Ispovijesti izluđenih stanodavaca

'Studenti su mi uništili stan i mislila sam da ne može gore. Nakon njih je uselio luđak, stavio je sve stvari na kup i zapalio ga'


Daniel Radman
15.10.2018.21:00
'Studenti su mi uništili stan i mislila sam da ne može gore. Nakon njih je uselio luđak, stavio je sve stvari na kup i zapalio ga'
iStock

sažeto

Koliko stvari može poći po zlu kad iznajmljujete stan? 


Daniel Radman
15.10.2018.21:00

U velikoj većini slučajeva podstanari su ti koji imaju problema sa svojim stanodavcima. U pravilu, pravno nezaštićeni, bez ugovora o najmu, njima su 'gazde' i tužitelji i suci u bilo kakvom sporu. No, nije ovo jednostrana priča – nerijetko su i stanodavci ti koji prolaze muke sa ljudima kojima su uz naknadu prepustili stanovanje u svojem objektu.

One najstrašnije priče govore o fizičkim napadima podstanara na svoje stanodavce koje su, na žalost, završavale i fatalno. Ipak, nisu sve priče crne u potpunosti, ali da su bile ugodne po vlasnike stanova – nisu. Neki od njih ispričali su nam svoja neugodna iskustva koja nikome ne bi poželjeli; koliko god da podstanarima pokušavali izići u susret, to im se obilo o glavu, a i po džep.

MARIJA, SLAVONSKI BROD:

Naslijedila sam stan u Novom Zagrebu, a kako sam s obitelji živjela u Slavonskom Brodu, tek bih povremeno obilazila stan koji sam dala u najam. Računala sam da je dovoljno igrati na kartu povjerenja – ako ću ja biti korektna prema podstanarima, nadala sam se da će i oni biti prema meni. Stan je bio dvosoban, u neboderu, idealan za studente, isključivo sam njih uzimala za najmoprimce. Nije to bio neki luksuz, daleko od toga, ali za studente, barem mislim, sasvim dovoljno. Na početku mi se to povjerenje i vratilo. Nisam imala nikakvih prigovora, a ni moji podstanari mi se nisu žalili da im je nešto nedostajalo.

Onda mi je došao student, povratnik iz Švicarske, koji je rekao da će tu živjeti s cimerom. Došao je u listopadu i platio tri mjeseca unaprijed, do Božića, što je tada, govorim o početku 2000-ih, bila prava rijetkost. Baš uoči blagdana stigla sam u Zagreb, reda-radi prekontrolirati stvari, i nije bilo većih problema. Ipak su dva dečka bila u stanu, pa nisam mogla očekivati da će ga održavati 'tip-top'. Imali su moje povjerenje, a kako mi je otac bio bolestan, to je bio dodatan razlog da ih ne obilazim skroz do ljeta kad su najavili odlazak. Računi su bili uredno podmireni, bio je to razlog više za povjerenje.

Koliko sam imala povjerenja govori i to da smo se preko telefona dogovorili, kad budu iseljavali, da ostave ključeve u poštanskom sandučiću. No, kad sam došla, nakon njihovog izlaska, sve je bilo uništeno.

Iz kauča su virili 'federi', naslonjač je bio posve uništen, nije bilo tepiha, luster je bio razbijen, vešmašina izvan funkcije, a wc-školjka zaštopana. Na pisaćem stolu je bilo ugravirano 'BBB', a i tepih je negdje nestao! Kako su sve bile polovne stvari, nisam dramila, nekako sam razmišljala 'sama sam si kriva', a lekcija je bila – ne želim više studente.

Kako nisam bila u Zagrebu, a i zbog obiteljske situacije, nisam mogla biti previše izbirljiva u traženju novih podstanara. Došao je mladić u svojim 30-ima, imao je posao, i činilo mi se da ne može biti gore od ove dvojice. S njime također, na prvu, nije bilo problema, no nakon tri mjeseca stigao mi je poziv od predstavnika stanara.

Obavijestio me je da je u neboderu izbio požar i da je krivac moj podstanar. Sve stvari koje su bile u stanu stavio je na kup i zapalio ih.

Srećom, vatrogasci su reagirali dovoljno brzo da nije bilo toliko štete koliko je moglo biti, iako je naš kat i onaj iznad stradao. Nakon toga, više nisam imala snage za iznajmljivanje. Stan sam prodala, ispod cijene, ali sam se riješila velike brige.

MATKO, ZAGREB

Roditelji su mi kupili stan, no dok sam studirao živio sam s njima u stambenoj kući. I tu sam imao svoj ulaz, svoj mir, pa nisam žurio sa selidbom. Osim toga, imali smo dogovor da mi novac od najma bude džeparac za vrijeme faksa, to je bio razlog više da mi se ne žuri.

Došla nam je simpatična cura, starcima je rekla je da je studentica, a kako sam bio na moru kad su se dogovarali oko najma, prvu priliku za upoznavanjem sam imao kad su me poslali da pokupim stanarinu. Još me je stari i huškao, kao 'mala je komad, idi ti'...

Da je bila zgodna, bila je, ali nekako mi je bila čudna. Ali, znaš kako je, bio sam student, pa ne znam koliki je trebala biti psiho da nešto posumnjam. Ono, bolje da mi je ona podstanar, već neka baba ili tip.

Dvaput smo popili kavu, kažem, nije to bilo onako ugodno ćaskanje, a kad sam trebao treći mjesec doći po stanarinu rekla je da je morala otići hitno roditeljima, negdje u Podravinu i da će mi se javiti čim se vrati. Nije se javljala cijeli tjedan pa sam ušao u stan. Kao da su mi 'bauštelci' bili u njemu, a ne djevojka. Za nekih pet minuta upala je i ona, vraćala se iz dućana.

Nije imala novac za svu stanarinu, krenula se izmotavati, pa sam uzeo sam što je imala i krenuo doma. Nisam ni stigao reći roditeljima što je bilo, a ona ih je već nazvala. Rekla mi je da sam je pokušao silovati, da sam joj obećavao da ću joj to 'skinuti' od stanarine.

Naravno da su roditelji vjerovali meni, pa svaki roditelj bi više vjerovao svom djetetu nego nekoj nepoznatoj osobi. Ni ja, a ni oni, nismo htjeli imati više posla s njom. Jedino rješenje je bilo da mama riješi stvar, i tako je i bilo. Uspjela ju je nagovoriti da se iseli, a dug smo joj oprostili. S takvim bolesnicima bolje se ne petljati.

VEDRANA, ZAGREB:

Imala sam podstanara koji je jedan dan doslovno nestao iz stana. Kao da je ispario! Čak je ostavio i svoju odjeću. Lako za to, ali ostavio je i neplaćene račune, kao i neplaćenu stanarinu. Ni tu nije bio kraj – iza njega je ostao i potrgan krevet, zidovi su bili oštećeni, a da ne govorim koliko je stan bio prljav.

Pokušala sam ga dobiti preko telefona, ali nije išlo. Danima se nije javljao, pa sam donijela odluku: ući ću u stan i očistiti sve te stvari koje je ostavio iza sebe. Napunila sam cijelu podrumsku prostoriju.

I onda, posve slučajno, među njegovim stvarima pronašla sam poziv za odsluženje zatvorske kazne zbog krađe. Kad sam to vidjela, zaključila da sam sretna da su iza njega samo ostali neplaćeni računi i stanarima.

Nije mi baš bilo svejedno. Njegovu robu sam u podrumu držala nekoliko mjeseci, a onda sam je odlučila baciti. I onda, nakon otprilike pola godine, jednog jutra na vratima stana u kojem sam živjela pojavila se nepoznata žena koja je tvrdila da je njegova djevojka. Od mene je tražila da joj dam 5.000 kuna jer je on procijenio da je tolika vrijednost stvari koje je ostavio u stanu.

Doslovno sam poludjela kada sam to čula, iza sebe je ostavio samo prljavi veš koji u second-hand dućanu nitko normalan ne bi platio ni 50, a kamoli 5.000 kuna. Nisam mogla vjerovat da netko može biti toliko drzak, pogotovo što je on meni ostao dužan i za režije i za stanarinu. Poslije toga dugo nisam imala podstanare, tek sam - na preporuku prijatelja – pustila u stan njegove rođake koji su i danas tamo.

ANTONIJA, RIJEKA:

Uzela sam trojicu poznanika za podstanare, bili su, koliko sam ih znala, vrlo pristojni dečki i očekivala sam da neće biti nekih većih problema. Ne može bolje ako nekog bar donekle poznaš, zar ne?

Nekad bi mi uplaćivali novac na račun, nekad bi se našla s jednim od njih u kafiću, već kad je takva situacija smatrala sam da je nepotrebno da dolazim do stana. Ideš na povjerenje i ne razmišljaš u kakvom je stanju stan. Prošlo je nekih pola godine, nazvao me onaj kojeg sam najbolje poznavala, i rekao mi da se sele. Ispričao mi je da je mu je cimer odlučio živjeti s djevojkom, a ovoj dvojici je, kao, bilo previše da sami plaćaju stanarinu, i to je bilo to. Barem sam tako mislila.

Iselili su na dogovoreni dan, on mi je donio ključeve na posao, srdačno smo se pozdravili.

A kad sam iste večeri ušla u stan, imala sam što vidjeti. Stan u tih pola godine nikad nije bio očišćen! Hrpa namještaja bila je potrgana, parket uništen i sav izgreban, a stakleni stol, koliko je imao ogrebotina, izgledao je kao da ga je netko rezao nožem. Novi kauč, koji sam prije toga kupila, bio je potrgan i neupotrebljiv za sjedenje.

Cijeli stan je toliko smrdio, kao da ga dečki nikada nisu provjetrili. Sve u svemu- katastrofa! Iako sam im prethodno rekla da stan prije izlaska moraju vratiti u prijašnje stanje, izigrali su me skroz. Tjednima sam sve to njihovo smeće i nered dovodila u ured, a većinu stvari nisam mogla popraviti. I onda, kao, najbolje je kad iznajmiš poznatom!?

NEVEN, ZAGREB: 

Iznajmio sam stan mladom bračnom paru. Mislim, nisu bili toliko mladi, već je bio 'svjež brak'. Djelovali su entuzijastično, sretni što počinju novu etapu života, pa sam se i ja nekako osjećao sretnije. Je, poslovan je odnos, ali opet, na neki način pružaš nekome dom.

Inače, stan je za poželjeti. Namještaj nov, parket svježe prelakiran, zidovi okrečeni... Jedino što me je malo smetalo bilo je to što su imali psa, ali i sam volim životinje, pa sam računao da neću biti jedan od onih kojeg prokazuju po medijima što neće pustiti stanare jer, eto, imaju ljubimca.

Račune su uredno podmirivali, no inače sam previše oprezan, pa sam svakog mjeseca redovno obilazio stan. I, kako je vrijeme odmicalo, čini mi se da su sve manje držali do održavanja.

Kad je sve u stanu novo, primijetiš svaku sitnicu, pa sam im prvi put prešao preko toga. No, kad sam drugi put došao i stan zatekao u još gorem stanju, svašta su čuli. Bilo je to zadnje upozorenje, a sad vidim da bi bilo bolje da upozorenja nije bilo.

Jer kad sam idući put došao dočekalo me rasulo. Nije više bio problem u sitnicama, stan je baš bio prljav. Posve mi je jasno da su mi se htjeli osvetiti. Pas je izgrebao parket, u stan se uvukao vonj mokraće, ma, smrad se osjetio još iz hodnika. Još je u zidu bila rupa od volana od bicikla, eto kako su držali do stana. Izbacio sam ih po kratkom postupku.

Ispovijest

podstanari

stanodavci

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter