Zašto smo ih svi zaboravili?

Proveli smo dan sa zagrebačkim beskućnicima. Malo narezaka za Badnjak njima je 'kraljevski ručak'


Mia Mitrović
25.12.2018.21:00
Proveli smo dan sa zagrebačkim beskućnicima. Malo narezaka za Badnjak njima je 'kraljevski ručak'
Marko Todorov/CROPIX

sažeto

Prihvatilište za beskućnike Velika Kosnica mjesto je gdje, ne svojom voljom, završavaju mnogi koje je društvo napustilo


Mia Mitrović
25.12.2018.21:00

Badnje je jutro osvanulo tmurno. Gužve nije bilo na zagrebačkim ulicama pa smo se bez problema kroz blagdanskim drangulijama okićenu Vukovarsku i Slavonsku probili do Domovinskog mosta i stigli u Veliku Kosnicu gdje je smješteno, kažu, najveće i najbolje prihvatilište za beskućnike u ovom dijelu svijeta.

Kako smo se približavali modernoj ubožnici, iz blatnjavog, zimskog pejzaža izronilo je neveselo naselje bijelih dvokatnica tankih zidova. U tom malenom naselju omeđenom visokom ogradom kretale su se pogrbljene prikaze spuštenih glava u dotrajaloj odjeći.

Marko Todorov/CROPIX

„Šta je, novinari? Uvijek nas se sjetite oko Božića? Baš lijepo od vas“, dobacio nam je sjedokosi djedica dok smo ulazili u objekt i nestao u labirintu hodnika kojima već godinama odzvanjaju stope onih koji nemaju kuda.

U Prihvatilištu za beskućnike Donja Kosnica svoj dom su našli mnogi poniženi i uvrijeđeni. Građani starije životne dobi, psihički bolesne osobe o kojima nitko ne brine, žrtve ovrha i blokada, izbačeni podstanari, skupljači boca, bivši zatvorenici, ovisnici, a čuli smo, dolazi sve više i više mladih. Skrovište je od zime ovdje pronašla i jedna romska obitelj čije najmlađe dijete ima četiri, a najstarije 16. U Kosnici su, nadaju se privremeno jer im je nedavno izgorjela skromna baraka u kojoj su živjeli.

Sjenka bijesa na licu

Bijeda s kojom smo se susreli zatekla nas je nespremne. Na prozorima skromnih sobica hladile su se namirnice. Ponegdje mlijeko, ponegdje salama, sir ili dva, tri jaja. Na susjednom su prozoru cipele u koje Sveti Nikola nikada nije ostavio dar.

 Marko Todorov/CROPIX

Marko Todorov/CROPIX

Iz jednog prozora iskaču dvije mačke i promatraju nas s nepovjerenjem.
Pogledi štićenika prihvatilišta Crvenog križa nisu bili ništa manje sumnjičavi. Na terasi ispred jedne od nastambi susreli smo nekoliko štićenika. Jedna romska djevojčica, moglo bi joj biti najviše 15, sjedila je u kutku i gledala u daljinu sa sjenkom bijesa na licu. Razgovor s nama odbila je s prijezirom i ponosom.

Obratila nam se zato gospođa King, jedva pokretna starica koja je dohramljala do nas oslonjena na nečiji davno odbačen štap. Već mjesecima jedva se kreće, lijeva noga teško joj otiče i zahtijeva hitnu sanaciju. Mumljajući nešto nerazgovijetno, sa stopala odmotava povoj žut od gnoja i pokazuje nam ranu koju nitko nije povio već poprilično dugo.

Marko Todorov/CROPIX

Nelagodu razbija Martina (35), nezaposlena samohrana majka. Srdačno nam čestita Božić i predlaže da nas odvede u jednu od nastamba i pokaže božićno drvce. Slijedimo ju u tišini, a nama se srce steže.

Štićenici spavaju u malim sobicama, a neugledni, umjetni bor nezamjetno stoji u kutu. Ispod njega nema ni jednog poklona. Dok na televiziji trešte božićne reklame koje nas uvjeravaju da mekani pokloni ne valjaju, Martina nam se pohvalila:

„Jučer smo imali kraljevski ručak! Juha s bundevom i tortelinima i pohana piletina. Ne pamtim kada sam jela nešto ukusnije“, radosno će vitka i prodorna 35-godišnjakinja nutkajući nas hranom i pićem koje ne postoji, no mi ga pristojno odbijamo. 

Suze i beznađe

 Ovdje je već mjesec dana jer, kaže, nema kamo. Prije nego što je došla u Kosnicu, spavala je po tramvajima. Njen devetomjesečni dječačić Marko smješten je u Nazorovu jer se o njemu ne može brinuti.

„Nemamo nikoga. Mog sina Marka otac nikada nije priznao. Nisam dobila ni novčića, niti od njega ni od države. Moji roditelji su invalidi kojima je također potrebna pomoć. Marko nije mojom voljom u Nazorovoj, no nemam financijskih sredstava da se o njemu brinem. Ne slavim ovaj Božić jer mu ne mogu ništa pružiti“, kroz suze će Martina koja je nakon deset godina radnog staža ostala bez posla na kojem su je,kaže, maltretirali.

Marko Todorov/CROPIX

„Dobila sam mnogo udaraca u životu , ali i dalje sam na nogama. Tražim posao, borim se. Ponekada me uhvati depresija i poželim se baciti s Domovinskog mosta. No, Marko mi daje snage. Pokupit ću ga iz Nazorove pa ćemo proslaviti Božić kod mojih roditelja“, govori nam, a naš razgovor sluša šutljivi gospodin koji liči na Djeda Mraza u mlađim danima. Predstavio se kao gospodin Zlatko.

„Rakije, rakije, amo jer utjehe nema u vodi“, zeza nas Zlatko recitirajući Cesarićeve Vagonaše koji se, na žalost, i više nego dobro uklapaju u prizor kojem svjedočimo. Zlatko ne slavi Božić jer je po vjeroispovijesti Jehovin svjedok. 

„Nemam ništa protiv tradicije, no mi Jehovini svjedoci ne slavimo Božić. Držimo se Biblije, a tamo ništa ne piše o Božiću, pohlepnom kupovanju, prežderavanju... Sve je to danas pretjerano i amerikanizirano“, žali se Zlatko.

'To je tužnije od svake tuge'

I on je ovdje jer nema kamo. Gazdarica mu je, kaže, otkazala stan nakon što joj je muž umro, Fina ga je blokirala zbog duga za koji nije ni znao da postoji.

„Onaj lovac na zvijeri me blokirao, Vidošević. Imam vam za ispričati svašta tužnog i ružnog, ali ne smijem. Ovo ovdje, to je više od tuge. Kada za našu državu kažu da je banana, to joj je kompliment. Kako ljudi ovdje žive, to je tužnije od svake tuge“, priča Zlatko koji pokušava biti vedar, no na licu mu se vidi duboka bol.

Marko Todorov/CROPIX

U tom žalosnom kraljevstvu bijede primile su nas socijalna radnica Andrea Kozar Pasanec i psihologinja Lana Trupković. I one proslavljaju Badnjak brinući za svoje štićenike, a baš kao i oni, prema nama osjećaju nepovjerenje.

U domu je trenutno 109 štićenika, uglavnom muškaraca, doznajemo. U zadnje vrijeme ih je manje jer je sustav postrožio pravila za boravak u Kosnici pa se štićenici sada 'rotiraju' između staračkih domova, psihijatrijskih ustanova i domova za psihički bolesne.

Božić siromaha

Mladi tim trudi se da ubogarima o kojima skrbe uljepšaju Božić koliko god mogu.

„Oko Božića doručci i večere su bogatiji. Poslužujemo im i nareske, a okitili smo i drvca. Na Silvestrovo dođe i gradonačelnik Bandić s odojkom i salatom. Ni jednom se nije dogodilo da nije došao. Ostane samo pet minuta, ali barem dođe, za razliku od ostalih“, govori nam socijalna radnica Andrea Kozar Pasanac.

„Prije nekih tjedan dana bili su nam i studenti socijalnog rada koji su štićenicima priredili domjenak i podijelili donacije koje su prikupljali“, ubacila se psihologinja Lana Trupčević. Ovaj mladi tim koji se trudi da Božić siromaha učini što veselijim, otkako je tu, nagledao se svega.

„Beskućnici danas nisu više samo nezaposlene osobe. Imamo ih nekoliko zaposlenih kojima je mjesecima kasnila plaća pa su im stanodavci otkazali rentu. Ima i onih koji rade, ali im ovrhe sve skinu s računa. Brinemo o njima koliko god možemo sve dok se ponovno ne osove na noge“, objašnjava Andrea s kakvim se sve ljudima susreće u svakodnevnom obavljanju posla. O najtežim slučajevima s kojima su se susretale ove dvije hrabre mlade žene nisu htjele govoriti.
„Hajde za promjenu napišite i nešto pozitivno. Svakome od korisnika se trudimo što više pomoći da pronađu posao. Satima s njima znam pretraživati poslove na oglasniku. Neki ga i nađu“, naglašava psihologinja koja dodaje da im iz godine u godinu dolazi sve više psihičkih bolesnika.

Svaka pomoć je dobrodošla

„Domovi za psihički bolesne smanjili kapacitete, a novi se ne otvaraju što stvara problem“ kaže dok se opraštamo.

Na izlasku iz objekta shvaćamo da nas je jedva pokretna starica, gospođa King, slijedila svud po kampu.

100posto.hr

Želi nam pokazati svoj 'dom'. Odvodi nas u najgoru od svih baraka, metalnu kutiju pokraj ograde i ponosno nam pokazuje biljku lončanicu koju je okitila skromnim nakitom. U maloj prostoriji zidovi kao da su od papira. Svojim štapom gospođa King bijesno udara po radijatoru koji ju, žali se, uopće ne grije.

„Nemam zahod, nemam se gdje ni oprati. Kako da skinem ove krpe sa sebe kada mi je ledeno? Ostala sam bez djece i bez muža, nemam nikoga, a od 900 kuna mirovine ne mogu preživjeti. Noge me grče, a od petka sam bez lijeka. Ostavili su me ovako“, s grčem u licu govori Gospođa King dok joj suze teku niz obraze, a mi joj obećajmo da ćemo joj već nekako pomoći. Za početak, barem vraćanjem čarape na njenu gnojnu oteklinu na stopalu.

Njezina bolom ispunjena grimasa jasno nam pritom daje do znanja da, iako možda nismo u tome najbolji, i to nešto znači.

Marko Todorov/CROPIX

Crveni Križ

Prihvatilište za beskućnike

velika kosnica

božić siromaha

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter