biti gay u BiH

Pretukli su me nekoliko puta, a u gradu su osvanuli veliki grafiti na kojima je pisalo 'Pederčina', moje ime i svastika. Imao sam dvije opcije: povući se ili boriti'


Mia Peretić
24.04.2019.21:00
Pretukli su me nekoliko puta, a u gradu su osvanuli veliki grafiti na kojima je pisalo 'Pederčina', moje ime i svastika. Imao sam dvije opcije: povući se ili boriti'
istock

sažeto

Bosna i Hercegovina će, nakon svih država u regiji, 8. rujna u Sarajevu dočekati svoju prvu Povorku ponosa


Mia Peretić
24.04.2019.21:00

Prije otprilike pet godina sam u Sarajevu bila kao suradnica na međunarodnom projektu, a sa mnom je iz Zagreba na sastanak putovao jedan kolega. Za kontekst priče, važno je naglasiti da je homoseksualac. Nakon posla smo redovito skupa odlazili na piće, a šećući gradom, često sam znala primjećivati poglede koje je privlačio njegov osebujan stil odijevanja.

Bili su poprilično oštri i uglavnom su ga tako promatrali drugi muškarci. Za potrebe teksta, zamolila sam ga da se prisjeti nekih iskustava dejtanja u Sarajevu. Kako kaže, nije ih bilo puno. S obzirom na to da nikoga nije poznavao, logično je bilo spoj dogovoriti putem neke od aplikacija.

"Na Grinderu ima ekipe, no stalno šalju fotke bez glave. Tada su bili dosta paranoični. Znači upališ Grinder, dogovoriš dejt i onda se profil obriše. Često se događalo da sam iz razgovora s njima saznao da su u braku. S jednim sam se samo ljubio u garaži tržnog centra i rekao je da će ga prijatelji ubiti ako ga netko vidi. Sjećam se da sam pomislio kako onda garaža i možda nije najbolja opcija", priča mi bivši kolega.

U BiH se u rujnu održava prva Povorka ponosa. Kako je to biti homosekusalac u Bosni i Hercegovini?

S obzirom na to da je od tada prošao izvjestan broj godina, te da će se prva Povorka ponosa u povijesti BiH održati u Sarajevu 8. rujna ove godine, zanimalo nas je kako danas izgleda život LGBT osoba u Bosni i Hercegovini. Naš sugovornik je 37-godišnjak iz Prijedora, grada u zapadnom dijelu zemlje i općini koja je po veličini i broju stanovnika druga u Republici Srpskoj.

Robert Fajt / CROPIX

Prije mu je, priznaje, bilo teže, no neke su se stvari ipak promijenile. I to nabolje.

"Kad sam imao 20 godina, bilo je jako malo šansi da se ljudi upoznaju, da formiraju emotivne veze. Danas ipak imate i te dejting mreže, razne organizacije koje priređuju događanja i druženja, te koje povezuju ljude slične orijentacije. Ipak je lakše nego prije 10 godina. No, još je to, kako se kaže, 'ispod radara', svodi se na kutke i niše u vlastitom prostoru", opisuje nam ukratko kako je živjeti kao homoseksualac u BiH u današnje doba.

Mlađa je generacija nešto opuštenija, posebno što se 'outanja', odnosno procesa otkrivanja seksualne orijentacije tiče.

"No i dalje se sve zadržava na osobnom krugu ljudi, jer čim se iz toga izađe, nailazite na diskriminaciju, nasilje, omalovažavanje i kršenje ljudskih prava na generalnoj razini", kaže nam 37-godišnjak.

Obitelj je to dobro prihvatila, majka s njegovim dečkom rado popije kavu, no i dalje se o tome ne priča

Prisjeća se kako je izgledalo njegovo outanje vlastitoj obitelji. Kaže, prošlo je poprilično dobro. Ipak se radi o važnom trenutku u životu LGBT osoba.

"Ja osobno nisam imao problema, zapravo me outanje osnažilo jer sam to prvo priznao svom prijatelju, koji se isto tako outao meni. Dok to ne učinite, u vama vlada neki rascjep između unutarnjeg i vanjskog života, a to otvaranje prijatelju doprinijelo je mojem prihvaćanju samoga sebe".

U obitelji je bilo dirljivih momenata, kaže nam.

"Otac mi je umro prije nego sam uspio razgovarati s njim, a majka i brat su znali i prije no što sam im rekao. Kakva je bila reakcija? Nije to bilo odbacivanje, no niti prihvaćanje. Dakle, najbolje to mogu opisati kao situaciju u kojoj je prešutno dogovoreno da to ostavimo negdje po strani".

Nakon mnogo godina u njegovoj je obitelji i dalje tako. O tim se stvarima detaljno ne priča, iako je jako sretan što njegova majka i njegov partner imaju zaista dobar odnos.

"Njih dvoje se divno slažu, on je vozi u shopping, dolazimo na ručkove, oni popiju i kavu. No, o nekim se stvarima ne razgovara".

istock

'Diljem grada osvanuli su grafiti s mojim imenom, riječi 'pederčina' i svastikom. Tada sam osjećao klaustrofobiju, no odlučio sam se boriti. Ja se ne bojim'

On svoj seksualni identitet nije skrivao, već dugo živi u manjoj sredini u kojoj želi živjeti život bez straha. Tako je davno odlučio i tako si je posložio stvari u glavi, iako je doživio zaista svašta. Uvrede, diskriminaciju ali i nasilje.

"U jednom trenutku su diljem grada osvanuli veliki grafiti s mojim imenom i svastikom. Konkretnije, pisalo je 'Pederčina', zatim moje ime i kraj imena svastika. Sjećam se da je u meni tada bio prisutan jedan osjećaj klaustrofobije, nepripadanja. No, onda mi je bilo jasno da imam dvije opcije: povući se ili boriti. Ja sam odabrao drugu. Imam svoj inat, to me strašno naljutilo i odlučio sam da u životu neću biti vođen i determiniran strahom. Imam inat i ponos, no nikada nisam dopustio da u meni prevlada taj strah. S vremenom je taj strah maskirala ljutnja i spoznaja da, ako pokažeš da se bojiš, maltretirat će te još više. Sada u Prijedoru nemam osjećaj straha".

'Sedmorica su me sačekala pred teretanom i pretukla'

Nije se bojao niti nakon što je nekoliko puta pretučen u svom rodnom gradu.

"U malim sredinama je često prisutan oblik pasivnog nasilja u smislu dobacivanja na ulici. No, znalo je biti mnogo opasnije od toga. Nekoliko sam puta dobio batina. Prije osam godina su me pretukli u Prijedoru. Ne mogu reći da je jedini uzrok bila moja seksualna orijentacija, no po gradu su tada kružile priče o meni. Tako su me njih sedmorica sačekala pred ulazom u teretanu. Krenuli su vikati, derati se, vrijeđati. Ja sam im nešto opsovao i tada su me pretukli".

S obzirom na to da je dosta aktivan u organizacijama civilnog društva, te je često u kontaktu s mladima, kaže nam da češće sluša pritužbe na verbalno, a nešto manje na fizičko nasilje.

istock

'Čudno ti je kada dođeš u liberalniju sredinu gdje partnera možeš primiti za ruku'

S partnerom ima divnu vezu i na život u Prijedoru su već navikli. No, kao i većina LGBT osoba, posebno onih koje žive u zajednicama koje za njih još nisu senzibilizirane, određeno ponašanje u javnosti, koje se smatra normalnim za, primjerice, curu i dečka, oni ostavljaju kod kuće.

"Najgore vam je kada vi toliko internalizirate skrivanje svojih emocija da je vama sasvim normalno da se u javnosti ne držite za ruke, dok sjedite na kavi tu nema izljeva nježnosti i tome slično. U javnosti ne pokazujete bliskost. Sjećam se da nam je dosta dugo trebalo da se, prilikom odlaska u neki liberalniji grad, i sami opustimo. Recimo, kada smo bili u Zagrebu na Prideu, dugo nam je trebalo da nam postane OK da se mi sada možemo zagrliti. Doslovno, čudno ti je kada dođeš, recimo, u Berlin i možeš se s partnerom držati za ruku".

U BiH ne možeš  bez posljedica otvoreno reći da si gay

Najveća diskriminacija u Bosni i Hercegovini po njegovoj ocjeni dolazi od strane desnih patrijarhalnih struja, radikalnih vjerskih i političkih skupina.

"Oni ne prezaju ni pred čim, oni zastrašuju, prijete nasiljem i koriste govor mržnje", kaže nam 37-godišnjak.

No, iako je situacija za LGBT zajednicu nešto bolja no ranijih godina, daleko od toga da u BiH možeš otvoreno reći da si gay. Odnosno, da tvoj coming out neće imati posljedice.

"To ovisi o puno faktora. Evo, primjerice, poznati pjevač Božo Vrećo se javno ne deklarira da je gay, no vrlo je jasno da ne pripada toj dihotomnoj shemi muško - ženskih odnosa. No, on je specifičan, poznat je i iznimno lijepo pjeva, te je od svih nezavisan. S druge strane, da je takav netko iz nižeg staleža, ako to mogu tako nazvati, tko nije prepoznat kao društveno prominentan, to bi povlačilo brojne posljedice, od fizičkog nasilja do prijetnji. Činjenica je da u BiH nemamo osoba koje su se javno deklarirale kao gay. Ljudi se boje posljedica".

Napuštanje BiH

Pitali smo ga je li ikada razmišljao da s partnerom napusti rodnu zemlju i da svoju sreću potraže negdje drugdje.

"O tome uvijek razmišljamo, to je proces koji je uvijek prisutan. No, seksualna orijentacija nije jedino što određuje čovjeka. Ovdje je socijalna situacija iznimno teška, na vlasti imamo pljačkaše, u Republici Srpskoj se općenito jako teško živi i na dobrom smo puta ka diktaturi. Vrlo je restriktivno živjeti ovdje, tako da odlazak odavde neće biti motiviran samo nedostatkom slobode da budemo to što jesmo. Možda se jednom i odlučimo na to, no iz nekog razloga smo još uvijek ovdje. Nama iz civilnog sektora ipak se pruža više prilika za putovanja, druženje i kontakte s ljudima koji su nam bliži i s kojima se borimo za promjene", zaključuje naš sugovornik i dodaje da, kako ni inače u životu, niti uoči prve Povorke ponosa kod njega strah nije prisutan.

"Ja imam dosta godina, ne razmišljam o tom strahu, no u društvu vlada tolika pasivnost i ljudi su toliko zabavljeni preživljavanjem da nisam ni siguran kolike su šanse da se nešto desi".

No, s obzirom da organizatori primaju dosta prijetnji, čvrsto se nada da će sve nadležne institucije, posebno one zadužene za sigurnost, odraditi svoj posao.

Svima koji i dalje smatraju kako biti gay znači biti bolestan poručuje:

"Mržnja je legitimna ljudska emocija, no nije ju legitimno izražavati kroz nasilje i govor mržnje. Neka mrze, ali u svoja četiri zida. Ja imam pravo ovdje živjeti kao i svi ostali".

Poruka prve Povorke ponosa u povijesti BiH: "Ima izać!"

Organizatori prve Povorke ponosa u Bosni i Hercegovini već mjesecima punom parom rade na tome da sve prođe u najboljem redu. Kako kaže jedan od organizatora Branko Ćulibrk, uzbuđenje je pomiješano s dozom straha.

"S jedne strane sam jako uzbuđen da smo dovoljno ojačali kao grupa aktivista koja radi na LGBT pravima, a s druge strane moram reći da strah ipak postoji jer se radi o prvoj Povorci ponosa, a prisutna je ogromna količina mržnje i nasilja. Morate uzeti u obzir da je na ovim prostorima tijekom godina zabilježeno dosta slučajeva nasilja prema osobama koje su na neki način drugačije, konkretnije, prema LGBT zajednici", priča nam Ćulibrk i navodi primjer kojeg se nerado prisjećaju još i danas.

privatna arhiva

"Prvi javni događaj, a radilo se o sarajevskom Queer Festu 2008. godine, prekinut je od strane vehabija, a to iskustvo je traumatiziralo čitavu zajednicu. Zatim se 2014. godine u Sarajevu dogodio napad u kojem je skupina klinaca prekinula jedan festival i fizički nasrnula na ljude koji su bili tamo. Policija nikada do kraja nije procesuirala taj slučaj. No, unazad pet godina bilo je puno javnih događanja koja su pojačala vidljivost LGBT zajednice, što nam je bila dodatna motivacija da se uhvatimo organizacije Pridea".

Poruka ovogodišnje i prve Povorke ponosa je "Ima izać".

"To vam je izraz iz svakodnevice, u javnom prijevozu, kada želite izaći van, to piše, a mi to koristimo kao metaforu za izlazak svih LGBT osoba u javni prostor".

život

Sarajevo

Ispovijest

povorka ponosa

gay pride

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter