Pronašli smo Osječane koji pamte industrijski grad

'Kažu da je pod 'krvolokom' bilo loše. Auto smo kupili za gotovinu, na more išli besplatno, a radnik je mogao dobiti veću plaću od direktora'


Daniel Radman
03.04.2019.08:10
'Kažu da je pod 'krvolokom' bilo loše. Auto smo kupili za gotovinu, na more išli besplatno, a radnik je mogao dobiti veću plaću od direktora'
Vlado Kos / Cropix

sažeto

'Drugačije je to sve bilo, naravno da smo svi radili za plaću, ali bio si povezan s firmom, radilo se i iz ljubavi', kažu bivši OLT-ovci


Daniel Radman
03.04.2019.08:10

Na prijelazu između 19. i 20. stoljeća, vole se pohvaliti upućeniji Osječani, u njihovom gradu – koji je tad brojio oko 28,5 tisuća stanovnika – radilo je 25 tvornica u kojima je kruh zarađivalo više od dvije tisuće radnika. Kakva je Osijek onda bio industrijska sila pokazuje i impozantna brojka od tisuću obrtnika, a to sve još se može podcrtati sa 130 restorana i kavana koji su svjedočili o bogatom društvenom životu grada.

Pet stupova grada

Vlado Kos / Cropix

Ne mora se ići ni toliko u povijest. Osijek je kroz 20. stoljeće mijenjao države, ali jednu stvar je zadržao, svoj industrijski karakter. Prehrambena, drvna, tekstilna, kemijska i metaloprerađivačka industrija bile su pet stupova na kojima je stajao grad, a tvrtke kao što su Saponija, Kandit, OLT, MIO Standard, Tvornica Šibica, LIO, Svilana, Mobilija, Pivovora – da nabrojimo samo neke od njih – ponos grada.

Vrhunac, barem prema broju radnika, ako ne po prihodu – osječka industrija dosegla je sredinom 80-ih, kada je u proizvodnom sektoru radilo gotovo 23.000 ljudi. Što zbog rata, što zbog 'privatizacije na hrvatski način' u samo dvadeset godina prepolovljen je broj industrijskih tvrtki, a broj radnika pao je, približno, na petinu nekadašnjeg.

Koliko su stvari otišle k vragu govori i to da je jedna turistička agencija nudila obilazak industrijskog Osijeka, dakako onog iščezlog, a umjesto te opcije mi smo se u prisjećanju na nekadašnju silu odlučili potražiti svjedoke vremena. Oni su nam, s nemalo nostalgije, ispričali priču o gradu kakvog i danas nose u srcu i nekim sretnijim vremenima. Jeste, bili su mlađi, pa im je sve izgledalo ljepše, no i brojke nešto govore.

Bili smo toliko veliki da se radnici nisu međusobno poznavali

Vlado Kos / Cropix

'Na vrhuncu nas je u OLT-u bilo između 3.600-3.700 radnika', kaže mi OLT-ovac Željko Stanković. Bila je to najjača metaloprerađivačka tvornica (ne i jedina u gradu, bio je tu i MIO Standard), osnovana je davne 1912. pod nazivom 'Osječka livaonica tuča', najpoznatija po proizvodnji poljoprivrednih strojeva.

'Samo kod mene u tokariji bilo je zaposleno između 130 i 140 radnika. Radilo se u tri smjene, pa je bilo ljudi koji su po par mjeseci u OLT-u bili zaposleni, a da ih nisam ni čuo ni vidio', priča mi gospodin Željko o tome koliko je velik bio njihov pogon.

Iako mu je supruga također radila u OLT-u, ona je bila u računovodstvu, nju nije upoznao u krugu tvornice nego ispred. Eto koliko je bio to kompleks, danas posve u derutnom stanju.

'Čekali smo autobus za Omiš. OLT je tamo imao svoja odmarališta, išli smo na godišnji i tada smo se upoznali. Poslije pola godine smo i se i oženili, no nismo se zbližili u tvornici, već na korzu', dodaje njegova supruga Marija Kuzma-Stanković.

Tri generacija OLT-ovaca

Vlado Kos / Cropix

Gospođa Marija treća je generacija OLT-ovaca u svojoj obitelji. Ondje joj je bio zaposlen djed (po majki), potom i otac i stric.

'Prvi put sam u OLT kročila s 10-11 godina, '64. godine, kad je bio potres u Osijeku. Bila sam kod kuće sama sa sestrom, bili smo djeca, a iako je mamin LIO bio nekih 100-njak metara od nas nisam išla tamo, nego sam se uputila u tatin OLT', prisjeća se.

Poslije jedanaest godina ondje se i zaposlila.

'Iako je već onda bio poslovođa, otac nije htio urgirat za mene, već je stric. Sjećam se da je došao u radnom mantilu, rekao mi je 'di je tvoja molba?' Prvo sam ga blijedio gledala, a on mi je rekao 'Samo je napiši i pripremi se za testiranje'. I tako je i bilo. Prošla sam testiranje, u godinu dana kao pripravnik prošla sva mjesta u računovodstvu i nakon potom završila u saldo contiju gdje sam ostala do rata', kaže mi gospođa Marija.

OLT-ovci su voljeli popiti

Vlado Kos / Cropix

Zanimljivo, isti taj stric zaposlio je i njezinog supruga. No, u ovom slučaju nije bio nepotizam. Kako smo pojasnili, Željko i Marija se uopće nisu poznavali prije OLT-a.

'To je baš sudbina, stric je – kao i svi OLT-ovci - volio popit, a i njegov tata je. Znali su se, pa mu je moj svekar pričao kako mu je sin završio zanat, i eto kad se otvorila prilika dobio je posao'.

Bilo je to četiri godine prije nego što će se i Marija zaposliti.

'U OLT-u bio običaj, prvo 'Metalac' (lokalni kafić), onda na posao', reći će Željko koji je cijeli staž odradio u tvornici. Kaže on, nije uvijek ni u OLT-u bilo sve idilično. Pamtili su oni kroz 70-e i bolje i lošije dane, no opet, ističe, svoj prvi auto, novog fiću, kupio je od ušteđevine, a 1987. - kažu u zadnji čas – dobili su i stan od firme. Na more su im djeca išla u 'dvije smjene'. Prvo s njima, a potom i s bakom koja je radila u LIO-u.

'Mi smo išli na 10-15 dana, gotovo zabadava, a danas otplaćuješ cijelu godinu što si negdje bio sedam dana', nije oduševljen ni malo s aktualnim prilikama.

Pričaju mi onda s čim je sve tvornica raspolagala. Kažu, bio je to grad u malom. Imali su liječnika opće prakse, stomatologa, menzu u kojoj su se hranili... Odmarališta je firma imala u Omišu i Dućama, za bliža opuštanja na raspolaganju su imali Orahovicu i Aljmaš.

'Ovo je za mene bio život, nikad neću OLT zaboravit dok sam živa', drhtavim glasom mi kaže gospođa Marija.

'U OLT-u posao nije bio lak, ali svi su dolazili pjevajući. Drugačije je to sve bilo, naravno da smo svi radili za plaću, ali bio si povezan s firmom, radilo se i iz ljubavi. Ne kažem, uvijek ima onih koji nisu mogli ili nisu htjeli, ali uvijek je tako. Nisam nikad bila tračerica, na takve se nisam ni obazirala'.

Poslije posla u tvornici išlo se na radne akcije

Vlado Kos / Cropix

Nakon OLT-ovaca krenuli smo prema gospođi Mandici Sandić. Vitalna 87-godišnjakinja je bivša zaposlenica Tvornice šibica Drava, osnovane davne 1856. godine. U popularnoj 'Šibicari' gospođa Mandica provela je čitav radni vijek, od 1947. do 1982. godine. U početnim danima, priča mi, poslije smjena radila bi još jedan posao, i to dragovoljno.

'Poslije posla smo svi išli na radne akcije. Malo nešto 'čapneš' i dalje. Umor? To je mladost bila, šta vam je, kakav umor. Jedva smo čekali, pjevalo se, plesalo... Nema tu umora, sad sam umorna, onda nisam bila', kaže mi.

U njezino doba u Šibicari je radilo oko 800-900 ljudi, kad bi bila neka posebna, veća narudžba uzeli bi dodatne radnike pa bi se brojka popela i na tisuću, a radilo se i u četiri smjene. Izvozili su u cijeli svijet, Ameriku, Kinu, Europu...

Osječke šibice 'zapalile' svijet

Vlado Kos / Cropix

'U mom pogonu radilo je nas trideset, ali cijeli sustav je bio ogroman. 'Od jedne one velike klade pa do čačkalice', treba se to i napravit, bila su to silna odijeljenja. Kad sam došla radili smo u tri smjene, onda smo išli u dvije, a kad je bio neki izvoz po par mjeseci se radilo u četiri smjene, dan i noć. Niste mogli reć' da nećete... Ma, jedva ste i čekali da radite, znate da je lova tu i baš vas briga. Svaki sat prekovremeni je uvijek bio plaćen, tako da... Voljela sam raditi. Ne samo ja, svi su u ono vrijeme bili zadovoljni. Samo ako je netko bio nezadovoljan sam sa sobom, onda je mogao biti nezadovoljan i s poslom. Čujte, tko je htio na more, mogao je, gotovo zabadava, a tu su bili regres, plaća, polugodišnji obračun. Ne znam da će ikad biti opet tako.'

I danas, očekivano, žali za Osijekom kakav je nekad bio. No, ne žali ona zbog sebe, nauživala se ona ljepota grada, već zbog mladih.

'Žalosna sam kad prođem kroz grad, kad je pol 9 ujutro recimo i nema đaka, u tramvaju ćeš vidjet samo stare ljude. Neki dan sam bila u cenrtru, pa tu uopće nema mladosti. Prije kad bi prošli kroz korzo, pa niste mogli proć' od omladine, sad nemate ništa.'

Očekivano, pogodila ju je i propast njezine tvornice.

'Bila sam jako pogođena. Bilo je to za mene teško razdoblje, sin mi je poginuo, a onda se i raspala tvornica u kojoj sam provela cijeli život. Nije mi bilo ni do čega, a iskreno, ni danas ne volim tamo proći. Samo kad se sjetim koliko se ljudi tamo hranilo, koliko se odškolovalo', rekla nam je.

Radnica je mogla zaraditi više od direktora

Vlado Kos / Cropix

A da se od jedne radničke plaće moglo odškolovati djecu potvrđuje nam i Vera Kovačić, umirovljena osječka novinarka čija je majka poslije Drugog svjetskog rata – na vrhuncu tvornice - radila u osječkoj 'Svilani'.

'Bila je samohrana majka, imala je mene i brata, a u Osijek je iz Lijevih Štefanki, odakle je porijeklom, dovela moju baku – nije bilo vrtića, pa nas je netko morao čuvati – i još svoju nećakinju. Dakle, pet osoba je živjelo od mamine plaće iz Svilane! Nismo imali neke teške luksuze, ali nikad nismo bili ni gladni, ni goli i bosi', priča mi gospođa Vera.

Kaže mi i koja je bila najveća razlika između ondašnjeg i današnjeg vremena, a ta je da radnik bio plaćen za svoj rad.

'Kako je morala brinuti za sve nas, radila je i prekovremene i noćne, zato nas je mogla prehraniti. Uvijek je pričala kako je jedan mjesec dobila veću plaću od direktora. Sjećam se, rekla je da je on imao sedam, a ona je taj mjesec dobila jedanaest milijuna dinara. Možeš zamisliti da neki radnik danas dobije plaću veću od direktora?'

Za kino se čekalo u redovima

Vlado Kos / Cropix

No, osim radnika, priča nam Vera za kraj, dostojanstvo su imali i umirovljenici.

'Kad je mama odlazila u mirovinu, iz 'taške' je izvadila veliki bunt, mi smo se samo gledale,' 'Isuse, što je to?', Kaže mama: 'Moja otpremnina, a ni to nije sve, samo jedan dio'. Kupili smo s tim novcem prvi televizor, spavaću sobu – trokrilni ormar, dva kreveta, dva natkaslića, zatim kuhinju, kredenac, novi šporet na drva i ugalj'.

Njezin zaključak je da su vremena bila daleko bolja, ali i sam grad.

'I onda netko kaže da je pod 'krovolokom' bilo loše. Osijek je tad bio pojam od grada. Kazalište, pet kina za koje se trebalo čekati u redovima, plesnjaci, prvi disko-klubovi. Pa šetnje po korzu. Gašenjem industrije ugašen je i takav grad.'

Osijek

industrija

OLT

Tvornica šibica

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter