Prije 85 godina ukinuta je prostitucija u Hrvatskoj

Posebno su bili slabi na Mađarice: Hrvati se nisu dali van iz bludilišta, da bi ih istjerali vlasti su zabranile glazbu i posluživanje alkohola i hrane


Daniel Radman
12.06.2019.19:20
Posebno su bili slabi na Mađarice: Hrvati se nisu dali van iz bludilišta, da bi ih istjerali vlasti su zabranile glazbu i posluživanje alkohola i hrane
Profimedia

Daniel Radman
12.06.2019.19:20

Najava da će se u New Yorku dekriminalizirati prostitucija odjeknula je svijetom. Prijedlog novog zakona upućen je u proceduru u ponedjeljak, a ukoliko prođe biti će prvi takav na području SAD-a. Iza prijedloga stoji Demokratska stranka, a zastupnica u njujorškom senatu Jessica Ramos kaže da će koristiti prvenstveno seksualnim radnicima kojima je najteže u postojećim okolnostima: ili ih se uhićuje ili su žrtve fizičkih napada.

'Želimo da seksualne radnice iziđu iz sjene i da osiguramo da budu zaštićene. I ovaj posao je posao, a svatko ima neotuđivo pravo na sigurno radno okruženje', izjavila je Ramos.

No, postoje i drugi glasovi, a oni kažu 'bordeli će postati legalni biznisi, a svodnici biznismeni'. Argumente o sigurnosti odbacuju jer, dodaju, praksa u svijetu nakon legalizacije pokazala je suprotno.

Debate u Hrvatskoj traju 15 godina

Getty Images

Slične debate čuli smo i u Hrvatskoj, još otkad je prije 15-ak godina (tada) sindikalac Boris Kunst, u inicijativi - podržale su je i neke zagrebačke prostitutke - htio pokrenuti pitanje dekriminalizacije. Čak je i napisao prijedlog zakona. Prema njegovoj ideji, prostitutke su trebale biti obrtnice koje bi uredno plaćale porez, doprinose, imale zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u slučaju nasilja i zaštitu policije.

Smatrao je da bi se na taj način suzbio kriminal, a istovremeno i spriječilo zlostavljanje prostitutki te zaštitilo zdravlje, kako davatelja, tako i korisnika usluga. Nadzor nad bordelima prema tom prijedlogu imale bi županije, tj. njihovi uredi za gospodarstva koji su trebali izdavati dozvole za rad, a jedna od zanimljivijih stavki bila je i ta da su lokacije trebale biti strogo određene: bordeli ne bi smjeli biti u blizini škola, odgojnih i socijalnih ustanova, dječjih igrališta, crkava i groblja.

Ženske udruge uglavnom su pobjesnile na taj prijedlog koji je opet postao aktualan kad se sam Kunst politički aktivirao. Ušao je u HDZ, postao je saborski zastupnik, pa su krenule špekulacije da bi napokon mogao progurati ono što mu kao sindikalistu nije pošlo za rukom.

No, nije prošlo, a jedna od glasnijih protivnica bila je tadašnja potpredsjednica vlade Jadranka Kosor koja se pozvala na zaštitu dostojanstva obitelji i poručila da će se žestoko boriti da se prostitucija ne legalizira sve dok je na vlasti.

A kad su ga toliko napali, Kunst se pozvao na povijesni argument. Poručio je da njegov prijedlog nije ništa novo, već da je prostitucija bila legalna u Hrvatskoj sve do 1934, kada je Kraljevina Jugoslavija Zakonom o suzbijanju spolnih bolesti 1934. stavila izvan zakona.

Bludilišta su procvala nakon 1852. godine

Profimedia

O tom razdoblju dosta možemo saznati iz nekih znanstvenih radova. Recimo, iz rada 'Problem prostitucije i njezina zakonska regulacija u europskom okruženjudo prve polovine 20. stoljeća' Darije Željko, nagrađenog Rektorovom nagradom 2016. ili onog Tomislava Zorka 'Ženska prostitucija u Zagrebu između 1899. i 1934. godine'. Tako saznajemo da je pitanje pravnog reguliranja prostitucije postalo goruća tema u 19. stoljeću u cijeloj Europi, u kojoj zbog razvoja kapitalizma dolazi do enormnog porasta broja prostitutki.

Na području Habsburške Monarhije bordeli su bili dozvoljeni još od srednjeg vijeka, no s vremenom – a posebno za vladavine Marije Terezije u 18. stoljeću – pravila su se postrožila, da bi 1852. na snagu stupio novi Kazneni zakon koji je pitanje prostitucije prepuštio lokalnom redarstvu. Ono je moglo kažnjavati prostituciju, ali nije imalo obvezu. Radi toga su propisi bili različiti u pojedinim gradovima, ali većina je bila tolerantna i dopuštala javne kuće, tj. bludilišta, kako su se tada nazivala.

U Zagrebu je – a slične dokumente imate i u drugim hrvatskim gradovima - 'pravnu revoluciju' donio 'bludilišni pravilnik' koji je 1899. godine donijelo gradsko poglavarstvo. Propisao je da je vlasnik bludilišta mogla biti samo ženska osoba starija od 30 godina – nije smjela biti prethodno kažnjavana te je morala biti poznata kao 'povjerljiva osoba' - koja je dobivala koncesiju za točno određeni broj prostitutki koje smije zaposliti. Javne kuće su u Zagrebu bile u Kožarskoj ulici, morale su imati prozore od neprozirnog stakla, a od ostalih kuća su se razlikovale po crvenoj svjetiljci. Kad je riječ o Splitu, javne kuće su se nalazile u staroj gradskoj jezgri, na području Geta, a zanimljivo je da je jedna – na užas tamošnje kulturne elite – bila u rodnoj kući Marka Marulića.

Polovicu prostitutki činile su Mađarice

Profimedia

U njima je bio zabranjen boravak djeci, prostitutke su morale imati minimalno 17 godina, dok je njihovim klijenata granica postavljena na 18 godina. Prema dostupnim podacima, uoči Prvog svjetskog rata Zagreb je imao šest bludilišta sa 75 prostitutki (u 22 grada Hrvatske i Slavonije, navodi Zorko, Hrvatske i Slavonije bilo je 207 legalnih prostitutki, a više od polovice činile su Mađarice, njih 106), no sve ukazuje da su živjele u nezahvalnim uvjetima.

Premda je bludilišni pravilnik propisao pregled javne kuće barem jednom mjesečno, a prostitutke triput tjedno, u praksi se to izigravalo. Pregledi često nisu ispunjavali svoju svrhu jer bi se obavljali u mračnim prostorijama javne kuće, a navodno ni sami liječnici nisu bili zadovoljni što ih sile i loše plaćaju za nezahvalan posao. Zbog toga su spolne bolesti bile prilično raširene, najčešće gonoreja i sifilis.

Ipak, podaci iz Šibenika govore o propisima koji im bar malo idu u prilog, prema jednom vlasnica javne kuće mora paziti da se prostitutka ne izrabljuje 'više nego što mogu podnijeti' te da može birati mušteriju, a navodno je vlasnica imala obvezu i da joj kasnije pomogne da se 'što bolje uda', no teško je provjeriti je li od toga bilo ikakve koristi.

Nepoštena podijela zarade

Profimedia

Također, puno bolje uvjete nisu imale ni s materijalne strane. Zarada od prostitucije isprva se dijelila na način da bi tri četvrtine uzimala vlasnica bludilišta (podrazumijevalo se da bi za te novce svojoj zaposlenici trebala osigurati stan, hranu...), a samo jedna trećina pripala bi prostitutki. Tek od 1919. nepravda je donekle ispravljena, pa je unesena odredba prema kojoj je djevojka dobivala tri petine, a vlasnica javne kuće ostatak.

Zanimljivo, prostitutke su 'zbog zaštite javnog morala' imale bizarne zabrane, pa nisu smjele posjećivati kazališta, restorane, slastičarne, ali i javne priredbe. Tek im je bilo dozvoljeno ići na mise. No, nekim odredbama pokušalo se utjecati i na odbijanje gostiju, ili barem skraćivanje vremena u kojem borave tamo, pa su vlasti u bludilištima zabranile točenje žestokih pića, kuhanje toplih obroka, kartanje i - držanje glasovira!

Velika promjena uslijedila je 1922., tada su javne kuće zabranjene, a prostitutke su postale obrtnice koje je policija vodila u svom očevidniku 'javno toleriranih prostitutki'. Takav model zadržano sve do 1934. i otada, zadnjih 85 godina, su u ilegali.

Hrvatska

prostitucija

Dekriminalizacija

bludilišta

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter