Uz njih to može sva'ko

Posjetili smo zadarske padobrance. Dečki su skakali s Janicom Kostelić, svjedočili su zarukama, a jednom su paraplegičaru ostvarili životni san


Robin Mikulić
18.07.2018.08:10
Posjetili smo zadarske padobrance. Dečki su skakali s Janicom Kostelić, svjedočili su zarukama, a jednom su paraplegičaru ostvarili životni san
Foto: Jure Mišković / CROPIX

sažeto

Volio bih ljudima samo objasniti da mi padobranci nismo nikakvi ludi vanzemaljci. Mi smo opušteni veseljaci i za*ebanti. Ljudi često misle da smo luđaci jer skačemo s padobranom, ali nakon što čovjek prvi put skoči shvatit će zašto smo stalno toliko sretni


Robin Mikulić
18.07.2018.08:10

Zasigurno ste se u životu nagledali ljudi koji skaču s padobranima, barem na filmovima, i mislili si koliko bi bilo kul da to jednom napravite i sami. Kao, James Bond i te sheme. Ja nikad nisam bio jedan od tih ljudi. Bojim se visine, ne vjerujem ljudima. Mali avioni su no no već po difoltu. Čak su mi i oni veliki suviše neprirodni da u njih sjednem, ako baš ne moram. Svaki put se nekako nadam da ću zakasniti na avion i ne samo zbog poslovično dobre hrane koju ondje možete pojesti. Rijetko letim, srećom. No sve su to pretpostavke koje morate nekako ispuniti, ako baš želite skočiti s padobranom. Tih par tisuća metara visine se čovjek nekako mora i dokopati prije nego ispusti dušu.

A onda sam prošli tjedan završio na nekom zadatku u Dalmaciji. Vozali smo se okolo naokolo i skupljali iskustva. Kako to obično na takvim zadacima biva, više smo se vozali nego što smo skupljali autentična iskustva. No, to ionako nije važno dok vas prati kamera. Ona ne bilježi sve one usputne nezgode koje se događaju neplanirano, situacije koje čovjek zapravo upamti možda zbog toga jer zna da baš ti mali usputni momenti neće ostati zabilježeni nigdje drugdje osim u našem pamćenju. Znoj, glad, sunčanice i natečena stopala. Sva ona iskustva koja otplaćuju studentske kredite, dakle.

Foto: Jure Mišković / CROPIX

Trla baba lan, rodio se miš. Dva dana, 30 plus sati rada. Zadnja postaja. Kao, odradit ću to preko one stvari. Skok s padobranom. Koga briga, ionako ja ne skačem. Gdje su uopće našli tu luđakinju koja će skočiti. I tko su ti luđaci koji svaki dan skaču s plahtom preko glave iz aviona za kruh svoj svagdašnji. Sve su mi se ove misli redale jedna za drugom, i mnoge druge kojima nije ovdje mjesto zbog niza razloga. Utuživost, ćudoređe i tak to.  

Padobranac s karizmom

Popodnevno sunce peče asfalt. Parkiralište na zračnoj luci u Zadru. Iz crnog kombija sa zelenim natpisom ADV odjednom iskače nabrijani ćelavac. Osmijeh od uha do uha. Ono, najozbiljnije. Znam je to široko rasprostranjena frazetina koja više ništa ne znači, ali kad jednom upoznate Grgu Miočića, znat ćete da takav osmijeh doista postoji. Lik je za*ebant svoje vrste, uvijek točan nikad preko granice dobrog ukusa. Popravi čovjeku dan svojom pozitivom. Ne, nije mi platio da napišem ovo. Tjedan dana nakon tog susreta ponovno sam se vozio za Zadar. Išao sam skočiti s padobranom okačen za njega. Čuda se događaju, a on zna pokrenuti prave kotačiće da im olakša porođajne muke.

Grgo je vlasnik zadarske agencije za adrenalinske usluge, Adventure Driven Vacations. Usto, iskusni je padobranac, instruktor, pilot, alpinist, kajakaš, border, skiper, motociklist. Ne vjerujem da postoji nešto što lik nije isprobao. Do pred par godina radio je kao IT menadžer u Zagrebu, IBM i Ericsson. Onda mu je taj posao dozlogrdio i odlučio se otisnuti u poduzetničke vode. Vratio se u rodni Zadar i otvorio ADV, prvu firmu u Hrvatskoj koja nudi komercijalne skokove s padobranom.

Foto: Jure Mišković / CROPIX

Najbolja ekipa koju možete zamisliti

Prilično je ozbiljan u naumu da uspije, bez obzira na začuđene poglede s kojima se sigurno susretao kad je kretao u posao. Ide mu, evo, već petu godinu. Promet stalno raste. Začudili bi se, ali među njegovom klijentelom sve je više domaćih ljudi. Nije više niti nama Hrvatima samo do sunca i mora. Od godišnjeg se odmora počelo tražiti više, a Grgo je prvi na ovim prostorima prepoznao priliku za biznis. Ako bog da, doći će dan kad će otplatiti i avion koji je kupio za firmu. Mladi avion, ponosno ističe, koji je nabrijao i prilagodio za skokove s padobranom. Trenutačno stalno zapošljava četvero ljudi, a još ih barem toliko povremeno radi za njega kad se nagužva. Sve odreda fini ljudi, imao sam prilike porazgovarati sa svakim od njih. Ne biste vjerovali, ali nisu svi od njih dečki. Dvije najvažnije stvari obavljaju žene, jedna pilotira, a druga pakira padobrane.

„Volio bih ljudima samo objasniti da mi padobranci nismo nikakvi ludi vanzemaljci. Mi smo opušteni veseljaci i zajebanti. Ljudi često misle da smo luđaci jer skačemo s padobranom, ali nakon što čovjek prvi put skoči shvatit će zašto smo stalno toliko sretni.“ Ne brinite, nisam mu ni ja vjerovao dok nisam skočio. Tih par minuta apsolutne bistrine čovjeku promjeni perspektivu. „Kad si u zraku ne misliš na račune, kredite, ljubavne probleme.“ I to je apsolutna istina.

Od subote, kad zatvorim oči, pod sobom imam zadarski arhipelag s jedne strane, Velebit s druge, dok preda mnom zalazi sunce. Apsolutna sloboda i nepregledna sreća, a skočio sam samo jednom. Zamislite sad da skačete svaki dan između četiri i osam puta, koliko se put dečki iz ADV-a prosječno dnevno strmoglave iz aviona.

Foto: Jure Mišković / CROPIX

Skok kao iz holivudskog filma

„Nije isto skočiti negdje iznad neke zračne luke i ovdje, gdje su ti Velebit i Kornati nadohvat ruke. Mislim da smo po tome jedinstveni u svijetu“, objašnjava mi. „Od toga je jedino bolje kad se prizemljiš praktički na plaži u Rtini. Ono, more, potok, livada i dalmatinska piramida pod suncem koje zalazi. Di ćeš bolje.“

Grgo je u padobranstvu, inače, završio sasvim slučajno. Rođen je 1979. u Zadru i od malih je nogu opčinjen vodenim sportovima. Počeo je kao skakač u vodu i na državnim prvenstvima juniora osvajao medalje. Od osnovne jedri na dasci, a kad je došao na studij u Zagreb, prešao je na atletiku, sve dok jedan običan i banalan odlazak na ručak u Studentski centar nije sve okrenuo u zrak. Na zidu pred blagovaonicom bio je plakat za školu padobranstva. Ostalo je povijest. Usput je sreo zaljubljenike u padobranstvo s kojima danas radi.

Dečki za njega imaju samo riječi hvale jer Grgo samoga sebe nikad ne bi pohvalio. Zovu ga Glava, odmilja. Znaju se godinama. Dovukao ih je u Zadar praktički iz čitave Hrvatske. Totalno opuštena spika, otprilike kao da par kvartovskih buraza vodi neki obiteljski biznis. Čovjek bi možda pomislio da su ti padobranci puni sebe i gadno bi se prevario.

Treba imati žicu za ljude

„Moraš imati žicu za ljude, ako se želiš baviti ovime. Nije samo tako skočiti iz aviona s nepoznatim čovjekom. Moraš stvoriti povjerenje, moraš nekako kroz razgovor opustiti ljude. Nije to mala stvar. Ja to, recimo, nemam“, govori mi Karlo. On skače već debelo dulje od 20 godina, krenuo je kad je imao 16. Položio je i on za instruktora, ali su mu planinarske, penjačke i kajakaške ture koje vodi kad Damir ne može draže. ADV nudi i to, čitav adrenalinski paket. Sredit će vam dečki čak i let akrobatskim avionom, ako želite.

Pitam ga za pare, bez pardona. „Kad smo mi kretali u padobranstvo, sve je bilo besplatno. Snalazili smo se preko klubova, kako smo znali i umjeli. Danas je to skup sport. Jedan ozbiljni padobran košta oko 7 htisuća eura, ovi za skokove u tandemu su i duplo skuplji“, iskreno će. Lako za ovo, kad jednom skočiš i gotovo. Iskustvo je to koje vrijedi svake uložene pare, kažem ja ne on. Kad jednom postanete iskusni ovisnik, zna se dogoditi da u jednom danu odete skočiti i po nekoliko puta. Možda se 30 eura koliko ADV naplaćuje po jednom bazičnom solo skoku ne čini mnogo (jer to niti nije – imajte na umu da sat vremena aviona u zraku košta boga oca), no skupi se kad zaredate 10-ak skokova u danu. „Ali za to uvijek imaš. Manje pušiš, manje piješ i nađe se“, smije se simpatični bradonja.

Foto: Jure Mišković / CROPIX

Ispričao mi je i da je nekad bio skakač snimatelj. „Kad sam bio u vojsci skakali smo s onim ogromnim starim kamerama na kazete zakačenima za kacigu. Nemreš se ti toga niti sjećati, ali to je bilo ogromno. Izgledali smo kao vanzemaljci. Danas kad imaš ove male GoPro kamerice možeš raditi čuda bez ikakvih problema.“ A da rade čuda s kamerama, rade. Imaju ih par i nije im problem ovjekovječiti vaš prvi skok. Tu se u priču uključuje Damir. On obično snima skakače početnike. Tj, snima kad se ne penje, vesla ili skače s vrhova planina. Ne smatra da se bavi ekstremnim sportovima, ali nije to toliko loše kad sa tim stavom sjedi u avionu do vas prije nego skočite. Ulije čovjeku povjerenje i kroz zaje*anciju odagna demona zvanog strah. Šarm mu svakako ne odmaže.

Nije baš sve med i mlijeko

No da je baš sve stalno samo zeka peka, nije. Sezona im traje od ožujka do studenoga i tad se ne staje. Avion uzlijeće i po osam puta dnevno. Treba spakirati sve te padobrane prije nego budu spremni za ponovnu uporabu, a to je odgovoran posao. Ipak o tome ovisi sigurnost sljedećeg skakača. Kad smo već kod sigurnosti, ozlijede su prilično rijetke. Ne samo da sam guglao, srn*e se dogodi 9 puta na milijun skokova, nego su mi i dečki to potvrdili. Nitko se nije ozlijedio u zraku, svoje su ožiljke, barem ovi koji su mi ih pokazali, skupili na rolama i biciklima. Osim toga, napravi se autom , za nagužvanih dana, i 700 kilometara na relaciji Zemunik-Rtina.

No, ništa im nije teško. Ovim se poslom stvarno bave iz ljubavi i želje da sav taj spektar sportova približe što većem broju ljudi. „Nema boljeg osjećaja nego kad te potpuni stranac nakon skoka zagrli i zahvali ti što si mu omogućio to iskustvo“, k'o iz puške će Grgo. „Nije mi se još dogodilo da netko, jednom kad se ukrca u avion, odustane od skoka. Upravo suprotno. Znalo se događati da ljudi koji su pratili nekoga na skok i sami odluče skočiti jednom kad vide kako pristupamo poslu.“

Svako je iskustvo drugačije, ali uvijek jednako dobro

Pričao mi je kako mu je jednom došla obitelj Engleza, mama, tata i dvojica sinova. Mama je samo dovezla dečke na skok. Nije joj bilo niti na kraj pameti da sama skoči. Par minuta razgovora s Grgom i već je na sebe navlačila odijelo. Sreća kojom je bila ispunjena nakon skoka ne može se pretočiti u riječi, ali zato postoji video. I do not shit you, žena je bila u ekstazi.

Takvih priča imaju na izvoz. Recimo, lik koji se panično bojao visine zaplakao je od sreće nakon što se otvorio padobran. „Bio je jako ponosan na sebe, a sam kao njegov instruktor bio još ponosniji“, priča mi Glava. No, najbolje su priče i ovdje ljubavne. Padobranstvo je, za one unutra, samo jedan običan dio života. „Imali smo nekoliko priča kad su dečki prosili cure nakon skoka. Jedan je čak napisao pismo koje je dao curi da ga pročita taman prije skoka dok smo bili još u avionu. Rekla je da. Ne može se opisati ta količina sreće kad su se nakon skoka našli dolje.“

Foto: Jure Mišković / CROPIX

No, ne nedostaje dečkima niti toplih ljudskih priča. Ipak se kroz godinu susretnu sam stotinama ljudi. Prošlu su sezonu, samo usput, zatvorili sa skokom Janice Kostelić. No, u smislu toplih ljudskih priča vjerojatno ona o maturantima koji su za rastanak svom razredniku uplatili skok i pričekali ga na slijetanju bolje kotira. Kao nesuđeni profesor, mogu samo zamisliti koliko je taj čovjek morao nakon toga voljeti svoj razred. Oprostio im je sve nepodopštine, neopravdane i ine gluposti koje su mu ikad priuštili. Kaže vam, bolji rastanak ne postoji.

Pa ipak, svim instruktorima iz ADV-a pri samom je vrhu zasigurno sjećanje kad su jednom paraplegičaru pred par Božića omogućili da skoči s padobranom. „Javila nam se njegova cura i objasnila situaciju. Nismo ih mogli odbiti. Čovjek je bio izvan sebe od sreće. Ostao je u kolicima nakon teške prometne i mislio je da nakon toga više nikad neće moći ostvariti svoj san“, zaključuje Grgo.

Neću vam reć da je ovo ekipa s kojom se morate odvažiti na skok ako ste o tome ikad razmišljali, ali meni nije niti najmanje žao što jesam. Moj svijet nakon Grge i njegove ekipe više nikad neće biti isti, postao je nemjerljivo ljepši, a nisam imao čak niti infarkt niti sam napunio gaće. Di ćeš bolje!

adv

grgo miočić

Adventure Driven Vacations

Zadarsko kazališno ljeto

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter