Vrijeme je prijemnog za glumu

Razgovarali smo s dekanicom koja je i sama pokušala triput: 'Nećemo upisati nekoga, ako doista ne vjerujemo da će taj čovjek od ovog posla kasnije moći i živjeti'


Robin Mikulić
22.09.2018.14:00
Razgovarali smo s dekanicom koja je i sama pokušala triput: 'Nećemo upisati nekoga, ako doista ne vjerujemo da će taj čovjek od ovog posla kasnije moći i živjeti'
Foto: Ronald Goršić/ CROPIX

sažeto

Greške se, priznaje, ipak događaju. Svakih par godina probije se na studij i netko za koga to baš i nije. Ne zato jer je upao preko veze, nego zato što su članovi komisije samo ljudi koji također mogu pogriješiti


Robin Mikulić
22.09.2018.14:00

Na Akademiju dramske umjetnosti upisao sam se pred dvije godine – skoro na datum, otišao sam samo na diplomski studij, što je prilično rijetko. Većina ljudi ondje provodi barem pet godina i redovito ih se kasnije sjeća kao najljepših u životu. No, prije nego što sam uopće uspio, a primili su me tek iz treće, naslušao sam se svakakvih priča o toj školi. Kako se pokazalo, odnosno moje mi je vlastito iskustvo pokazalo, većina njih bile su notorne gluposti. I samo za usput, ja studiram dramaturgiju. Znam da nije toliko popularno ni glamurozno kao gluma, ali zato sam upravo o tome što je potrebno da se upadne na taj mnogo traženiji studij razgovarao s dekanicom Škole, Frankom Perković.

Foto: Ronald Goršić/ CROPIX

Na prijemni za glumu svake godine dolazi više od 100 ljudi, ove je godine bilo 115 kandidata. Jedan on najčešćih mitova je da se gluma upisuje preko veze. „To nema veze s pameću, pa mi ćemo s tim mladim ljudima šest od sedam dana u tjednu provoditi minimalno četiri sata dnevno. Misliš li doista da bismo na kraju dana to radili samima sebi“, smije se dekanica. „Osim toga mi prema tim ljudima imamo i ogromnu odgovornost. Nećemo upisati nekoga, ako doista ne vjerujemo da će taj čovjek od ovog posla kasnije moći i živjeti. Znaš i sam, uostalom, da nitko tko se bavi umjetnošću neće imati isti posao do penzije. A tu je naravno i činjenica da odgovaramo i poreznim obveznicima koji sve to skupa i financiraju. Nerado govorim o novcu, ali jedna godina studija na našem fakultetu košta otprilike 10.000 eura po glavi studenta. Velika je to odgovornost koju nitko od nas ne shvaća olako.“Greške se, priznaje, ipak događaju. Svakih par godina probije se na studij i netko za koga to baš i nije. Ne zato jer je upao preko veze, nego zato što su članovi komisije samo ljudi koji također mogu pogriješiti. U tim je situacijama komisiji koja je takve studente primila najteže jer znaju da su proizveli ljude koji će čitav život biti nesretni, ne samo onaj kratki trenutak nakon što nisu primljeni na Akademiju. Srećom, takvi su slučajevi izrazito rijetki.

Prijemni na ADU je strašan jer je test osobnosti, a ne znanja

Pitam profesoricu Perković kako uopće izgleda proces prijemnog. Naslušao sam se o tome svakakvih bajki, a zasigurno ste i vi ako ste ikad bacili oko na neki od foruma koji tematiziraju ADU. „Sve skupa traje oko tjedan dana. Postoje dva kruga, u prvom kandidati govore jednu pjesmu i dva monologa, a komisija u kojoj bude između 7 i 9 profesora donosi odluku o tome tko će dalje na temelju pet kriterija: koncentracija i predani rad, izgovor, glasovna i fizička sposobnost, reagiranje na zamišljene poticaje i kreativnost. Svaki član povjerenstva tajnim glasanjem ocjenjuje svakog kandidata ocjenom 1 do 7. Trudimo se da u sam izbor bude uključeno što više nastavnika da bi komisija bila što objektivnija.“ Kandidati koji uđu u uži krug, a za to trebaju dobiti suglasnost većine nastavnika iz komisije, dijele se potom na grupe. Sa svakom grupom radi svaki član komisije, a radu često prisustvuju i ostali nastavnici Odsjeka glume zainteresirani za to kakvi su kandidati i kako rade. U tom se krugu rade sve provjere koje ste mogli pročitati da se provode, sluh i ritam, opća kultura… Osim toga, tu kandidati dobivaju i jedan novi monolog na kojem povjerenstvo testira kako se snalaze u susretu s novim materijalom.

Kaže profesorica Perković da su priča svi na Školi svjesni, ali razumije odakle dolaze. Činjenica je da je riječ o netipičnom prijemnom ispitu na kojem se ne upisuje temeljem zaokruženih točnih odgovora, o ispitu na kojem se ocjenjuje i kandidatova osobnost. „Ti mladi ljudi koji nam dolaze na prijemni užasno su emocionalno angažirani. Kad netko upisuje glumu, želi to čitavim svojim bićem. Vidi se to i u motivacijskim pismima koja prilažu. Susretnu li se na prijemnom s porazom, onda je to poraz koji je teško podnijeti. Jer, nisi pao na testu znanja, pao si na testu koji je vezan uz nešto vrlo intimno tvoje osobnosti. Ljudi provode godine u nekim dramskim studijima, možda i po natjecanjima, gdje im ti dramski pedagozi, koji su nekad i dubiozne kvalitete, govore kako su upravo oni najbolji. Ljudi dolaze s idejom da rade uloge kakve još svijet nije vidio. Nije to poanta prijemnih ispita, možeš li to, onda ti Škola uopće ne treba.“ Bude svega, kaže dekanica. Ljudi, nakon što ne upadnu, budu iznimno ljuti. Padaju teške riječi, a stolice, osigurava mi, još nitko nije bacao. „Zaboravljaju da članovi komisije, i sami glumci ili redatelji, takve audicije prolaze sa svakim novim projektom, svaka premijera za nas je novi prijemni. Zato i razumijemo kako se ti ljudi osjećaju kad njihov talent ne bude prepoznat.“

facebook

Problemi po dramskoj pedagogiji

Da ne bi bilo da sam pristran jer pišem o svom fakultetu - što je negdje zapravo i nemoguće izbjeći, ali garantiram da se trudim izbjeći to najviše što mogu - zaskačem odmah dekanicu s pitanjem zašto onda, ako je dramska pedagogija toliki problem, na našoj školi ne postoji studij koji bi obrazovao takav kadar. Planovi, kaže, postoje već godinama, ali nedostaje prostora. Prostor je jedan od ključnih problema ADU jer se svaki novi mora iznajmiti, a onda troškovi samo još više rastu u nebo. No, nešto je slično studiju dramske pedagogije otvoreno na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Suradnje, barem one službene, zasad nema, a moje je zašto ostalo bez komentara.

Kad smo se već doticali pedagogije, nisam mogao, a da ne priupitam kako sami nastavnici na školi stoje sa svojim pedagoškim vještinama. Činjenica je, naravno, da dobar dio njih nikad nije prošao neki formalni vid pedagoškog obrazovanja, kao što je to, uostalom, na svakom drugom fakultetu za čijim katedrama sjede ljudi koje nikad nitko nije naučio kako da predaju. Znanstvenici, je l'. „Radimo na tome, povezujemo se sa stranim sveučilištima na kojima se dramska pedagogija izučava pa profesore šaljemo na edukacije. Ne možemo očekivati da će ti ljudi otići na Filozofski i položiti pedagogiju. Osim toga, učiti nekoga umjetnosti nije isto kao učiti nekoga matematici. Struka koja se bavi ovim fenomenom još je mlada, a mi nastojimo upravo mlađe kolege potaknuti da se educiraju po tom pitanju.“

Vesna Parun je hit kod kandidata

Krećemo dalje, vraćamo se na prijemni. Jedan od mitova je i taj da postoji kanon tekstova koje treba pripremiti da bi se uspjelo. Ne, uvjerava me dekanica, to uopće nije tako. "Svatko može doći s čime god želi – Propisani su monolozi – 1 klasični, jedan moderni (do 1970) i jedan suvremeni. Ako su prva dva monologa donekle i zadana, suvremeni svakako nije. Nije zadana niti pjesma, ali naši kandidati imaju neke izrazite favorite – Ti koja imaš nevinije ruke Vesne Parun totalni im je hit." Problem nastaje kad se ljudi ne spremaju sami nego pribjegavaju privatnim instrukcijama s glumcima koji to u tajnosti rade već godinama. Čak se priča o tome da se mora ići njima da bi se upalo, što, naravno, nije istina.

facebook

„Iz mog dosadašnjeg iskustva pokazalo se da neki to rade bolje od drugih, ali stvarnost je takva da se mi svake godine na prijemnom susrećemo s kandidatima koje su nečije loše instrukcije potpuno uništile. Ne postoje službeni mehanizmi kojima bi se tome doskočilo, riječ je o crnom tržištu. O imenima ne bih, ne zato je se bojim reći tko je u tome loš. No, kad već te svoje usluge naplaćuju, trebali bi za njih plaćati i porez. Činjenica je zapravo da se najbolji savjeti o tome kako se spremati za ispit dobivaju od samih studenata. Ja, kad sam upisivala režiju, najbolje sam savjete dobila od Dore Ruždjak koja je tad bila na trećoj godini. Ohrabrila bih kandidate da se za pomoć svakako prvo obrate ljudima kojima je sve to još svježe. Osim toga, mi prije prijemnog organiziramo i konzultacije na Školi gdje svaki kandidat može doći i pitati svakoga od nas što ga god zanima. Vrlo smo otvoreni i u interesu nam je da ti ljudi dođu što bolje pripremljeni. Na kraju dana, mi ćemo svih njih 100-njak morati slušati“, šali se Perković.

Više od 90 posto diplomiranih glumaca nađe posao u roku od 3 mjeseca

Pitam je i o drugim mitovima koji kolaju kuloarima. Jedan od njih je taj da kandidat ne smije biti stariji od – točan broj ovisi o sugovorniku, ali bude negdje između 23 i 26. Glupost. Na prijemni može doći svatko tko to želi i godine mu neće biti niti olakotna niti otegotna okolnost, kao niti možebitni studiji koje su kandidati završili ranije. Bilo je na Akademiji kolega i kolegica koji su pozavršili pravo, ekonomiju, pa čak i stomatologiju ili medicinu. Profesori na to gledaju kao na svojevrsnu prednost, znak da je netko doista voljan raditi. Ono što ipak treba ovdje istaknuti je to da se na prijemnom ocjenjuje i kandidatova mogućnost da se uklopi u klasu, mali ansambl kako dekanica kaže.

Na Glumu se inače godišnje upisuje 12 ljudi, nastoji se da omjer dečkiju i cura bude otprilike proporcionalan. No, činjenica je da cure na prijemnim ispitima znaju biti mnogo kvalitetnije pa ih se onda i upiše više, što je sasvim razumljivo. Do problema se dolazi kad se u obzir uzme činjenica da je većina uloga napisana za muškarce, otprilike 3:1. No, dobra je stvar ta što, prema istraživanju Agencije za znanost i vosokoobrazovanje, više od 80 posto studenata koji završe zagrebačku glumu u roku od 3 mjeseca pronalaze posao. Pokazalo je to nedavno istraživanje nadležne državne agencije.

To nas dovodi do idućeg gorućeg problema – prevelikog broja nezaposlenih mladih glumaca. „Meni je jasno zašto diljem Hrvatske niču novi studiji glume. Želi se decentralizirati Zagreb, ali to se radi stihijski. Treba jednostavno podvući crtu i izračunati koliko mladih glumaca našoj zemlji svake godine treba. Mi bismo pristali na nove kvote, ali zašto da mi smanjujemo svoje kad drugi to neće napraviti. Odgovorno tvrdim da je naša Škola najbolja u Hrvatskoj, pa gdje drugdje imate ljude kalibra Bobe JelčićaSaše Božića ili Doris Šarić Kukuljice, a postoji još čitav niz etabliranih umjetnika da sad ne spominjem sve, koji predaju našim studentima.“

facebook

Radi se mnogo kazališta, ali samo na faksu 

Jedan od problema zagrebačke Glume, ako se to može smatrati problemom, je i to što se godinama kod nas izučavala gotovo isključivo kazališna gluma. Dekanica u tome ne vidi problem, kaže razlika je samo u udaljenosti koja se nalazi između izvođača i gledatelja, ali kaže da se u posljednjih par godina na diplomskom studiju sluša i filmska gluma. Predaje ju Antonio Nuić. No, studenti se, bez obzira što se mnogi od njih žale da premalo rade na filmu, s filmskom glumom susreću tijekom svog čitavog studija i to kroz raznorazne suradnje s filmašima koji također studiraju na Akademiji. Osim toga, na zagrebačkoj Školi rade i neki od naših najcjenjenijih filmskih redatelja kao što je to, recimo, Vinko Brešan. Prilika, dakle, ima.

No, na sve ove mitove koje smo srušili, jedan je i dalje ostao stajati. Studentima glume zabranjen je rad izvan matičnog fakulteta na prve tri godine studija. Ne zato što ih Akademija kažnjava, nego zato što ih se u pravilu tretira kao jeftinu radnu snagu. Redatelji ih uzimaju kad ih treba platiti šakom graha, a kad jednom diplomiraju, pa im i cijena honorara poraste, u pravilu na njih zaboravljaju. Iznimke, doduše, postoje, ali nastavnici na njih i dalje nerado pristaju jer studenti izostaju s nastave. A tek malobrojni su upućeni u činjenicu da radni dan jednog studenta glume traje i više od 10 sati. Kolege glumci na Akademiji nerijetko provode doslovno čitave dane, od jutra do debelo u noć. Kasnije se taj pristup radu izvan Akademije ipak mijenja. Na diplomskom studiju, dakle na završne dvije godine, studente glume potiče se na to da polako počnu skupljati iskustva i po profesionalnim kazalištima i po setovima.

facebook

Ispiti su otvoreni, dođite

I ako ste pokušavali, i niste uspjeli, ne znači da nećete. Vjerujte mi, ima nas više takvih nego ovih koji su upali iz prve. I Franka Perković jedna je od nas. Ona je na režiju upala nakon trećeg pokušaja. I ona je ta svoja dva neuspjeha doživjela kao najveće životne tragedije. Kasnije je tek shvatila da tada nije bila spremna. A na svojoj je koži osjetila i sve ove priče s upisom na ADU preko veze. Njezin partner Bruno Gamulin hrvatski je redatelj i profesor na ADU. Njihova kćer Judita, koja je danas također etablirana, bila je studentica na istoj školi. Prvo je završila preddiplomski montaže, a onda je svoje roditelje šokirala odlukom da upiše filmsku režiju. Ne da je imala povlašteni tretman, nego je prolazila pakao doma. Profesoru Gamulinu nije se to nikako svidjelo, radio je sve što je mogao da Judita promijeni svoju odluku. Nije. Znala je što želi i izborila se za sebe. Ove priče da je upala preko veze kružile su oko nje čitav studij. Osporila ih je svojim uspjehom izvan Akademije, kao što ćemo morati i svi mi ostali. Jer, nije važno upisati niti studirati, važno je od toga kasnije moći živjeti.

Osim toga, svi su ispiti na ADU otvoreni za publiku pa slobodno provjerite i sami tko i kako igra. Na kraju dana, publika je ta koja na kraju donosi konačni sud o tome je li komisija odlučila ispravno.

Akademija dramske umjetnosti

adu

franka perković

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter