijemce u ispomoć, a oni su i osnovali ovo selo. Zahvaljujući šumama, Strossmayer je – priča mi to dr. Đurica Pardon, župnik Punitovački – izgradio i đakovačku i osječku katedralu, zgradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a Nijemci su se nakon građevine primili - zemljoradnje.

Radili su na principu zajedničke zadruge i u prvoj polovici 20. stoljeća od Krndije su učinili najprosperitetnije selo na ovom području.

'Imali su u selu kino, dvije čitaonice, šest birtija i 12 'brica', što znači da držali do sebe i brijali se 'i srijedom i subotom', kaže mi onako u (polu)šali, pa ističe kako su imali i mlin preko kojeg su dobivali i struju. Izgradili su i najveću crkvu na ovom području, od nje su veće tek spomenute katedrale.

Poslije Drugog svjetskog rata protjerano je stanovništvo

Vlado Kos / Cropix

No, sve se okrenulo s Drugim svjetskim ratom. Neki od Nijemaca su izbjegli 1944., a oni koji su ostali završili su u logoru, Naime, selo je pretvoreno u logor u koji su deportirani Nijemci iz cijele Slavonije.

Tijekom 50-ih i 60-ih godina mjestu je udahnut novi život. Krndija je kolonizirana doseljenicima, mahom iz BiH, Dalmacije i Like koji su stigli kao radna snaga u đakovačkom PIK-u koji je tada raspolagao i okolnim zemljištem i samim selom. No, već je u tom razdoblju – barem mi tako pričaju mještani - PIK imao plan da iseli stanovništvo i današnje selo pretvori u oranicu.

'Poticali su ljude da ode, nudili bi stanove u Đakovu, a čim bi netko iselio kuće bi se sistemski rušile', priča mi Bošković. No, dodaje, barem se ulagalo u one objekte u kojima su ljudi živjeli.

'Skvoteri' u svom selu

Vlado Kos / Cropix

No, raspadom Kombinata dolazi do novog preokreta. Krndijaši ostaju na ničijoj zemlji. Da je riječ o nekom velegradu, mogli bi ih bez problema nazvati 'skvoterima'. Živjeli su u kućama u vlasništvu države bez ikakvog pravnog statusa. Čak se i selo vodilo kao 'poljoprivredno dobro', pa nisu imali, recimo, ni svoj mjesni odbor.

Lako za birokratske, više su ih boljeli oni stvarni problemi. Kako sve kuće datiraju iz prve polovice 20.stoljeća načeo ih je zub vremena, a kako su rijetki imali sredstava za obnovu – da ne govorimo o tome da su trebali ulagati u tuđe vlasništvo – jednostavno su se selili iz jednog objekta u drugi.

U međuvremenu su i potomci iseljenih Nijemaca tražili povrat, a sve što im je država ponudila bila je simbolička odšteta, pa je u cijeloj toj pravnoj zavrzlami došlo do potpunog odumiranja i obezvrijeđivanja sela.

Čudo je kako je uopće itko ostao

Vlado Kos / CRopix

'Znate na koliko su procijenili objekte? Dvadeset i pet čestica vrijedi nešto više od tri milijuna kuna. Ma, sve su tu kuće bezvrijedne, jedino što vrijedi je zemljište, a kad sve ovo završi nadam se da ćemo krenuti u obnovu preko EU-fondova', kaže mi Bošković.

Čudo je kako je uopće itko ostao. Zato pitam Boškovića kako se i on nije odselio, poput brojnih njegovih sumještana, a on samo lagano osmijehuje. 

'Volim ovo selo, živim za njega. Neka ide tko može i tko hoće, ja ne mislim nikuda. Ma, ovo je selo Bogom danom da živiš u njemu, tu na 20 kilometara su nam i Osijek, Đakovo, Našice, a opet imamo mir kakav samo možeš poželjeti. Kad se sve riješi, vjerujem da će se ljudi i vraćati.'

Ne kaže to slučajno, kad se riješi status aktualnih stanovnika, općina ima i drugi plan naseljavanja u sklopu demokratske obnove i revitalizacije sela, no da ne gledamo predaleko u budućnost, prvo treba riješiti ove goreće probleme.

Ne može bez slavonskih delicija

Vlado Kos / Cropix

U centru sela vidimo neku 'graju', pa srećemo gospođu Rosu Pop koja je u posjeti snahi i unucima. Jedan sin joj je na privremenom radu u Njemačkoj, drugi u Dalmaciji, no u njihovom slučaju – to je doista privremeno.

'Ma, uložio je u kuću 200.000 kuna. Kako se ne bi vratio?', njeno je protupitanje, a s obzirom s kojom količinom ljubavi gospođa Rosa govori o Krndiji posve je jasno da ni 'jabuka nije pala do stabla'.

Kakav je već običaj u Slavoniji, gospođa Rosa nam nije dopustila da pričamo na ulici, pa nas je pozvala na kavu, uz koju su odmah servirane i slavonske delicije, kulenova seka, kobasica.... Dok hodamo uz ledinu prema njezinoj kući priča nam što je tu sve nekad bilo.

'Kino dvorana je tu bila, pa onda velika kuglana. Bila je i gostiona, trgovina i velika dvorana za svadbe.'

Veljko Bulajić je tu snimao 'Obećanu zemlju'

Prisjetila se i najvećeg društvenog događaja u povijesti sela. Bilo je to snimanje filma 'Obećana zemlja' Veljka Bulajića. Stari lisac dobro je znao kamo ide, tema je upravo bila vezana uz 'kolonizaciju' i sve ono što ju je pratilo, a u Krndiji su tada boravile najveće filmske zvijezde tog vremena – Velimir Bata Živojinović, Mirjana Karanović, Olivera Marković, Dragan Nikolić, Semka Sokolović Bertok, Cintija Ašperger... Rosa je, kao i njezin suprug Ivica, bila statist, a oboje pričaju da su na kraju snimanja svakog dana dobili solidnu sumu.

Njezina kuća pripada jednom od troje-četvero Nijemaca koji su ostali i poslije rata. Zvao se Franjo Klumpf, kaže Rosa, dvaput se ženio, ali nije imao djece. Kuća je iz 1939., priča mi da se taman vratio iz Amerike te ju je izgradio s tamo zarađenim novcima. Kako nije imao nasljednika, nekoliko godina poslije njegove smrti uselili su se ondje, gdje i danas žive.

'Adaptirali smo je, uredili okućnicu, napravili kupaonicu, uveli vodu, ali, recimo, stolarija i krov su izvorni', pojašnjava mi.

Ovdje imamo sve

Vlado Kos / Cropix

I njoj je, dakako, veliko olakšanje što mogu dalje. I ona i suprug joj Ivica otkaz su u 'nasljedniku kombinata' dobili 2014., danas su u mirovini, pa barem mogu imati nekakve planove za budućnost. I napokon će moći biti na svojem. Drugo i ne traže.

'Da ja tebe pitam mladiću, sad da ja živim u Zagrebu, Osijeku, u nekoj zgradi, da imam lijepi stan, grad na dlanu, samo siđem i imam sve... Imam mirovinu 1300 kuna, i muž ima koliko ima, reci mi, dal' bi ja mogla živjeti s time? Šta ću ja tamo, hodat i gledat izloge? Jel' mogu šta kupit? Ne mogu ništa. Mogu li sjest i popiti svaki dan kavu na miru? Ni to. Što je bitnije, gdje živiš ili kako živiš? Ja mislim da je ovo drugo, a ovdje imam sve. Možda je nekom tko ima malu djecu potreban grad koji ima svojih prednosti, ali nama, umirovljenicima, ništa više i ne treba.'

selo

Krndija

državno vlasništvo

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter