10 PITANJA ZA...

Psiholog nam otkriva što najviše muči Hrvate, kako izgleda susret s psihopatom, koje su njegove traume i osjeti li ikada strah


Mia Peretić
16.03.2019.14:00
Psiholog nam otkriva što najviše muči Hrvate, kako izgleda susret s psihopatom, koje su njegove traume i osjeti li ikada strah
Istock / Facebook

Mia Peretić
16.03.2019.14:00

Do sada ste već shvatili da su subote namijenjene za pitanja, pa smo tako ovaj tjedan 10 pitanja odlučili postaviti psihologu. Svi smo svjedoci da su vremena u kojima živimo blago rečeno izazovna, a raznim smo pritiscima izloženi u svim fazama života.

Ljudi se međusobno razlikuju po mnogim stvarima, pa tako i po tome kako reagiraju na određene izazove. Iako bismo prije desetak godina s ciničnim podsmjehom gledali američke filmove u kojima doslovno svaki lik ima svog psihijatra, danas je tabu oko traženja profesionalne pomoći u situacijama s kojima više ne znate izaći na kraj i u Hrvatskoj u velikoj mjeri skinut. 

Konkurencija u školovanju, visoka očekivanja od samoga sebe i okoline, zahtjevi i neizvjesnosti na radnom mjestu, te privatni emocionalni odnosi dovoljan su razlog da se u jednom trenutku i sami pogubite i zatražite pomoć, te se i sami uhvatite kako odjednom sjedite u psihološkoj ordinaciji.

Zbog čega Hrvati najčešće odlaze na psihoterapiju, živimo li u vremenu anksioznih poremećaja i napada panike, kako je to konstantno slušati tuđe probleme, trebaju li i psiholozi psihologa odgovorio nam je ugledni psiholog i psihoterapeut prof. Ivan Modrušan.

Kako ste odlučili postati psiholog?
To je moj poziv, vjerojatno je istina da je to tako bilo od djetinjstva. Još sam s deset godina otkrio da me više zanima druženje s ekipom koja piše pjesmice, svira gitaru, i onih koji razgovaraju o raznim stvarima nego što me zanimao nogomet, ekipa koja bi se bavila biznisom, trgovinom. Jedna je stvar vodila drugoj, završio sam gimnaziju, a kasnije ništa osim psihologije nisam niti htio. Sjećam se da mi je otac sugerirao da upišem ekonomiju, vanjsku trgovinu. Ja, kad se šalim sam sa sobom, mislim si, pa što bi mi tada falilo? Ušao bih u savez komunista, trgovao bih naftom i vjerojatno bih imao više love nego sada. Ali ja to nisam želio i evo me tu gdje sam danas. Život te vodi da ideš tamo gdje ti nešto dobro ide. Ja nisam mogao brzo trčati, nisam bio među prvom trojicom, ali zato me brbljanje, sviranje gitare i slušanje drugih oduvijek išlo jako dobro.

Zbog kojeg vam se problema klijenti najčešće obraćaju, odnosno postoji li nešto što bismo mogli nazvati bolesti specifičnom za današnjicu?

Prvo radno mjesto mi je bilo u Centru za socijalni rad u Velikoj Gorici, gdje sam radio na raznim poslovima tipičnim za tu djelatnost: sudjelovanje u postupku mirenja ili razvoda bračnih drugova, reguliranju kontakata djece s roditeljima nakon razvoda, savjetovanju svih vrsta klijenata koji se javljaju u toj vrsti poslova. Nakon desetak godina prešao sam u privatnu praksu i bio sam orijentiran, kako se to kaže, tržišno. Dakle, ljudi su mi dolazili s onime što njima treba pa sam se puno više bavio anksioznošću i paničnim poremećajem, hipohondrijama i tome slično. To najviše stiže, 30 ili 40 posto slučajeva odnosi se na anksioznost, dakle to bi bilo nešto specifično za današnjicu.

Iako bih ja prije rekao da je to specifično za ljudski rod. Mislim da je i onda, kada su ljudi živjeli u pećini, izaći iz pećine i nešto obaviti, a da te pri tome ne pojede vuk, bilo uvjerljivo najveći problem.

Ja to više i ne vidim kao bolest već kao stanje stvari, budući da je život opasan i problematičan, jasno je da su ljudi stalno u stresu.

Je li točno da i psiholozima katkada treba psihološka pomoć i potražite li je?

Kada sam još radio u socijali, išao sam na razne edukacije i tada sam upoznao psihijatra Vanju Jelića i nekako se iz toga razvilo prekrasno prijateljstvo. Često smo brbljali o raznim stvarima, svjesno ili nesvjesno našao sam nekoga s kim mogu razgovarati. Sad, je li to bila supervizija, edukacija, pomoć, ja to danas ne mogu točno odrediti, ali istina je da sam imao nekoga s kime sam mogao razgovarati.

S nekim sam kolegama mogao provesti i cijelo popodne, uz koju pivicu i priču o struci. Rijetko kada su to bili privatni razgovori.

Konstantno slušate o tuđim problemima, nekada su to vrlo teške priče. Kome se vi izjadate na kraju dana?

Te teške priče su vjerojatno više vaš subjektivni dojam nego moj, ja ne doživljavam da je to meni nešto toliko teško. Upravo suprotno, to mi je zanimljivo. Tako da ideja da se nekome moram izjadati za mene se ne uklapa.

Ako radim baš cijeli dan i dođem kući u devet navečer, ženi kažem da sam umoran ko' pas. Ali ne mislim da sam se time izjadao, već sam samo rekao da sam iscrpljen. Ali nisam u filmu da joj kažem da sam imao histeričnog klijenta i da me to ubilo taj dan. Jednostavno to tako ne doživljavam.

Iako ne smijete pričati o svojim klijentima, koliko često padnete u iskušenje da s prijateljima podijelite priču iz ordinacije?

Tu treba razlikovati dvije stvari. Jedna je trač i toga se treba čuvati, iako se nekim kolegama znalo desiti da iz zezancije ili u trenutku nesmotrenosti nešto kažu, pa to ispadne nezgodno. Ali u principu, svaka osoba s kojom razgovaram je na neki način jedinstvena, kao mozaik koji je nekad zanimljivo komentirati. Jer nemamo mi toliko mašte koliko je ima život. Dakle, govoriti o tome i nije tako loše ako se pazi na diskreciju i ako se govori u cjelini.

Recimo, imate situaciju u kojoj netko pije. Žena ga dovede na terapiju i on prestane piti. No, što se onda događa: žena najednom ima drugi problem jer joj se suprug više ne klati po birtijama, već je stalno kod kuće i ona ne zna što bi s njime. On njoj u stvari doma ne treba. U tom slučaju ispada da se istovremeno otvorio drugi i još veći problem.

U tom kontekstu mislim da je o takvim stvarima dozvoljeno razgovarati, uz maksimalnu diskreciju, naravno.

Jeste li se u praksi ikada susreli sa psihopatom ili sociopatom, kakvo je to iskustvo?

Ja radim više od 30 godina i još nikada nisam bio u situaciji u kojoj sam se osjećao fizički ugroženo. Sjećam se u mladosti, bilo je riječ o bračnoj terapiji i ja sam nešto rekao i osjetio da je čovjeku suknula krv u glavu, te da postoji mogućnost da me udari, kao što je tukao svoju ženu. To se ipak nije dogodilo, ali jest bio primjer psihopata. No, od nas se očekuje da znamo reagirati i u tim situacijama, te da znamo kako s tim ljudima razgovarati. U nekim trenutcima treba paziti.

Jeste li se ikada našli u situaciji da slušate klijenta i osjetite realan strah?

Realan strah osjetio bih jedino kada bih se našao u situaciji da shvatim da netko nije došao po pomoć, već da me opljačka, a to se, srećom, nije dogodilo.

Da ja osjetim realan strah zato što mi netko priča da je bio u Ukrajini, u specijalnim postrojbama i da ne može spavati zato što sanja neke situacije, to ne.

Mi smo u svom obrazovanju i radu mnogo radili na sebi, imamo iskustva i dosta smo se očeličili. Tako da realan strah nije svakodnevna pojava, jer kad bih ja svaki tjedan u svom radu osjećao jezu, ne bih se time bavio.

Na psihoterapijama se često postavlja pitanje trauma iz djetinjstva. Koja je vaša, ako je imate? Ne mora nužno biti trauma, već neko loše sjećanje?

Kad se baviš ovakvim poslom podrazumijeva se da si imao takozvani osobni rad, dakle da si u nekom trenutku i ti pred grupom kolega iznio neke svoje probleme, loša sjećanja. Za primjer ću uzeti jedan klišej impulzivnog oca i emotivno hladne majke. Vi, kao i ja, imate neke asocijacije na to. Ta majka koja dovoljno ne grli i taj otac koji se izdere na tebe, tako da je to neka moja asocijacija iz djetinjstva, posebno kada sam bio maleni dječak, kada me nečiji ljutit pogled zaista mogao zastrašiti i dovesti do traume.

No osobni rad podrazumijeva da svoje traume razriješiš, jer se inače ne bi mogao baviti tuđima.

Koji je najteži slučaj s kojim ste se u praksi sreli?

Najteže mi je bilo raditi s teško hendikepiranom djecom, bio sam voditelj škole za slijepe, još kada sam radio u sustavu socijalne zaštite. To je bilo strašno teško, jako puno se daješ u to.

Možete li s nama podijeliti neku simpatičnu anegdotu koja vam se posebno urezala u sjećanje?

Pa imate jedan tip situacija po principu crnog humora. U jednom trenu mi je počela dolaziti mlada žena koja je udana, ima dijete, a s njima živi i suprugova mama koja ima Alzheimerovu bolest. Žena me pitala je li normalno da ode od kuće jer joj je svega dosta, da bi otišla barem na nekoliko mjeseci. Tu se upetljao njezin muž, tvrdio je da nema pojma o čemu ona govori, da ju on nikako ne tlači.

Shvatio sam da bi se kod te žene mogao dijagnosticirati ovisni poremećaj osobnosti. Takvim ljudima stalno treba netko da im pomaže donositi odluke, a istovremeno mrze onoga o kome su ovisni. Jedan je dan došla ljuta i tvrdila da ju maltretira, da je išla na plac, a on joj je rekao kojim putem treba ići do tržnice. Njezin suprug mi je idući dan rekao da joj je sugerirao da ide putem na kojem nema blata, s obzirom na to da je noć prije padala kiša. No, ona nije shvatila da joj je dao informaciju da je negdje blato, već da joj naređuje i da ona jadna ne smije ni birati put kojim će ići. Vidio sam da je situacija komplicirana, jedno vrijeme gospođa više nije dolazila.

Nakon godinu dana, evo nje opet kod mene i rekla mi je da je završila u Vinogradskoj s moždanim udarom, opisuje kako je sjedila na krevetu, muž joj je nešto govorio, a u jednom trenu je rekla da ga više ništa ne čuje. On je pomislio kako opet nešto izvodi, ali ne, ispalo je da je stvarno oglušila jer joj je stradao centar za sluh. Na kraju je zaključila da će dati otkaz, pa je ispalo da će sada ostati bez svih primanja i tako potpuno ovisiti o njemu.

psiholog

10 pitanja

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter