E, pa nećeš, boga ti

Pravimo se da živimo u 21. stoljeću, a žene i dalje nemaju pravo postojati niti u zakonu. Pokazao nam je to ministar Kuščević svojim recentnim istupom


Robin Mikulić
10.08.2018.14:00
Pravimo se da živimo u 21. stoljeću, a žene i dalje nemaju pravo postojati niti u zakonu. Pokazao nam je to ministar Kuščević svojim recentnim istupom
100posto

sažeto

Ministrica Divjak napisala je zakon koji je sve muške funkcije pretvorio u ženske. Dobila je pljusku


Robin Mikulić
10.08.2018.14:00

Kad sam pred par godina sjedio na uvodnom predavanju Ženskih studija koje je držala Rada Borić, jedna od predvodnica suvremenog hrvatskog feminizma, osjećao sam se prilično počašćeno. Pripadao sam prvoj generaciji koja je uz žene na taj jednogodišnji neformalni studij upisivala i muškarce. Govorila je o rodu iz lingvističke perspektive. J.L. Austin, Judith Butler, performativi. Ako vas zanima više, recite, možemo se dogovoriti za jedan tekst o tome čime se točno filozofija roda bavi. Užasno je zanimljivo i ne bojte se, ne postoji muškarac koji je zbog toga odlučio da će od sutra koristiti ženski WC. Bezočne i smiješne laži čiji je jedini cilj zastrašivanje neinformiranog naroda. Ljudi, znanje je moć. Slijediti nekoga slijepo se zove religija, svojevrsni oblik moći – da, ali na nekritički sektaški način.

Uglavnom, bilo mi je sve to poznato otprije, ali sam svejedno pozorno slušao što žena govori. Kao, možda saznam nešto novo. Nisam, je*i ga. Nije mogla da ne ispriča osnove, nije čitav auditorij imao (ne)sreću baviti se teorijama moći, roda i ideologije. Neki su ljudi ipak završili i konstruktivne studije. Ono što sam čuo bilo je to da me netko prvi put u životu oslovljava u ženskom rodu. Moram priznati da se nisam osjećao najugodnije. Dugo mi je trebalo da shvatim da se žene upravo tako moraju osjećati već vjekovima budući da ih slovo zakona oduvijek podvodi pod muški rod. Kao, to je neutralno. Zakoni jednako vrijede za sve. Ima to svojih socio-povijesnih i jezičnih uzroka, naravno, ali i dalje je užasno diskriminatorno, složit ćete se.

Debata vrijedna pažnje

Vlado Kos/Cropix

A onda je naša ministrica obrazovanja, Blaženka Divjak, napravila nešto genijalno. Napisala je prijedlog zakona koji je sve funkcije imenovao u ženskom rodu. Htjela je, kaže, pokrenuti društvenu debatu o ravnopravnosti spolova. Živimo u 21. stoljeću, tu smo debatu odavno trebali obaviti, a njene lekcije usvojiti zajedno s onima o ustašama i partizanima. Možda ljudi onda ne bi bezglavo bježali iz Hrvatske. No, vratimo se temi. Učitelji su u prijedlogu njezina ministarstva postali učiteljice, ravnatelji ravnateljice i tako dalje. Zakon je poslan na adresu ministra uprave, Lovre Kuščevića. Formalnost.

Vraga formalnost! Gospodin Kuščević vratio je sveučilišnoj profesorici Divjak zakon na doradu. Kaže, ne može to tako. Ne mogu muškarci odjednom postati žene, kad svi dobro znamo da živimo u muškom svijetu. Što će reći ljudi! Za početak, ljudi ne čitaju zakone. Osobito ne o školstvu jer da čitaju, ne bismo imali one skandale koji su pratili reformu školstva. Ljudi ne bi ni znali. Doista. Drugo, primjećujete da nema navodnika. Slobodno sam interpretirao njegove riječi uzevši pritom u obzir društveni kontekst u kojem su izgovorene. Dopustio sam si tu slobodu kao netko tko se godinama školovao da bi se bavio upravo takvim analizama, nemojte mi to uzeti za zlo. Neke se navike, kao što je kritički stav prema svijetu, iz čovjeka ne mogu izbiti niti cenzurom.

Ništa nova

Cropix

Kad sam pročitao da je svoj šovinistički odgovor pravdao činjenicom da se treba držati ustaljenih zakonskih termina, sve mi je bilo samo još i smješnije. Dobro, ova inverzija muškog u žensko možda se nekome može učiniti radikalnom, ali nije istina da se u hrvatskom zakonodavstvu takvi primjeri nisu javljali i ranije. Imao sam, naime, sreću studirati pod profesoricom Zrinjkom Glovacki-Bernardi. Inače, jedna od naših međunarodno najpriznatijih jezičarki. Ne morate to znati, ali možda je se sjećate kao saborske zastupnice iz 4. saziva Hrvatskog sabora.

Ona je, poučena njemačkim primjerom, svojevremeno pokušavala jezik zakona učiniti rodno ravnopravnijim. Nijemci, naime, već desetljećima u slovu zakona koriste obje rodne varijante kad reguliraju prava i obaveze svojih građanki i građana. Jer, da se slijepo držimo slova zakona koji se u našem slučaju bavi samo muškarcima bilo bi logično da u Hrvatskoj ne postoje kaznionice za žene. Da se zakona držimo doslovno, žene ne bi mogle kazneno odgovarati za svoje zločine jer ih pred slovom zakona nisu mogle niti počiniti budući da im zakoni ne priznaju čak niti postojanje. Bilo je to pred gotovo 20 godina. Čovjek bi rekao da smo u međuvremenu napredovali kao društvo. Zaboga, dvije najviše političke funkcije u državi obavljale su nam ili još uvijek obavljaju žene.

Ne srljamo u Jugoslaviju, nego u srednji vijek

Upravo je u tome i problem. Ne mislim to samo ja. Zavirite u recentne znanstvene radove koji je bave položajem žena u Hrvatskoj u posljednjih 5 do 10 godina. U našem se društvu, unatoč tome što se s površine čini da smo se dovođenjem žena u centar vlasti brutalno modernizirali, nije popravilo apsolutno ništa. Štoviše, stvari su po tom pitanju, u usporedbi s bivšim sustavom, ako ništa drugo onda barem nezahvalnije. Ne zazivam ovdje crvenog vraga, nego samo upućujem na činjenicu da je socijalizam položaj žene regulirao mnogo ravnopravnije od ovog crnog patrijarhata koji se na velika vrata vraća na hrvatsku političku scenu.

Ne vjerujete mi? Žene su u komunizmu, barem u teoriji, bile jednako plaćene kao i muškarci, proleterijat ne poznaje spol. Žene su u bivšem sustavu imale ustavno pravo na slobodno raspolaganje svojim tijelom. Danas ljudi marširaju za život, liječnici ne rade svoj posao jer se u jednoj sekularnoj državi pozivaju na svoja vjerska prava, a molitelji pred bolnicama posramljuju žene koje se iz ovih ili onih razloga odlučuju na najtežu odluku u životu. Budimo pritom svjesni, kao što to perjanice konzervativne revolucije ističu svakom zgodom i prilikom, da su njihovi argumenti najčešće ekonomske prirode – briga o gospodarstvu je još uvijek glavna briga naše demokratski izabrane vlasti pa je istom logikom jednaka odgovornost države da ženama koje se zbog uvjeta koje je politika stvorila ne mogu brinuti za svoju djecu omogući  nezadržavanje djeteta kako se ne bi uvale u još dublje kreditno ropstvo.

Vrtići? Sestra mi upravo traži vrtić. Bezuspješno. Inače je i nezaposlena, a posao traži već godinama. Ne može ga dobiti jer je majka. Ne može ga dobiti jer je na svakom razgovoru za posao pitaju je li majka i planira li imati još djece. Pitaju je ima li se tko brinuti za njezino dijete jer kako će dolazit na posao bude li joj dijete bolesno. Zakon, inače, zbog bolesti djeteta predviđa pravo na bolovanje. Poslodavci to dobro znaju, jednako kao što dobro znaju da kandidate za posao nemaju pravo ispitivati o njihovim obiteljskim situacijama. Kandidate, naravno, to ne pitaju. No, kandidatkinje se zato već u uvodnim rečenicama susreću s pitanjem imaju li ili tek planiraju imati djecu.

Gdje je mjesto ženama?

Tomislav Kristo / CROPIX

Gospodin Kuščević ima majku, vjerojatno ima i ženu, a tko zna, možda ima i kćer ili dvije. Gospodin Kuščević trebao bi, shodno tome, znati koliko se muška stvarnost razlikuje od ženske. I ne govorim sada samo o razlikama u plaći i nejednakim startnim pozicijama koje nam ovo drušvno u teoriji, ako se Ustav može nazvati teorijom, garantira. Govorim o onoj prljavoj stvarnosti koju se mnogi, iako je ilegalna, čak niti ne trude sakriti. U suprotnom ne bi kandidatima ženskog roda postavljali pitanja o obiteljskom planiranju. Ustavom se ipak razmećemo samo kad su u pitanju društvene pojave kojih se bojimo. Kao što vidimo, driskriminacija žena nije jedna od njih.

Najmanji je problem našeg društva da muškarci u jednom zakonu, nota bene – u školstvu kao najpotplaćenijoj državnoj struci koja traži visoku stručnu spremu većim dijelom rade žene, promijene spol. Mislim da smo nakon svih ovih ugnjetavanja ženama ostali barem toliko dužni. Pregristi go*no jednom u životu i vidjeti kako je to s druge strane staklenog stropa. Neće se tim simboličnim činom mnogo promijeniti, sigurne kuće za žrtve obiteljskog nasilja ostat će i dalje jednako pune, žene će i dalje poslodavci pitati za djecu, žene će i dalje ostati te kojima će se usred porodiljnog ukidati ugovori o radu, žene će i dalje ostati muškarci u svim drugim zakonima. No, možda je ipak sazrijelo vrijeme da jednom i u slovu zakona dobiju svoje mjesto. Možda.

ravnopravnost spolova

diskriminacija žena

divjak

kuščević

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter